Kraj mjeseca travnja ima posljednjih pola stoljeća u Portugalu poseban značaj u politikama i kulturi sjećanja. Revolucija karanfila koju su proveli mladi kapetani lijeve političke orijentacije srušila je 25. aprila 1974. godine salazarističku diktaturu i zemlju prevela u demokraciju. Revolucija karanfila istovremeno je okončala rat za dekolonizaciju, nacionalnu emancipaciju i nezavisnost afričkih kolonija Angole, Gvineje-Bisau i Mozambika, a tako de facto okončala i kolonijalnu povijest zemlje.
Portugal je naime, počevši od 1415. godine osvajanjem Ceute, kroz stoljeća izgradio golemo kolonijalno carstvo, koje je neko vrijeme obuhvaćalo dvije trećine tada poznatoga svijeta. Brazil je prvi od kolonija 1822. godine proglasio nezavisnost, a Macau je sporazumno vraćen NR Kini krajem 1999. godine. Sve bivše kolonije danas traže putove intenzivnije suradnje u okviru međunarodne organizacije CPLP, Zajednice zemalja portugalskoga jezika. Osim spomenutih zemalja, to su još i Cabo Verde, Sveti Toma i Princ te Istočni Timor.
Prije dva tjedna, o pedesetgodišnjici Revolucije, na ulicama se okupilo mnoštvo Lisabonjana, na najvećem skupu od obilježavanja Prvoga maja 1974. Mediji su obilovali vizualnim, zvučnim i tekstualnim prilozima, vijestima, sjećanjima, angažiranom poezijom i prozom o tom prijelomnom događaju portugalske povijesti.
Vlada se ogradila od predsjednika i naglasila da slijedi kontinuitet dosadašnjih i lijevih i desnih vlada, što znači jačanje suradnje s luzofonim zemljama, ali bez ikakve odštete. Krajnje desna stranka Chega najavila je podnošenje kaznene prijave protiv predsjednika zbog "veleizdaje"
A onda se predsjednik republike Marcelo Rebelo de Sousa, sveučilišni profesor prava i bivši televizijski komentator, pobrinuo da se medijski reflektori upere prema njemu. Pred stranim se novinarima neočekivano na kolonijalni period osvrnuo drugačije nego što su to do sada običavali on sam i drugi portugalski državnici. Rekao je da je Portugal odgovoran za zločine počinjene prilikom "transatlantskoga robovlasništva" i kolonijalnoga perioda, no dodao je nešto posve neočekivano: Portugal "preuzima potpunu odgovornost" za greške u prošlosti i te zločine, uključujući i kolonijalne masakre, koji su "imali svoju cijenu". "Moramo je platiti", dodao je, a Reuters odmah prenio. "Postoje li djelovanja koja nisu bila kažnjena, a odgovorni nisu suđeni? Ima li dobara koja su opljačkana, a nisu vraćena? Vidjet ćemo kako da nadoknadimo tu štetu."
On je još 2023. izjavio da Portugal mora zatražiti oprost zbog kolonijalizma i trgovine robljem, ali nije nikad formalno zatražio ispriku. Sad je još dodao da je njemu "priznati prošlost i preuzeti odgovornost" važnije od "traženja isprike".
Brazilska ministrica rasne jednakosti Anielle Franco nije oklijevala da odmah zatraži "konkretne akcije" Portugala nakon te snažne izjave. Pomalo brzopleto, izjavila je da će ubrzo poslati ekipu koja bi u suradnji s portugalskom vladom uspostavila dijalog o toj temi, kao da su stvari posve jasne. A nisu uopće jasne.
Kad je o formi riječ, Portugal ima politički sistem veoma sličan hrvatskom, u kojem predsjednik republike nema izvršne ovlasti. Vlada, koja je nedavno stupila na dužnost, odmah se ogradila od predsjednikovih riječi, naglašavajući da kad je o tom pitanju riječ, ona slijedi kontinuitet dosadašnjih kako lijevih tako i desnih vlada. A to je politika pojačanje suradnje s luzofonskim zemljama, osim u ekonomskim i kulturnim pitanjima, prvenstveno u sveučilišnim i znanstvenim područjima, značajno potičući razvoj tih afričkih i azijskih zemalja (Brazil i sam ima vrsnu znanost i sveučilišta), za što je u narednom razdoblju predviđeno oko 1,2 milijarde eura). Ali o odšteti nije nikad bilo govora. Krajnje desna parlamentarna stranka Chega najavila je i podnošenje kaznene prijave protiv predsjednika, zbog dakako "veleizdaje".
Kad je pak o samom problemu riječ, odgovori su još manje jasni.
Portugal je bio najveći trgovac u transatlantskoj trgovini robovima - od 12 milijuna robova, više od polovine otpadaju na Portugal. Milijuni Afrikanaca bili su zarobljeni ili naprosto otkupljeni od afričkih trgovaca robljem, nasilno transportirani i prodavani kao robovi u razdoblju od više od četiri stoljeća. Oni koji bi preživjeli zarobljeništvo i transport, bili bi odvedeni na prisilan rad na plantaže u objema Amerikama, a naročito u Brazilu, gdje je nedostajala radna snaga u svim ekonomskim ciklusima, prvo na krčenju stabala pau-brasil (Caesalpinia echinata, hr. varzilo) za dobivanje grimizne boje, po kojem je zemlja i dobila ime, a potom na ispiranju zlata, uzgoju šećerne trske i proizvodnji šećera, kave, pamuka i gume.
No u pretpostavci da bivša kolonijalna sila i odobri odštetu, javlja se niz osjetljivih pitanja. Prvo je ono bi li samo Portugal trebao biti taj koji reparira štetu. Njegovi su trgovci prodavali robove brazilskim trgovcima i zemljoposjednicima koji su utemeljili ekonomski razvoj svoje zemlje na ropskom radu. Ne bi li današnja brazilska država dakle također bila odgovorna za ropstvo i dužna obeštećenje. Ali kome? Potomcima robova? Kako ih utvrditi? Što s onima koji nisu preživjeli grozne uvjete na plantažama? Ili, kad je o Angoli riječ, treba li biti isplaćena odšteta za sve robove, uključujući i one koje su mjesni vođe zarobili, a potom ih prodali bijelim trgovcima, ili pak samo one koje su sami Portugalci pohvatali?
Pitanje reparacija bivšim kolonijama već su godinama na dnevnom redu raznih vlada u nekadašnjim metropolama, prvenstveno u obliku povrata otuđenoga blaga.
Tako se npr. Njemačka obavezala Nigeriji vratiti 1.100 izložaka koji se nalaze u njemačkim muzejima, a francuski je predsjednik Macron vratio 2021. Republici Benin (nekad poznatoj kao Dahomej) prvu pošiljku od 26 predmeta iz beninske kulturne i umjetničke povijesti, koje su Francuzi opljačkali 1892. godine.
Marcelo Rebelo de Sousa je, manje svečano od Macrona, tako otvorio vrata sličnom procesu. Tri bi portugalska muzeja (Muzej stare umjetnosti, Etnološki muzej i Muzej kraljevske riznice - sva tri u Lisabonu) mogli čuvati dobra koja su "opljačkana i nisu vraćena".
Posebno poglavlje predstavljaju ratni zločini i zločini protiv čovječnosti počinjeni za vrijeme kolonijalnoga rata koji je Portugal, od 1961. do Revolucije karanfila, vodio u Gvineji Bisau, Angoli i Mozambiku.
Nacionalni mit da je Portugal zemlja "blagih običaja", ruši se i na brojnim događajima iz toga rata, kao što je npr. masakr u području sela Wiriamu, u mozambičkoj pokrajini Tete, gdje je krajem 1972. portugalska vojska, u osvetničkom pohodu za pogibiju oficira čiji je džip naletio na minu, pobila oko 400 muškaraca, žena i djece. Tadašnji je premijer António Costa i službeno, prilikom posjeta Maputu pretprošle godine, zatražio "ispriku za taj neoprostiv čin" koji "obeščašćuje našu povijest".
Jedan od najuglednijih istraživača robovlasništva u Brazilu, povjesničar Luiz Felipe de Alencastro, smatra da se rasprava o obeštećenju za trgovinu robljem i uopće zločine počinjene za vrijeme kolonijalnog perioda ne može ograničiti samo na Portugal i Brazil, nego valja uključiti i afričke zemlje u raspravu, a nijedna ne može imati status samo žrtve. Povijesno obeštećenje mora biti skup akcija kojemu je za cilj umanjiti nepravde koje su počinjene u prošlosti protiv određenih društvenih grupa i tako promicati jednakost i suzbijati diskriminaciju.
I pritom ne stvoriti nove nepravde, dodali bismo.
