Nakon što je u nedjelju u Neumu – opet bez rezultata – završen još jedan krug bošnjačko-hrvatskih političkih pregovora uz sudjelovanje predstavnika američke i europske diplomacije, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić nije skrivao zadovoljstvo zbog izostanka dogovora.
"Primjetno je da je Izetbegović ostao dosljedan i principijelan u pozicijama i stavovima o kojima smo ranije razgovarali. HDZ se ne može pomiriti s porazom koji su ponajviše sami sebi nanijeli. Ne vidim da imaju demokratskog kapaciteta da uvide vlastite greške, niti im te greške treba objašnjavati", izjavio je Komšić i dodao da sad očekuje radikalizaciju HDZ-ovih stavova i postupaka. Činjenica da je Komšić zadovoljan ishodom trodnevnih neumskih sesija dovoljno govori o tome što se, na kraju, dogodilo. Komšić je, naime, u Predsjedništvo BiH izabran za predstavnika Hrvata ali glasovima Bošnjaka, i njegovo je stajalište jasno: omogućavanje Hrvatima da ih politički predstavljaju oni koje su sami izabrali značilo bi izdaju i rušenje Bosne i Hercegovine. Pregovori nisu definitivno propali, sad će se navodno nastaviti u Sarajevu bez učešća međunarodnih posrednika, no teško je vjerovati da će Bakir Izetbegović, predsjednik vodeće bošnjačke partije SDA, smoći političke snage i kapaciteta da pristane na zakonodavne i ustavne intervencije kojima bi bosanskohercegovačkim Hrvatima, jednom od tri konstitutivna naroda, bilo osigurano da ih politički zastupaju oni za koje je glasala većina Hrvata, odnosno da Hrvati budu legitimno predstavljeni u Predsjedništvu BiH i u Domu naroda Parlamentarne skupštine Federacije BiH.
Prestalo je zazivanje novog saveza Bošnjaka i Hrvata, Izetbegović je podvio rep i na neumskim pregovorima opet primijenio staru taktiku: kupovanje vremena i odgađanje odluke
Da je htio, Izetbegović je imao mnoštvo prilika da učini taj iskorak u proteklih nekoliko mjeseci, koliko se intenzivno pregovara o rješavanju problema političke obespravljenosti Hrvata. Nije logično da Izetbegović taj potez – koji on sam karakterizira golemim ustupkom ili milošću u korist Hrvata – odgađa da bi ga povukao vremenski što bliže datumu općih izbora u Bosni i Hercegovini, a izbori bi se trebali održati početkom listopada ove godine: njegovom biračkom tijelu takav ustupak ne bi nimalo dobro sjeo. Logičnije je tumačenje da šef SDA naprosto zavlači i odugovlači da bi iscurili svi rokovi za organiziranje izbora prema novom zakonu.
"Treba biti realan, vrijeme je isteklo i bojim se da će se dalje samo ići na kojekakve političke kalkulacije", izjavio je rezignirani Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH. Dva dana poslije okončanja pregovora u Neumu, Čović je u Banjoj Luci prisegnuo na nastavak savezništva s Republikom Srpskom, što je već godinama jedna od centralnih točaka njegove politike.
Nakon što se prije otprilike tri tjedna sastao s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem u Dubrovniku, iz Izetbegovićevih izjava mogla se iščitati spremnost na dogovor s Čovićem. Ta spremnost dodatno je naglašena u danima koji su uslijedili, kad je nekolicina istaknutijih funkcionara SDA najednom počela javno govoriti o potrebi bošnjačko-hrvatske sloge i zajedništva e da bi se, uz međunarodno odobravanje, neutralizirala secesionistička retorika Milorada Dodika, gazde Republike Srpske i srpskog člana Predsjedništva BiH. Slično je govorio i Mate Granić, specijalni vanjskopolitički savjetnik premijera Andreja Plenkovića: "Dođe li do dogovora Hrvata i Bošnjaka, ni Dodik i Republika Srpska neće imati puno manevarskog prostora."
Prisegnuo na nastavak savezništva s Republikom Srpskom – Dragan Čović (Foto: Dejan Rakita/PIXSELL)
Ti nagli izljevi naklonosti između Hrvata i Bošnjaka, međutim, nisu naišli na odobravanje među Bošnjacima, naročito među bošnjačkom intelektualnom elitom uglavnom opozicijski nastrojenom prema SDA i zadivljenom "probosanskim" pregalaštvom Željka Komšića i drugih prodavača iluzije o uspostavi "građanske države", odnosno o ukidanju etničkog koncepta političkog predstavljanja. Zaredale su optužbe na Izetbegovićev račun: da je njegovo popuštanje Čoviću i međunarodnim medijatorima rezultat koječijih i kojekakvih ucjena, da iz ličnih i sebičnih interesa poduzima izdaju svoje države, da mu historija i njegov narod neće oprostiti, da je zločin već i pristajanje na pregovore sa sljedbenicima "udruženog zločinačkog pothvata", s onima koji samo gledaju kako da sa Srbima raskomadaju Bosnu i Hercegovinu...
Nakon toga, prestalo je zazivanje novog saveza Bošnjaka i Hrvata, Izetbegović je podvio rep i na neumskim pregovorima opet primijenio staru taktiku: kupovanje vremena i odgađanje odluke. U tome mu je, čini se, išlo na ruku prilično rezervirano ponašanje Matthewa Palmera i Angeline Eichhorst, diplomata koji su bili medijatori pregovora: nisu se baš pretrgli da ozbiljnije poguraju Bošnjake i Hrvate prema sporazumu, nego su rutinski odradili svoju ulogu i otišli da se više ne vrate.
Odluči li se Dragan Čović za zaoštravanje prema Bošnjacima, kao i za još snažnije vezivanje uz Milorada Dodika, od hrvatskog premijera tražit će se da obuzda svog čovjeka na terenu
Čak kad bi Bakir Izetbegović nekim čudom i prelomio u korist hrvatskih zahtjeva u vezi s izbornim zakonodavstvom, činjenica je da među Bošnjacima danas više nema gotovo nikoga politički ili društveno relevantnog tko bi podržao takvo rješenje. Zavedeni Komšićevom agresivnom prodajom "građanske" magle te tendencioznim tumačenjima Daytonskog sporazuma, Ustava BiH i presuda međunarodnih sudova, Bošnjaci više nisu spremni iskreno pristati na politički program ili projekt koji uključuje konstitutivnost i političku ravnopravnost tri naroda. U tome više nema povratka, za što je u velikoj mjeri odgovorna i hrvatska ratna i poratna politika prema BiH i u BiH.
Zalaganje za "građansku" državu lišenu nacionalnih predznaka u političkom predstavništvu – to je među Bošnjacima unatrag nekoliko godina preraslo u definiciju bosanskohercegovačkog patriotizma. Nema pritom odgovora na logična pitanja koja se nameću kad je riječ o toj definiciji, ali ima brzopoteznog etiketiranja "genocidašem" ili "uzepeovcem" ili "izdajnikom" svakoga tko postavi neko od tih brojnih logičnih pitanja. Nije li, na primjer, indikativno da se jedino bošnjačke nacionalne stranke – deklarirano nacionalne ili faktično nacionalne – zalažu za državu bez etničkih osigurača u strukturi vlasti, indikativno s obzirom na to da su upravo Bošnjaci najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini? Zar se nitko od pobornika "građanskog" rješenja, uključujući i bivšeg hrvatskog predsjednika Stipu Mesića, nije zapitao što će se dogoditi kad građani BiH koji danas – u više od 90 posto slučajeva – na izborima glasaju u skladu sa svojom nacionalnom pripadnošću budu glasali kao "građani"? Naravno da će i dalje glasati po etničkom principu, a to onda znači političku dominaciju najbrojnijeg naroda, odnosno političkih stranaka za koje glasaju pripadnici najbrojnijeg naroda. I može biti da vladavina samo bošnjačkih stranaka ne bi bila pogubnija za Bosnu i Hercegovinu i njezine građane od sadašnje situacije, no u Daytonu naprosto nije skrojena takva država.
Protesti malobrojnih građana u Neumu (Foto: Denis Kapetanović/PIXSELL)
Mirovnim sporazumom više-manje su ovjereni ratni dometi Srba, Bošnjaka i Hrvata. Ni jedna strana nije poražena, ni jedna nije odnijela ratnu pobjedu i nije ostvarila svoje krajnje ratne ciljeve. Kako se stvari sada mogu preokrenuti u korist jedne od te tri strane? Kako sada ukinuti konstitutivnost naroda ako se dva od tri naroda protive ukidanju tog koncepta? Kojim sredstvima, mimo rata, nametnuti novo rješenje unutrašnjih odnosa?
Nitko ne nudi odgovor na to jednostavno pitanje, pa se pribjegava ozloglašavanju svakoga tko to upita. Kako dokinuti Republiku Srpsku mimo suglasnosti bosanskohercegovačkih Srba, a u njihovom političkom spektru nema nikoga tko zagovara smanjivanje nadležnosti tog entiteta? Jedno su Milorad Dodik i SNSD, drugo je Republika Srpska. Tko će, kako i čime slomiti političku volju većine Srba i većine Hrvata u Bosni i Hercegovini, volju koja je utemeljena u daytonskoj formuli o "jednoj državi, dva entiteta i tri konstitutivna naroda"? I kamo vodi život u iščekivanju nečega što se ne može dogoditi, ili se barem ne može dogoditi u doglednoj budućnosti? Vodi u još veće propadanje i iseljavanje, i u još jače dezintegracijske tendencije, ali jamči i daljnje stabilno parazitiranje aktualnih oligarhija, jamči nastavak korupcije i klijentelizma kao osnovnih oblika političkog i svakog drugog života, jamči udaljavanje od Europske unije i od ikakvog ekonomskog napretka.
Ako se ne ostvari hrvatsko nastojanje da se izmijeni Izborni zakon i ako postane izvjesno da će se listopadski izbori u BiH odviti po sadašnjim regulama, bit će to, uza sve ostalo, i prvi teški politički poraz Andreja Plenkovića na međunarodnoj sceni, jer su i Plenković i hrvatska diplomacija aktivno uključili u borbu za politička prava Hrvata u BiH. Bit će to krah njegovog "mudrog" pristupa temi Bosne i Hercegovine i dovođenje u sumnju priče o njegovom blistavom ugledu i utjecaju unutar Europske unije. Plenkovićeva je nevolja što taj eventualni poraz nije jednokratnog karaktera nego za sobom povlači niz problema. Odluči li se Dragan Čović za zaoštravanje prema Sarajevu i Bošnjacima, kao i za još snažnije vezivanje uz RS i Milorada Dodika, od hrvatskog premijera tražit će se – tražit će, primjerice, Njemačka – da obuzda svog čovjeka na terenu, a veliko je pitanje u kojoj će se mjeri Čović ispostaviti kooperativnim i kontrolabilnim. Sve u svemu, samo još jedna moguća prepreka na Plenkovićevom putu u vrhove europske političke elite.
