Novosti

Politika

Napuštanje ruskog voza

Nakon prihvaćanja sporazuma o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova u Beogradu su porasla očekivanja da će uslijediti otvaranje barem jednog od pregovaračkih klastera koji su na čekanju, ali stigle su poruke da od toga neće biti ništa dok ne uvedu sankcije Rusiji

Large daska

Ministar privrede Rade Basta nedavno je predložio da Srbija odmah uvede sankcije Rusiji (foto Facebook)

Srbija bi mogla uvesti sankcije Rusiji ako njezina privreda i građani počnu trpjeti nepopravljivu štetu zbog toga što svoju vanjsku politiku nije uskladila s europskom i američkom politikom sankcija Rusiji zbog rata u Ukrajini. Srpski ibis redibis stav o uvođenju sankcija Rusiji provlači se kroz srpsku javnost i politiku od početka ruske agresije na Ukrajinu. Ovoga tjedna izgovorio ga je ministar vanjskih poslova Ivica Dačić i već sljedećeg dana morao ga je licem u lice pojašnjavati ruskom ambasadoru Aleksandru Bocan-Harčenku.

Dačićeva izjava snažnije je odjeknula nego slične izjave koje su ranije izgovarali predsjednik Vučić i drugi srpski dužnosnici vjerojatno zato što je izgovorena ubrzo nakon što je ministar privrede Rade Basta javno predložio da Srbija odmah uvede sankcije Rusiji i svoju sudbinu posve veže uz Europsku uniju. Dačić se ne bi kao Basta žurio, već bi sačekao da vidi hoće li EU i SAD svoj pritisak prema Srbiji pojačati do mjere koju njezina privreda i građani ne bi mogli izdržati, pa tek onda napustio "ruski voz" i uskočio u onaj europski. U ovom trenutku, procjenjuje Dačić, uvođenje sankcija Rusiji još uvijek nije u srpskom interesu.  Lider socijalista i ključni Vučićev koalicijski partner, kojega prati glas da je najpouzdaniji proruski političar u Srbiji, nije propustio ukazati na licemjernu stranu politike Europske unije prema Srbiji. Dačić, naime, tvrdi da je Srbija smanjila svoju trgovinsku razmjenu s Rusijom, iako joj nije uvela sankcije, a dodaje i da se ona uglavnom svodi na uvoz ruskih energenata bez kojih bi morala hodati kao bosa po trnju. S druge strane, unatoč sankcijama koje su joj uvele, pojedine članice EU-a svoju su trgovinsku razmjenu s Rusijom poprilično povećale od početka rata u Ukrajini.

Dačić je zapravo reagirao na novi val pritisaka koji je iz Bruxellesa krenuo prema Srbiji, kojim se od nje traži da uvede sankcije Rusiji ako želi nastaviti svoje pristupne pregovore s Unijom. Nakon prihvaćanja novog europskog sporazuma o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, u Beogradu su porasla očekivanja da će mu kao nagrada uslijediti otvaranje barem jednog od pregovaračkih klastera koji su već dulje od godinu dana na čekanju, a umjesto toga dobio je poruke da od toga ništa neće biti dok ne uvede sankcije Rusiji. To stalno dodavanje novih ultimativnih zahtjeva Srbiji događa se paralelno s procesom kreiranja novog hladnog rata u kojem su se na jednu stranu svrstali SAD i Europska unija, a na drugu Rusija i u njezinoj pozadini Kina. Podizanje europskog zida prema Rusiji, kojim je ponajprije prekinuto kolanje ruskih energenata preko istočnih europskih granica prema članicama Europske unije, gurnulo je Srbiju u poziciju zemlje preko čijeg teritorija se protežu balkanski pravci dobave energenata s Bliskog istoka, ali još uvijek i iz Rusije i njoj susjednih zemalja.

Ruska nafta u ovom trenutku u pojedine članice Europske unije stiže jedino preko Ukrajine, a plin preko Srbije, odnosno njezine dionice Turskog toka. Premda su alternativni pravci dobave ruske nafte preko Ukrajine već uspostavljeni i funkcioniraju, Europska unija ne traži od Ukrajine i pojedinih svojih članica da zaustave dotok ruske nafte sukladno sankcijama koje je uvela Rusiji. Istovremeno, međutim, od Srbije traži da uvede sankcije Rusiji, iako bi Rusija na takav njezin potez reagirala raskidom ugovora o povlaštenoj cijeni po kojoj prodaje plin Srbiji, a moguće i prekidom njegove isporuke srpskoj privredi i stanovništvu. Srbija pritom oko tri milijarde kubika plina, koliko joj je godišnje potrebno, može dobiti samo iz Rusije jer zasad nije prikopčana niti na jedan drugi plinovod osim na Turski tok i mađarske plinovode do kojih ruski plin stiže preko Ukrajine.

Uz svesrdnu podršku i pomoć Europske unije, Srbija ubrzano nastoji smanjiti stopostotnu ovisnost o ruskom plinu, ali to nije zaustavilo ili makar odgodilo zahtjeve da uvede sankcije Rusiji. Ne pomaže joj ni činjenica da će tek krajem godine biti završena izgradnja plinskog interkonektora s Bugarskom, kako bi od sljedeće godine mogla uvoziti plin iz grčkog plinskog čvorišta u Aleksandropolisu do kojeg plinovodom TAP stiže azerbejdžanski plin, a uskoro će i američki i bliskoistočni ukapljeni plin kad se u njemu završi izgradnja LNG terminala. I tada će, međutim, Srbija preko tog dobavnog pravca godišnje moći uvesti 1,6 milijardi kubika plina, tako da će i dalje barem neko vrijeme morati uvoziti plin preko Turskog toka kojim teče ruski plin.

No srpski energetski stručnjaci upozoravaju da su kapaciteti LNG terminala u Aleksandropolisu već sada uglavnom zakupljeni zbog čega je upitno koliko će ukapljenog plina Srbija preko njega moći nabavljati, a i Azerbejdžan je prodaju svoje godišnje proizvodnje plina već dugoročno ugovorio, pa će Srbija morati ispregovarati kupnju plina iz eventualne dodatne azerbejdžanske proizvodnje. Sigurno je pritom da će i jedan i drugi plin biti znatno skuplji od ruskoga koji Srbija sada uvozi, a direktor Srbijagasa Dušan Bajatović nedavno je izjavio da je u pregovorima s Azerbejdžanom problem i to što Azerbejdžanci traže sklapanje desetogodišnjeg ugovora, što je nepovoljnije od ugovora koji su sklopljeni s Gazpromom.

Smanjivanje ovisnosti o ruskom plinu navodno će dugoročno smanjiti i srpske muke s nabavom energenata, ali za sada ih je samo povećalo. Jer nakon što je Turskim tokom počeo teći ruski plin prema srpskim potrošačima sve je ukazivalo na to da je Srbija dugoročno osigurala energent koji je dodatno poticao njezinu reindustrijalizaciju, ali i omogućavao njezin lakši prelaz na zelenu tranziciju. Idila nije dugo trajala. Rat u Ukrajini i obračun Zapada s Rusijom nametnuo joj je trošak zamjene ruskih energenata. Europska unija pritekla joj je u pomoć i donirala 50 milijuna eura za izgradnju interkonektora s Bugarskom, EIB odobrio kredit od 25 milijuna eura, ali se i srpski budžet morao isprsiti s 11 milijuna eura kako bi se osiguralo 86 milijuna eura za izgradnju plinovoda kojim će se Srbija povezati s plinskim čvorištem u Aleksandropolisu.

Svi ti pusti milijuni eura i novi plinovod ipak neće Srbiju sasvim lišiti ovisnosti o ruskom plinu, a time ni riješiti muke s uvođenjem sankcija Rusiji. S obzirom na činjenicu da je Rusija uspješnije nego što se prognoziralo prebrodila silne sankcije koje su joj uveli SAD, EU i njihovi saveznici, tjeranje Srbije da im se pridruži i nakon nafte zapravo prestane kupovati i ruski plin svodi se na tjeranje još jedne ovce u tor. Europska unija neće imati koristi od srpskog napuštanja ruskog energetskog voza, a ni Rusiji to neće nimalo naštetiti. Jedino se Srbiji povećavaju energetske muke na početku reforme njenog energetskog sektora, koja je desetljećima odlagana i sada je došla na naplatu. Europska energetska terapija u Srbiji će milom ili silom biti provedena, ali ne zna se hoće li je i kako preživjeti srpski energetski sektor.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više