Na prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske u lipnju 1944. u Topuskom Ivan Supek, znanstvenik, filozof i književnik, osnivač Instituta Ruđer Bošković, u svom referatu "Nauka i društvo" upozorio je, između ostalog, na sljedeće: "Moderna eksperimentalna fizika otkrila je da se u atomnim jezgrama zbivaju takvi procesi pri kojim se oslobađaju nerazmjerno veće energije nego pri toplinskim, kemijskim i električkim procesima. Primjenom tih energija dobit će čovječanstvo neizmjerne tehničke snage. Te snage mogu biti upotrijebljene na najveću sreću i blagostanje, ali u društvu rastrovanom ratnim suprotnostima, mogu dovesti do potpunog uništenja ljudi. Iz te opasnosti ima samo jedan izlaz, a taj je stvaranje bratske i slobodne zajednice sviju naroda."
Navedeni dio Supekovog govora smatra se prvim antinuklearnim istupom u svijetu. Izrečen je više od godinu dana prije nego što će Sjedinjene Države u kolovozu 1945. godine baciti prve atomske bombe u povijesti čovječanstva na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Bombe su proizvele zastrašujuća razaranja i žrtve, o čemu će pisano svjedočanstvo ostaviti američki novinar John Hersey. Bombardiranje tih gradova ubrzo je prisililo Japan na kapitulaciju, čime je okončan Drugi svjetski rat.
Atomsko oružje koje je obilježilo hladni rat taj je isti rat i stabiliziralo. Generacija političara koja je preživjela Drugi svjetski rat i svjedočila njegovim razaranjima bila je mnogo osjetljivija nego što su to njihovi nasljednici – kaže Tvrtko Jakovina
Nobelovac i pacifist Albert Einstein izrazio je u kolovozu 1939. u pismu američkom predsjedniku Franklinu Delanou Rooseveltu bojazan da bi nacistička Njemačka mogla proizvesti atomsku bombu i predložio da SAD započne vlastiti nuklearni program. Time je započeo Projekt Manhattan, odnosno projekt stvaranja atomske bombe. U tekstu objavljenom nakon Drugog svjetskog rata pesimistično je konstatirao da od dovršetka prve atomske bombe nije postignuto ništa kako bi se svijet učinio sigurnijim od rata, a učinjeno je mnogo da se poveća njegova razornost. Osam desetljeća kasnije svijet je suočen s realnom mogućnošću izbijanja Trećeg svjetskog rata. Nedugo nakon što je Rusija 24. veljače ove godine pokrenula invaziju na Ukrajinu, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov kazao je da će, ako do njega dođe, taj rat biti – nuklearni. Otada su naši živci gotovo svakodnevno izloženi nekritičkim medijskim napisima o mogućem nuklearnom armagedonu. Dok s jedne strane Rusija prijeti da je svoj teritorij (pa i onaj anektirani ukrajinski) spremna braniti svim sredstvima, čak i oružjem za masovno uništenje, dotle ni zapad na čelu sa SAD-om ne zaboravlja podsjetiti da i on ima takvo naoružanje. Diplomacija gubi – u okolnostima u kojima velike sile naginju više ratu nego miru ona zapravo ne postoji. Ratna propaganda zasad pobjeđuje humanizam i pacifizam.
O diplomatskim rješenjima ozbiljno ne zbore ni političari ni analitičari, pa je razgovor o mogućem nuklearnom ratu u javnosti posve normaliziran i medijski serviran građanima za doručak, ručak i večeru. Nuklearno oružje, drugim riječima, više nije sredstvo odvraćanja, već sredstvo prijetnje, a nada da neće biti upotrijebljeno sve je tanašnija. Čini se da razum iščezava: tako Poljska navodno traži od SAD-a (iza Rusije druge po snazi nuklearne sile) da dio svog nuklearnog oružja smjesti na njezin teritorij, čime bi uz baze u Belgiji, Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Turskoj ta država postala šesta članica NATO-a koja je svoj teritorij ustupila za skladištenje američkog oružja za masovno uništenje. U međuvremenu vlada SAD-a, prema pisanju medija, najavljuje masovniju kupovinu joda, koji se već nudi ukrajinskim građanima, a služi za ublažavanje posljedica radijacije. K tome, američki predsjednik Joe Biden, kojem su ratni interesi očito visoko na ljestvici prioriteta, posebno zato što je SAD najveći opskrbljivač Ukrajine naoružanjem, opetovano ponavlja upozorenje Vladimiru Putinu: "Sjedinjene Države spremne su braniti svaki centimetar teritorija NATO-a." U jeku najnovije eskalacije rata u Ukrajini glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg kaže da taj vojni savez "pažljivo prati" ruske nuklearne snage. Ima li igdje razuma? Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski 7. listopada je konstatirao: "Putin je počeo pripremati stanovnike Rusije na upotrebu nuklearnog oružja." Gotovo istovremeno, analitičar i bivši američki veleposlanik u Ukrajini Steven Pifer inzistira na tome da Putin "ne želi nuklearni rat" i navodi razloge zašto ovaj neće izvesti nuklearni napad. Igra živaca se nastavlja.
Danas je teško okupiti kritičnu masu koja bi pokrenula prave antinuklearne prosvjede i kvalitetan politički odgovor. Mrtvilo diplomacije i način razmišljanja političara razvidni su u tome da u Ukrajini građanima dijele jod u slučaju nuklearnog napada – ističe Nikola Biliškov
Samo od početka ovog mjeseca pročitali smo na stotine armagedonskih najava u medijima širom svijeta, pa tako i kod nas. Evo nekih: "U središnjoj Rusiji viđen vlak kojim upravlja 12. glavna direkcija Ministarstva obrane Ruske Federacije, tajnovito tijelo koje je zaduženo za nuklearno oružje"; "Rusi prijete nuklearnim oružjem jer im je samo to ostalo"; "Kina upozorila SAD da bi se mogao suočiti s 'teškim posljedicama', uključujući nuklearni rat, ako se Ukrajina pridruži Sjevernoatlantskom savezu"; "Sve će europske zemlje drhtati u sjeni mogućeg nuklearnog rata. U tom slučaju nitko neće biti siguran, ni Ukrajina, ni svijet", upozorava Peking... Prognoza domaćeg vojnog analitičara Marinka Ogorca nije ništa bolja: ni on ne spominje diplomaciju, već navodi notornu činjenicu da bi u slučaju nuklearnog napada "izbio Treći svjetski rat i to bi bio smak svijeta". Paradoksalno, čini se da je količina straha koja se zbog neizvjesnosti mira uvukla u svjetska društva nerazmjerna količini proizvedene jeze o kraju svijeta. Nigdje u svijetu nema masovnijih antinuklearnih prosvjeda, onakvih kakvi su se razmahali nakon 1986. godine i černobilske katastrofe. Još ranije, u listopadu 1979., više od 160 tisuća ljudi bilo je na antinuklearnom prosvjedu u Bonnu nakon nesreće u nuklearnoj elektrani na Otoku tri milje u dalekoj američkoj saveznoj državi Pensilvaniji. Antinuklearni pokret bio je intenzivan i u SSSR-u osamdesetih godina prošlog stoljeća, pri čemu je, svjedoče neki izvori, na njegovom teritoriju spriječena realizacija više od stotinu nuklearnih projekata.
Toni Vidan (Foto: Ivan Stanzl/PIXSELL)
U Hrvatskoj je antinuklearna kampanja, motivirana Černobilom, započela s mirovnom inicijativom Svarun. Nekadašnji član te grupe i dugogodišnji okolišni aktivist Toni Vidan priznaje da mu je neshvatljiva zaglušujuća šutnja kojom europska društva reagiraju na direktne najave mogućeg nuklearnog napada u Ukrajini ili Europi. U izjavi za Novosti kazao je da vjeruje kako bi ovakve nuklearne prijetnje, poput granatiranja neke nuklearne elektrane ili najave upotrebe nuklearnog oružja, bilo u Ukrajini ili nekoj drugoj europskoj zemlji, rezultirale masovnim prosvjedima da smo ih doživjeli prije trideset ili četrdeset godina.
- Očito se nešto promijenilo i u našem i u europskim društvima, i moram priznati da se ne osjećam kompetentnim procijeniti što točno. U institucionalnom smislu okolišni pokret se koncentrirao, po meni opravdano, na klimatske promjene i zanemario nuklearnu problematiku, opravdano očekujući kako će, u normalnim uvjetima, samo tržište presuditi toj neracionalnoj i rizičnoj tehnologiji. Pored toga, bojim se kako se u civilnom društvu općenito izgubio velik dio sposobnosti i želje da se bavi kriznim, neočekivanim problemima za koje nema osigurano financiranje. O razlozima zbog kojih je akademska zajednica tiha ne bih se usudio nagađati - rekao nam je Vidan.
Nije tiha samo akademska zajednica, nego i diplomacija i političari, za razliku od razdoblja hladnog rata, kad je nakon Hirošime i Nagasakija postojao ozbiljan i stvarni strah među političarima koji su znali što bi nuklearni rat mogao donijeti. Povjesničar Tvrtko Jakovina za Novosti kaže da je atomsko oružje koje je obilježilo hladni rat taj isti rat i stabiliziralo. Generacija političara koja je preživjela Drugi svjetski rat i svjedočila njegovim razaranjima, tvrdi naš sugovornik, bila je mnogo osjetljivija nego što su to njihovi nasljednici.
Tvrtko Jakovina (Foto: Igor Kralj/PIXSELL)
- Taj osjećaj danas je zaboravljen, to nije, nažalost, nešto što generacije revno uče jer da je tako, onda bi rat danas izgledao drugačije u ogledalu svjetske civilizacije. Ako je svijest o armagedonu koji može nastati upotrebom nuklearnog oružja ondašnje racionalne igrače ponukala na to da ono postoji tek kao upozorenje, danas možemo reći da u tolikoj mjeri ne postoji strah od stvarnog nuklearnog sukoba. S jedne strane, vjerojatno smo uspavani višedesetljetnim hladnoratovskim i posthladnoratovskim nekorištenjem nuklearne prijetnje, a s druge očitom promjenom u svjetskoj politici, pa i svjetskom leadershipu - govori Jakovina.
Podsjeća da smo tijekom kubanske krize imali nastojanja da Britanci zaustave tadašnje napetosti, o čemu se upravo pišu historiografske publikacije, potom nastojanja Vatikana, Kanade i drugih. Danas je papin vapaj za mirom izuzetak, ali i on posve slabašan, a diplomacija koja bi iz "neutralnih zemalja" pristigla u Moskvu na razgovore ne postoji. Svijet se stubokom promijenio, kaže naš sugovornik. On više ne funkcionira kao nekad, pa u tom smislu i nema neutralnih zemalja.
- Danas se vrlo malo čuju fizičari, znanstvenici ili etičari koji bi mogli progovoriti o značenju nuklearne opasnosti. Jer ovdje nije riječ o kontekstu rata između Rusije i Ukrajine, već o kontekstu smaka svijeta, kao što je to rekao Joe Biden, koji pak o tome ne može govoriti kao da se to ne tiče SAD-a. Reakcije su, rekao bih, toliko nezainteresirane ili neuplašene da nema ni pokreta ni upozorenja "ratujte, ali nemojte ratovati nuklearnim oružjem, jer je to pitanje opstanka cijeloga svijeta" - nastavlja Jakovina.
- S obzirom na tolike napise i prijetnje vezane uz nuklearno naoružanje, sasvim je izvjesno da smo po tome stigli u jednu novu fazu i novo doba koje ćemo možda periodizirati i zaključiti da je počelo padom Berlinskog zida, a završilo 24. veljače 2022. ruskim napadom na Ukrajinu, kad su se stvari resetirale i vratile na početak - dodaje.
Nikola Biliškov (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)
Antinuklearni pokreti dobrim su dijelom imali zaleđe, prema riječima ovog povjesničara, u političkim elitama jer su vlasti, i u sovjetskom bloku i na zapadu, željele imati takve političke pokrete radi peglanja vlastitog imidža. Nikola Biliškov, viši znanstveni suradnik na Institutu Ruđer Bošković i dugogodišnji aktivist za zaštitu okoliša i ljudskih prava, tumači da su unatoč snazi antinuklearnog pokreta politička obećanja o razoružanju iznevjerena – brojni znanstvenici i dalje su sudjelovali u razvoju nuklearnog i drugih vrsta oružja, što je povećalo nepovjerenje javnosti u znanost i stvorilo devastirajuće teorije zavjere, s čime se suočavamo i danas. Biliškov nam daje i zanimljivo viđenje današnje nuklearne prijetnje.
- Prestankom hladnog rata nuklearno oružje je palo u djelomični zaborav. Iako su svi svjesni činjenice da je ono kadro trajno uništiti svijet kakav znamo, takva je prijetnja u javnom mnijenju prešla u sferu mitologije. Rezultat toga je da Putinove užasne prijetnje upotrebom nuklearnog oružja ljudi uglavnom dočekuju odmahivanjem ruke, baš kao da su zbivanja koja bi uslijedila nakon pritiska na famoznu crvenu tipku jedino što bismo ozbiljno shvatili. Mislim da bismo upotrebom taktičkog nuklearnog oružja, a to bi moglo rezultirati širokim prosvjedima, prešli točku bez povratka - kaže Biliškov.
- EU govori da je uz Ukrajinu i slično, ali s druge strane i dalje kupuje ruska fosilna goriva te donosi propise koji direktno idu na ruku Putinu - nastavlja fizičar.
- Prijetnje nuklearnim oružjem rijetki smatraju važnima, pritom zanemaruju činjenicu da je i sama prijetnja čin agresije, osobito prijeti li se nečim toliko užasnim. No, ponavljam, danas je teško okupiti neku kritičnu masu koja bi pokrenula prave antinuklearne prosvjede i kvalitetan diplomatski i politički odgovor. Mrtvilo diplomacije i način razmišljanja političara razvidni su u tome da u Ukrajini građanima dijele jod u slučaju nuklearnog napada - kaže Biliškov.
On smatra da "naši donositelji odluka vode politiku na još nižoj razini. Oni ne uspijevaju shvatiti ni nužnost suočavanja s nekim puno bjelodanijim i jednostavnijim krizama".
- Od njih ne bih očekivao ništa pretjerano smisleno, osim ako čuju od nekoga iz Europske unije što bi bilo uputno reći u nekoj prigodi. A što se joda tiče, mislim da bi nam u slučaju nuklearnog holokausta korisnije bile kapsule cijanida - zaključuje Biliškov.
Nakon duže vremena, vijesti donose prve diplomatske iskre. Ruski ministar vanjskih poslova Lavrov rekao je da je Moskva otvorena za razgovore sa zapadom o ratu u Ukrajini, ali da još nije dobila ozbiljnu ponudu za pregovore. Za početak će dobro doći bilo kakav pomak u diplomaciji, a do eventualnog stavljanja nuklearnog oružja pod kontrolu i Supekovog "stvaranja bratske i slobodne zajednice sviju naroda" dug je put.
