Intervju naslovljen ‘Odselio i Siniša Labrović: ‘Ovo je devastirano društvo’’ s portala N1 televizije širi se ovog tjedna društvenim mrežama svjetlosnom brzinom. Vijest da Hrvatsku napušta poznati i priznati umjetnik – diplomirani profesor hrvatskog jezika i književnosti, vješti performer koji već osamnaest godina gotovo kirurškom preciznošću reže učmalost hrvatske kulturne scene, ali i jednako spretno secira političke procese – u gotovo jednakoj mjeri za mnoge je i očekivana i iznenađujuća. Prepoznaju se u njegovim riječima mnogi. Obitelj Siniše Labrovića odlazi u Berlin i tamo neće biti sama. Dočekat će ih deseci kulturnjaka koji su prostor za disanje i stvaranje već odavno odlučili zauzeti tamo, dočekat će ih i tisuće drugih, kako ih Labrović naziva, zemljaka.
Živjeti u 21. stoljeću u bešćutnoj mafijaškoj državi koju ne zanima kultura i obrazovanje postalo je neizdrživo. Situacija se stabilizirala i promjene neće biti moguće ako netko nije spreman riskirati život – poručuje Labrović
- Teško je razmrsiti glavne od sporednih razloga za odlazak. Kao profesor hrvatskoga deset godina nisam mogao dobiti stalni posao, kao umjetnik 18 godina od svoga posla nisam mogao živjeti, osam godina braka žena mi je živjela u Vinkovcima, a da u zakonu postoji paragraf o ‘spajanju obitelji’, ali ‘nije obavezan’. Živjeti u 21. stoljeću u bešćutnoj mafijaškoj državi koju ne zanima kultura i obrazovanje postalo je neizdrživo. Situacija se stabilizirala i promjene neće biti moguće ako netko nije spreman riskirati život. Mafija bez borbe neće dati slast i vlast drugima u ruke - govori Novostima Siniša Labrović.
Pitamo ga je li očekivao ovako burne reakcije, u samo dva dana intervju koji je dao Anti Ljubičiću podijeljen je preko dvije i pol tisuće puta.
- Jako sam iznenađen, mrvu i dirnut. Kulturnjaci su živa i zainteresirana ekipa, solidarna i empatična, a reakciju vidim kao komentar na ono što i sami proživljavaju. I kao znak za ono more ljudi koji odlaze nevidljivi i u tišini - kaže Labrović.
Da Labrović ne griješi, da uz desetke tisuća koji su već otišli njih još barem toliko razmišlja o odlasku, pokazuje i to što svatko tko ove novine drži u ruci zna barem nekoga tko je kofere spakirao ili ih upravo pakira.
- Vijest da jedan od naših najvećih suvremenih umjetnika odlazi u Berlin trbuhom za kruhom, nažalost, nije me iznenadila. Siniša Labrović nije napustio Hrvatsku, Hrvatska je napustila njega - kaže nam Srećko Horvat, filozof i publicist, koji i sam godinama luta Europom.
Labrovićevu odluku u potpunosti razumije i Dubravka Ugrešić, jedna od najnagrađivanijih književnica s ovih prostora, koja je još devedesetih u jeku nacionalističke histerije novu adresu pronašla u Amsterdamu. O razlozima odlaska i životu negdje drugdje govorila je relativno često, a u ‘Napadu na minibar’, u eseju iz siječnja 2008., zapisala je ovako: ‘Živim u inozemstvu petnaestak godina i zdušno podržavam politiku integracije u svakoj zemlji u kojoj se nađem. Mijenjajući zemlje, adoptirala sam ih svim srcem, adaptirala se brzinom munje vjerujući da je integracija jedini put. I tek mi je nedavno mala stockholmska prodavačica skinula teret s pleća. Kakva integracija! Pa ja sam stranac. (…) Za mene je dom (domovina) tamo gdje me puštaju da budem stranac, izjavio je tako, ili nekako slično, slavni Talijan Italo Calvino. Pustite me dakle da budem stranac. Ja svoj izbor skupo plaćam. Vi imate svog frizera, svoga mesara, svoje prijatelje iz djetinjstva, svoje rođake, svoje obitelji i obiteljske sastanke, svoje ulice, svoja mjesta, svoja sastajališta, svoje konobare i svoje zubare. Sve je vaše, vi ste doma, a ja sam stranac. (…) Pustite me dakle da ne znam kako je ustrojena vlada zemlje u kojoj živim, i tko je ministar vanjskih, a tko ministar unutrašnjih poslova, i da se pri tom ne osjećam krivom. Sve sam to i predobro znala kod kuće, zbog toga sam i odabrala da budem stranac.’
Za Novosti je, kako kaže, pokušala dati najkraći komentar koji može.
U Hrvatskoj ne postoji pismenost. To što postoji je duga, uporna kulturna devastacija, vandalizam, pljuvanje, zabrane. Hrvatska je zona šibicara i jedina umjetnost koja izaziva divljenje je – šibicarska – govori Dubravka Ugrešić
- Odlazak Siniše Labrovića je samorazumljiv čin. Umjetnik performansa (kao i svaki drugi) živi od dijaloga, koji Labrović nije uspostavio, niti je to mogao. Naime, za odašiljanje umjetničkih poruka potrebna je pismenost, koju možemo zvati i kulturom. U Hrvatskoj ne postoji pismenost. To što postoji je duga, uporna kulturna devastacija, vandalizam, pljuvanje, zabrane. Labrovića je u samom početku pobijedio daleko jači umjetnički protivnik, Franjo Tuđman. Prisjetimo se da je Hrvatska započela kao performans simboličnoga oca. Tuđman je na Trgu Republike u Zagrebu ljuljao praznu kolijevku, stavljao u nju kovanicu i na taj način okupljenima sugerirao da je u kolijevci novorođeno dijete. Većina Hrvata je povjerovala, a vjeruje i danas, da je u kolijevci zaista bilo dijete. Hrvatska je zona šibicara i jedina umjetnost koja izaziva divljenje je – šibicarska - kaže Novostima Dubravka Ugrešić.
Na brojne kulturnjake, posebno one koji su se smjestili upravo u Berlinu, osvrnuo se Horvat. Kaže, ‘tamo su dobili priznanje, kao i mogućnost opstanka koji im je, nažalost, bio onemogućen u državi koja već godinama uništava i zadnje ostatke pisane riječi i kritičke misli, kulture i umjetnosti’.
- A gdje su tek tisuće bezimenih mladih koji doslovce svaki mjesec odlaze iz Hrvatske? Gdje su oni koji već godinama rade u Njemačkoj baš kao nekoć naši roditelji gastarbajteri? Siniša Labrović je, nažalost, samo vrh ledene sante, odnosno egzodusa koji iza sebe ostavlja prazne gradove i prazna sela, klaustrofobiju duha, ali nemojte živjeti u iluziji da je tamo ‘vani’ nužno bolje, čitava Europa se urušava. Kao netko tko već više od šest godina živi u toj i takvoj Europi, ali uporno svih tih godina organizira Filozofski teatar pri Hrvatskom narodnom kazalištu, ne mogu reći da sam napustio Hrvatsku, štoviše, mislim da je ključno da se svi ti dobri ljudi koji rade i žive u inozemstvu, i to ne samo umjetnici i književnici, odnosno ‘kulturnjaci’, povežu i organiziraju – jer nema više ‘unutra’ i ‘vani’, nema više mjesta na koje se može pobjeći, a da ti drugi dan ispod prozora ne marširaju nacisti kao u Chemnitzu ili da vas, kao ovih dana u Italiji, tjeraju s vlaka jer ste imigrant. Da, svakako, nerijetko se upravo ‘vani’ može doći do priznanja ili kruha kojega ovdje ne da nema, nego te još pljuju ako bilo što suvislo radiš, ali bojim se da je i tim vremenima došao kraj – neće više biti ni priznanja ni kruha u Europi, ono što nas čeka je mnogo gore od trenutnog egzodusa - zaključuje Srećko Horvat.
U Berlinu dobar dio godine već dugo provodi i pisac i pjesnik Marko Pogačar. Ovaj mladi, višestruko nagrađivani autor, bori se i stvara svoj prostor slobode.
- I ostanak u zemlji i odlazak su istovremeno jako teški i jako lagani, za one koji taj izbor uopće imaju. Ja sam, na sreću, bio među takvima. Bez većih planova sam otišao i mogu se vratiti kad to poželim, moje odluke, izbori i, uostalom, koincidencije nemaju po tom pitanju relevantnu egzistencijalnu težinu. Pripadam najpovlaštenijim mogućim migrantima, i to je prije iznimka nego pravilo. Ali činilo mi se da je otići bilo u tom trenutku nužno; za mene, za moj rad, moje mišljenje, ukratko, moju slobodu. Nisu ta izmještenja instant rješenja, bilo gdje se čovjek mora boriti sa stvarima koje su ostale za njim, koje je donio sa sobom, i koje je na novom mjestu zatekao. No perspektiva se, ipak, radikalno mijenja kad se neke stvari sagledaju s distance. Naravno, i dalje ostajem svakodnevno do grla uronjen u kloaku hrvatske povijesne zbiljnosti, od toga nije moguće pobjeći, niti uostalom bježati treba. Također, paralelno se otvaraju neke nove, lokalne, često jednako odvratne priče. Ali je svakako lakše zadržati nezavisnost, prostor da se misli i govori što i kako se hoće, da se ne prilagođava, ne kalkulira, ne prešućuje, u krajnjoj liniji – ne pristaje. Najvažnije je, ovako ili onako, izbjeći da – kao onaj Márquezov pukovnik – na kraju jedemo govna. Ili da, kao isti taj pukovnik, upravo govna jedemo, ako je time uvjetovana naša sloboda - kaže Novostima Marko Pogačar.
S adrese na adresu skače i Oliver Sertić, producent i jedan od vrsnijih dokumentarista iz Hrvatske.
- Zadnje četiri godine živim na relaciji Zagreb – Berlin što mi ne dopušta da se isključim iz kulturnih i političkih događanja u Hrvatskoj. U Berlinu je život lakši, nitko ne zabada nos u tvoju intimu, kultura se cijeni, a veličanje fašizma uglavnom kažnjava, grad je izrazito multikulturalan i, rekao bih, na dnevno-funkcionalnoj razini dovoljno tolerantan za relativno ugodan život. Ljudi su opušteniji i u svakodnevnom funkcioniranju puno manje agresivni. Koliko god i njemačko društvo skreće udesno, a korupcija se događa na nekim drugim razinama, neke izgrađene vrijednosti su nedodirljive, bez obzira na to tko je na vlasti. Država nije toliko mlitava da bi dopustila ono što si dopušta Hrvatska, nemogućnost ili uopće nedostatak želje da zaštiti svoje građane od diskriminacije i nasilja, da tolerira fašizam i demonstrira puku neodlučnost kada se radi o slobodama pojedinaca ili manjina. O ekonomskoj nesigurnosti i administrativnoj anemiji da ne govorim. I Berlin ima ogromnih nedostataka, a Zagreb svojih prednosti, ali ako osjećaš elementarnu ugroženost u zemlji u kojoj živiš, onda je odluka da odeš negdje drugdje i više nego razumljiva - govori Novostima Oliver Sertić.
Mnogi su ovih dana Siniši Labroviću priskočili u pomoć, svjesni koliko je njegova odluka velika i teška.
- Dobio sam prijateljske i kolegijalne ponude za pomoć, što je divno - kaže nam.
Pitali smo ga planira li se i u Berlinu nastaviti baviti umjetnošću i što, zapravo, očekuje.
- Doista ne očekujem ništa, možda se umjetnošću prestanem baviti. Želim malo ljudskog digniteta i ‘svoga mira’ - zaključuje.
Jedna od onih koji su ponudili pomoć je i Ivana Sajko, redateljica, dramaturginja i književnica koja već godinama živi u Berlinu. Kako su Novosti pisale, među brojnim priznanjima koja je dobivala odnedavno je i međunarodna književna nagrada tamošnje Kuće svjetskih kultura za ‘Ljubavni roman’, koju dijeli s prevoditeljicom Alidom Bremer.
- Razumijem njegovu odluku. Bilo da je riječ o nekom iz kulture, nekoj javnoj osobi ili liječniku, ili građevinaru ili električaru, nema tu prevelike razlike – ako vidiš da za tebe nema mjesta u nekom društvu, ako ne vidiš šansu da bude bolje, doneseš takvu odluku. Čovjek odlazi kada nema više što izgubiti - govori nam Ivana Sajko.
Brzo dodaje da ‘svatko tko ode zna koliko je to teško’, nije ni njoj bilo lako. Iako joj je sada žao što nije otišla ranije.
- Važno je znati da se ne emigrira iz osjećaja moći, nego nemoći - zaključuje Sajko.
