Američka ambasada u Prištini sazvala je skup na kojem će na kraju ovog mjeseca predstavnici kosovske vlasti, opozicije i civilnog društva pod američkom dirigentskom palicom raspravljati o modalitetima formiranja srpske manjinske autonomije na Kosovu. Formiranje Zajednice srpskih općina nezaobilazni je uvjet da na scenu stupi prijedlog osnovnog sporazuma Srbije i Kosova koji je moćna europsko-američka petorka prošloga tjedna uručila srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i kosovskom premijeru Albinu Kurtiju. Taj je prijedlog izvorno zaživio kao Macron-Scholzov, odnosno francusko-njemački, potom je prerastao u prijedlog Europske unije, a nakon što ga je prigrlila i američka administracija sada je postao europsko-američki paket aranžman kojim se preciznije definiraju principi i ritam pregovora o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine.
Prije nego što se srpske i kosovske vlasti konačno izjasne i nastave pregovarati o normalizaciji odnosa, kosovske vlasti moraju odlučiti hoće li konačno realizirati odredbe Briselskog sporazuma i formirati Zajednicu srpskih općina čiju će formu i sadržaj prihvatiti i kosovski Srbi, ali i Beograd. Vlada Albina Kurtija prethodno mora odustati od svoje dosadašnje političke mantre da je monoetnička srpska autonomija na Kosovu neustavna i nemoguća, odnosno da je Briselski sporazum mrtav i neoživljiv na Kosovu. Američka ambasada već joj je počela puhati za vrat.
Ako se Kurtijeva vlada ipak odluči formiranjem ZSO-a udahnuti život Briselskom sporazumu, morat će prelomiti i odustati i od svojeg dosadašnjeg tvrdog stava da s Beogradom može pregovarati samo o sveobuhvatnom obvezujućem sporazumu i međusobnom priznanju, a sva ostala sporna pitanja su trice i kučine koje će se rješavati tek nakon što EU i SAD natjeraju Beograd da prizna Kosovo kao neovisnu i suverenu državu. EU i SAD prištinskim su vlastima svojim prijedlogom osnovnog sporazuma sada crno na bijelo stavili na nos da im ne pada na pamet da Beograd tjeraju da odmah prizna Kosovo i digne ruke od prava da štiti interese srpske zajednice na Kosovu, ali i svoje državne interese na njemu. S druge strane, prijedlogom osnovnog sporazuma od srpskih vlasti se traži da prihvate da su većina članica EU-a i SAD-a priznale kosovsku državu i da je shodno tome u pregovorima o normalizaciji međusobnih odnosa mora tretirati kao državu, poštujući njezine granice i državne institucije. Otkad je potpisala Briselski sporazum Srbija je zapravo to uglavnom činila, uz povremena iskakanja u ekscesnim i kriznim situacijama, poput najnovijih u kojima je podržala blokadu sjevera Kosova i izlazak srpskih predstavnika iz kosovskih institucija, prijeteći čak da će i oružjem štititi svoje državne i nacionalne interese na Kosovu.
Pregršt sporazuma koje su na valu Briselskog sporazuma potpisali Beograd i Priština svjedoči i da bez međusobnog priznanja Srbija i Kosovo mogu rješavati skoro sva pitanja kojima se regulira svakodnevni život njihovih građana. Zbog toga je taj dio europsko-američkog sporazuma, čiji su neslužbeni sadržaj objavili prištinska Koha Ditore i beogradski Danas, izazvao tek gunđanje u dijelu srpske javnosti, uglavnom među onima koji se protive bilo kakvim pregovorima s Prištinom.
Više bure podiglo se i među vladajućima i u opoziciji zbog četvrte od deset točaka predloženog osnovnog sporazuma u kojoj piše: "Strane polaze od pretpostavke da nijedna od njih ne može predstavljati drugu stranu u međunarodnoj sferi ili delovati u njeno ime. Srbija se neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji." Iako se u njoj ne spominje priznanje Kosova, ta se točka odmah počela tumačiti kao pristanak Srbije da Kosovo postane član Ujedinjenih naroda kao i svih drugih međunarodnih organizacija koje ga žele u svojem članstvu. Srbija je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, pod okriljem Trumpove administracije, donekle već pristala na to da se neće protiviti međunarodnom priznavanju kosovske državne samostalnosti pod uvjetom da je Kosovo prestane samostalno tražiti. No šutjela je o mogućnosti da druge zemlje predlažu i guraju njegovo učlanjivanje u međunarodne organizacije.
Predsjednik Vučić je svojom izjavom da će Srbija prihvatiti europsko-američki prijedlog osnovnog sporazuma pristao na apstinenciju Srbije u procesima učlanjivanja Kosova u međunarodne organizacije i institucije. Nejasno je, međutim, hoće li se Srbija uzdržati i od protivljenja učlanjivanju Kosova u UN jer bi tako prešutno pristala na njegovo priznavanje kao samostalne države. No kako predloženi sporazum istovremeno od Srbije ne traži da podržava članstvo Kosova u međunarodnim institucijama, pa i u UN-u, Srbija se unatoč odricanju od aktivnog sprječavanja međunarodne verifikacije kosovske samostalnosti može oslanjati na sve one države koje radi svojih interesa ne priznaju Kosovo i ne pristaju na njegovo članstvo u međunarodnim organizacijama, pogotovo u onima u kojima se odluke donose konsenzualno, dvotrećinskom većinom ili u kojima pojedine članice imaju pravo veta, od Europske unije preko NATO-a do Ujedinjenih naroda.
Prijedlog osnovnog sporazuma Srbiju ne obvezuje da podrži i glasa za članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama, ali najavljuje mogućnost da se to dogodi u budućnosti. U točki pet piše: "Obe strane će podržati njihove težnje da postanu članice Evropske unije", a točka šest definira smjer daljnjih pregovora pa kaže: "Iako ovaj osnovni sporazum predstavlja važan korak u normalizaciji, obe strane će nastaviti proces dijaloga koji vodi EU novim zamahom, što će dovesti do pravno obavezujućeg, sveobuhvatnog sporazuma za normalizaciju odnosa. Strane su saglasne da će u budućnosti produbljivati saradnju u oblastima privrede, nauke i tehnologije, saobraćaja i povezanosti, odnosa u pravosuđu i provođenju zakona, pošte i telekomunikacija, zdravstva, kulture, vere, sporta, zaštite životne sredine, nestalih lica i druge oblasti. Slično kroz postizanje konkretnih sporazuma."
Kurtijeva vlada nije dobila podršku za svoj zahtjev da Beograd odmah prizna Kosovo, ali joj se predloženim sporazumom poručuje da će EU i SAD Srbiju gurati ka tom cilju, postupno je i lagano potičući, pa i tako što bi već potpisivanjem predloženog osnovnog sporazuma pristala i na njegovu osmu točku u kojoj je zapisano: "Stranke će razmeniti stalne misije. One će se nalaziti u sedištu dotične vlade. Praktična pitanja u vezi sa raspoređivanjem misija biće obrađena posebno." Stalne misije nisu diplomatska predstavništva, ali kad "porastu", mogu uskočiti i u diplomatsku odjeću.
I u drugim dijelovima predloženog osnovnog sporazuma, od uvoda do pojedinih točaka, ima dosta mamaca koji se nude Kurtijevoj vladi kako bi promijenila ploču i pristala na duže putovanje do dobivanja srpskog priznanja i članstva u UN-u, ali joj se istovremeno u sedmoj točki još jednom na stol stavlja obaveza iz Briselskog sporazuma o formiranju ZSO-a. I dok Albin Kurti uglavnom šuti o paket aranžmanu koji mu je uručila euro-američka petorka, Vučić tvrdi da mu je on serviran uz upozorenje da bi njegovo odbijanje polučilo prekid pristupnih pregovora s Europskom unijom, zatvaranje europskih fondova i investicijskih banaka za Srbiju i njezine projekte te presušivanje europskih i američkih investicija u njezinu ekonomiju.
Američko-srpski ekonomist Branko Milanović u svom tekstu "Srbija i ekonomski ultimatum EU-a", u kojem se bavi mogućim ekonomskim posljedicama srpskog odbijanja predloženog sporazuma, piše da ga on podsjeća na huligansko prodavanje cigle slabijima jer "ono što EU danas može ponuditi Srbiji i ostalim državama nečlanicama sve je manje privlačno, pre svega zato što se članstvo u EU-u više ne može obećati s bilo kakvom izvesnošću, a ostale pogodnosti koje se nude nisu dovoljne. To znači da Evropskoj uniji ostaje samo motka. Šargarepe su potrošene". No zbog ekonomske cijene koju bi Srbija mogla platiti ako odbije euro-američki paket aranžman, Milanović zaključno konstatira: "Posle četiri ili pet godina, Srbija će pokazati spremnost da se vrati za pregovarački sto, ali njena relativna pozicija će biti mnogo slabija nego danas. Tako će izgubiti pet ili više godina, a onda dobiti istu ili još nepovoljniju ponudu."
