Europskounijski Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima obilježen je u Hrvatskoj prošli ponedjeljak baš onako kako je i zamišljen te obrazložen: polaganjem vijenaca i odavanjem počasti svim Hrvatima palim od ruke komunističkih vlasti u 20. stoljeću. I nema veze to što se naziv spomendana prigodice dopunjava imenima dotičnih režima – fašizma, nacizma, komunizma – jer mu funkcija nije ni bila motivirana zločinima prvih dvaju navedenih, naprotiv. Trijumf nad njima je ionako već desetljećima označen Danom pobjede 9. svibnja u kojoj, međutim, uloga sovjetskih i drugih europskih komunista zauzima toliko dominantnu ulogu da to upravo neutješno boli revizioniste diljem ovog kontinenta.
Ipak, pronašli su kako će toj ostavštini doskočiti, u institucijama EU-a oglasivši pakt Molotov-Ribbentrop 1939. godine dokazom o udruženosti i organskoj srodnosti totalitarističkih zala, pa ako je takvim ozvaničenjem i grubo pogažena objektivna historiografska i politološka istina. Europarlamentarci se nisu vodili potonjim autoritetima, nego novovjekim ideološkim diktatom ujedinjenih snaga nacionalističkih i neoliberalnih reakcionara, osobito s istoka nove Europe, a uz koje su bespogovorno stali hrvatski predstavnici u Strasbourgu, računajući tu i npr. SDP-ove i IDS-ove. Lokalne razlike u pristupu ovoj materiji izražene su na koncu jedino činjenicom da šest članica EU-a obilježava taj dan 23. kolovoza, dok su ga poneke nalijepile uz Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja.
No vratimo se na RH i komemoriranje žrtava ne baš svih totalitarnih i autoritarnih režima, koje je predvodio potpredsjednik Vlade Tomo Medved, izaslanik premijera Andreja Plenkovića. On je počast žrtvama odao na pet spomeničkih i grobnih lokacija, zanimljivo selektiranih: jedna posvećena ubijenima na "križnom putu" nakon Bleiburga, druga hrvatskim žrtvama poginulim u ratu od 1991. do 1995. godine, treća hrvatsko-nacionalističkom disidentu Bruni Bušiću koji je ubijen 1978. godine, četvrta slavnom konvertitu Franji Tuđmanu, peta narodnim herojima – komunističkim i partizanskim, ali možebitno greškom, ako nije posrijedi ideja da u toj grobnici leže neke predratne i ratne žrtve vlastitih zabluda.
Na to pak da se Vlada RH pri izboru malo zaigrala ukazuju Medvedovi odgovori na novinarska pitanja o eventualnoj zabrani ustaškog pozdrava "Za dom – spremni" i zaobilaženju Jasenovca o Danu sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Kazao je dakle da se Jasenovac posjećuje "u nekim drugim prigodama", a ustašluk oličen pozdravom ZDS, otprilike, da je primjereno reguliran stavom onog famoznoga Vladina savjetodavnog vijeća s kojim je usklađeno i djelovanje sudova. Pustimo sad to što bi sudovi morali djelovati po zakonima, ne po stavovima ad hoc komisija izvršne vlasti, kao i to što je krivnja za hrvatske žrtve s kraja 20. stoljeća očito pripisana također komunistima, zna li se da sumanute relativizacije te vrste nipošto nisu slučajne ni proizvoljne, pa ni ranije neviđene.
Sva ta nepodnošljiva zbrka od antilogičkih konstrukcija i politikantske mimikrije ima utemeljenje u nastojanju da se po svaku cijenu izokrene smisao nekoć bitno jasnijih relacija. Što se historijskih pozicija ljevice tiče, autokratsku narav i praksu možemo nevezano uz nametnuti spomendan prepoznavati u staljinizmu i sličnim devijacijama na koje nije bio imun ni jugoslavenski komunistički režim, naročito u prvih nekoliko godina vladavine. Značajnih je sličnosti bilo, ali i još značajnijih razlika, ako ne previđamo npr. to da se jugokomunizam odupro staljinizmu s demokratizacijskih stajališta, potom samoupravljačkih. No potrebno ga je i po doktrini i po praksi falsificirati barem sad kad je minuo, da bi na toj laži prosperirala desnica s interesa etničkog i, jednako, ekonomsko-političkog.
Povijest te podvale s konceptom totalitarizma skrojenog tako da se u nj ugura i komunizam seže još u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, najprije manipulacijama znanošću. I to počev od radova Carla J. Friedricha i Zbigniewa Brzezinskog, kasnijeg savjetnika za nacionalnu sigurnost SAD-a, te naknadnih intervencija filozofkinje Hannah Arendt u njezine studije nacizma. A budući da je sve lijepo poslužilo u hladnoratovske svrhe zapadnih režima, odanih ponajmanje demokraciji i ljudskim pravima dalje od užeg kruga domicilnih glasača, danas prokazivanje socijalističke ljevice služi sestrinskim tezama o Hrvatskoj našeg doba i kapitalizmu kao najboljem od svih svjetova, za spomendane i ostatak godine.
