Da se izborni gubitnik Ivo Josipović ne namjerava nakon odlaska s Pantovčaka politički umiroviti bilo je jasno već u izbornoj noći, kada je nakon prebrojavanja glasova glumica i aktivistica Urša Raukar najavila njegovo obraćanje, poručujući da je izgubljena bitka ali ne i rat, da će se nastaviti borba za ono što Josipović zastupa i da njegova nova politička misija tek počinje. Čestitajući pobjednici Kolindi Grabar-Kitarović, Josipović se pozvao na preko milijun građana koji su mu dali glas. Zatražio je od onih koji su ga podržali da i dalje ostanu zajedno, da se bore zajedno s njim. ‘Vrijednosti za koje smo se zajedno borili i dalje su nam izazov’, poručio je odlazeći predsjednik.

Njegovu kampanju podržalo je 17 stranaka i lista, a uz njih i brojne nevladine udruge i inicijative na čije je partnerstvo računao u organizaciji referendumske peticije za ustavne promjene koje je predlagao. Iza njega stalo je civilno društvo, stale su sve stranke vladajuće koalicije i svi njeni otpadnici: i SDP Zorana Milanovića i ORaH Mirele Holy, i HNS Vesne Pusić i Reformisti Radimira Čačića, i parlamentarni Hrvatski laburisti i mnoge izvanparlamentarne liste. Iza njega ujedinio se cijeli lijevo-liberalni blok, bez obzira na razlike, na međusobnu konkurenciju, pa čak i netrpeljivost, zbile su se oko njega sve SDP-ove unutarstranačke frakcije, pa ipak je aktualni predsjednik na izborima doživio potpuni fijasko. U odnosu na izbore iz 2009. godine, kada je u drugom krugu prikupio 1,34 milijuna glasova, sada je dobio 257 tisuća glasova manje.

Najveću je štetu SDP-u Josipović ipak nanio preuzimanjem Karamarkove teze o nesposobnosti Milanovićeve vlade, teze koja ne vrijedi toliko kada dolazi iz HDZ-a koliko kada je podržava SDP-ovac na čelu države

Kolinda Grabar-Kitarović nadmašila ga je za tek tridesetak tisuća glasova i iz toga je jasno da razloge za svoj poraz ne treba tražiti u snazi suprotne strane. Razlozi se stoga najviše traže na strani vladajuće koalicije, prije svega u premijeru i šefu SDP-a Zoranu Milanoviću, u kojeg brojni komentatori, a naročito žučljivi Josipovićevi poklonici iz ‘Jutarnjeg lista’, ovih dana upiru prstom kao u ‘demijurga poraza’, zaključujući da je do poraza došlo ‘prije svega zbog potpune nesposobnosti i indiferentnosti aktualne vlade’ (Jelena Lovrić) i proglašavajući Milanovićevu vladu ‘vjerojatno najnesposobnijom a jamačno najneodlučnijom vladom nakon raspada Jugoslavije’ (Inoslav Bešker). Prema toj interpretaciji, Ivo Josipović trebao se u kampanji distancirati od Kukuriku vlade i pogotovo od premijera, što je on i činio, osobito upadljivo kada je u jednom od televizijskih sučeljavanja između ponuđena tri dosadašnja premijera, od kojih su dva bila HDZ-ova, odbio kao najuspješnijeg odabrati Milanovića i umjesto toga ponuđenu listu nadopunio imenom Ivice Račana, čovjeka koji je, kao što znamo, nakon svojeg jedinog premijerskog mandata izgubio izbore od Ive Sanadera.

Jedan problem s tom interpretacijom je to što Ivo Josipović nije bio kandidat samo SDP-a i Zorana Milanovića, nego cijelog lijevo-liberalnog bloka, a nije mu pomogla ni podrška ORaH-a, ni Laburista, ni civilnog sektora, ni podrška srpske manjinske zajednice kojoj se došao ulizivati tek kada je nakon blijedog rezultata u prvom krugu shvatio da je stvar dogorjela. Drugi je problem to što jednostavno nije istina da je vlada Zorana Milanovića, koliko god se mučila s ekonomskom krizom, najnesposobnija hrvatska vlada. Ona svakako nije gora vlada od svih HDZ-ovih vlada pod kojima je za vladavine Franje Tuđmana uništavana privredna osnova ove zemlje, pod kojima je provedena privatizacijska pljačka i deindustrijalizacija, pod kojima su raspireni nacionalizam i ustaštvo, gušene slobode, uhođeni neprijatelji režima, pod kojima je ustrojena današnja Hrvatska za koju Tuđmanov poklonik Ivo Josipović kontradiktorno tvrdi da su joj potrebne korijenite ustavne promjene kako bi mogla krenuti naprijed. Milanovićeva vlada neuspješnija je od Račanove samo po tome što je Račan vladao u vrijeme globalne ekonomske konjunkture, a Milanović u vrijeme velike evropske krize, i ni po čemu drugome, a svakako je bolja od HDZ-ovih vlada koje su uslijedile.

To ne znači da su Milanović i njegovi ministri dorasli trenutku, da se nisu ideološki pogubili i da iz toga ne proizlaze pogrešne politike i pojedini taktički i suštinski promašeni potezi. No niti je njihova vlada najnesposobnija, niti je Milanović najgori hrvatski premijer. Tu tezu plasirala je desnica, isti onaj HDZ koji je uništavao i pljačkao zemlju svaki put kada je bio na vlasti, i Tomislav Karamarko zna da nema drugog načina da takvu stranku vrati na vlast osim tako da ozbiljno demoralizira biračko tijelo protivnika. Strategija je to koja je očekivana od opozicije, no problem je u tome što se opozicijskoj tezi o neuspješnosti Milanovićeve vlade počeo priklanjati i Ivo Josipović, predsjednik Republike koji nije shvatio zašto su ga birači 2009. godine doveli na tu, po formalnim ovlastima vrlo ograničenu izvršnu funkciju.

Predsjednik Republike ne može krojiti ustav, to je posao dvotrećinske parlamentarne većine. On još manje može voditi ekonomiju, što je posao vlade. Ono što predsjednik Republike s ovakvim ovlastima može, i što je u svoje vrijeme pokazao Stjepan Mesić, jest utjecati na društvene tokove, svojim autoritetom suprotstaviti se štetnim i nazadnim pojavama, on može – štoviše, to je njegova ustavom propisana dužnost – braniti temeljne vrijednosti liberalno-demokratskog poretka. Ivo Josipović izdao je svoje birače tako što je zakazao upravo u onome što mu je bilo u opisu posla. Stjepan Mesić je za to svoje političko djelovanje našao prikladan naziv – detuđmanizacija, međutim, Josipović je u svojem mandatu demontirao najbolje Mesićeve tekovine, rehabilitirajući umirovljene generale, reafirmirajući Tuđmana i njegove reakcionarne koncepte, dok sekularnost i antifašizam nije zastupao aktivnim suprotstavljanjem, nego je uzmicao pred sve agresivnijom crkveno-nacionalističkom desnicom. K tome, Josipović nije prepoznao ni težinu posljedica krize, a onda ni političke zahtjeve i političke opasnosti koje iz toga proizlaze. On je uzmicao udesno, umjesto da je vukao ulijevo, on je svoju frazu o ‘novoj pravednosti’ vezao uz borbu protiv korupcije, umjesto uz borbu za socijalnu pravdu, promašivši potpuno misiju koju je ovo vrijeme tako očito nametalo njegovom mandatu.

Ne može se reći da su Milanović i njegova stranka, a zajedno s njima i nekoć dosljedno antinacionalistički HNS, učinili puno više od toga, ali i onda kada su povremeno znali pružiti barem nešto otpora desnici, baš svaki put tu bi se našao Josipović da i to malo otpora otupi. Uz ograničene formalne ovlasti, on je tako obesmislio i onaj neformalni utjecaj koji dolazi s predsjedničkom funkcijom, a koji je, umjesto toga, obilno koristio da bi širio utjecaj svoje poslovno-političke interesne mreže u medijima, pravosuđu i strankama. Zaveden anketnom nepopularnošću vlade i vlastitom ispraznom popularnošću, prepustio se vlastohleplju i pomislio da u takvim okolnostima može biti kreator političke scene, da nevolje Milanovićeve vlade može iskoristiti kako bi s predsjedničke pozicije preuzeo ulogu novog lidera lijevo-liberalnog bloka, koji je namjeravao povući snažno prema centru. Taj se blok u jednom trenutku doista i okupio oko predsjednikove figure, ali je njena snaga bila lažna jer nije proizlazila iz političkog sadržaja, nego isključivo iz straha od navale radikaliziranog Karamarkovog HDZ-a, čemu retuđmanizator s Pantovčaka, u očima birača, nije bio stvarna brana.

Pitanje je što bi čovjek čija je politika odbačena na ovim izborima mogao dati toj stranci. Preuzimanje Josipovićevih centrističkih političkih zasada bilo bi upravo suprotno onome što je potrebno SDP-u

Milanovićevi oponenti u SDP-u uzdali su se u Josipovića kao svojeg saveznika, krojili planove o tome kako će uz pomoć s Pantovčaka preuzeti stranku, u jednoj verziji prije, u drugoj nakon parlamentarnih izbora, a sada mnogi zazivaju njegov povratak u SDP i vide u njemu budućeg stranačkog lidera. Pitanje je, međutim, što bi čovjek čija je politika odbačena na ovim izborima mogao dati toj stranci. Preuzimanje Josipovićevih centrističkih političkih zasada bilo bi upravo suprotno onome što je potrebno SDP-u. Josipović je, k tome, svojim spletkarenjem na političkoj sceni, od pokušaja lansiranja Nacionalnog foruma Nikice Gabrića do preuzimanja programa SDP-ove otpadnice Mirele Holy, nanosio štetu stranci u koju bi se sada trebao vratiti. Najveću joj je štetu ipak nanio preuzimanjem Karamarkove teze o nesposobnosti Milanovićeve vlade, teze koja ne vrijedi toliko kada dolazi iz HDZ-a koliko kada je podržava SDP-ovac na čelu države.

Kolinda Grabar-Kitarović će do parlamentarnih izbora kao predsjednica raditi upravo na daljnjoj afirmaciji teze o nesposobnosti Milanovićeve vlade, kao agent HDZ-ovog povratka na vlast, ali Milanoviću može biti korisno što će odsada na Pantovčaku imati otvorenog protivnika, a ne više pritajenog sabotera. Josipovićev poraz trebao bi SDP-u i vladi biti signal za napuštanje njegove političke platforme, zbijanje redova i okretanje ulijevo, premda i u njihovom slučaju, zbog dosadašnje ideološke pogubljenosti i vladinih politika koje su iz nje proizašle, za to može biti kasno. No u svakom slučaju, bilo kakva stranačka politička reaktivacija Ive Josipovića nakon silaska s Pantovčaka značila bi za SDP daljnju destrukciju.

Odlazeći predsjednik službeno je zasad navijestio tek svoj povratak na zagrebački Pravni fakultet, a što su značile najave iz izborne noći o njegovoj novoj političkoj misiji i nastavku borbe za zajedničke vrijednosti, nije do kraja jasno. Neki smatraju da je time dao naslutiti kako će svoj izborni kapital – onih nešto više od milijun glasova koje je osvojio – pretočiti u referendumsku inicijativu za ustavne promjene koje je predlagao i na taj se način pokušati politički revitalizirati. No možda će odlazeći predsjednik vrijeme do primopredaje vlasti iskoristiti da se malo ohladi i za početak politički primiri. Moglo bi se, naime, pokazati da je i tu riječ o mrtvom kapitalu, stečenom na pukom strahu birača od povratka HDZ-a na vlast, moglo bi se pokazati da je Josipovićev utjecaj proizlazio samo iz njegove funkcije, a ne iz njegove politike, i da su dobar dio glasova koje je dobio zapravo osigurale stranke koje su ga podržale. Moglo bi se pokazati da na ovim izborima za poraz nije toliko bila kriva nesposobna i neodlučna vlada koliko nesposobni i neodlučni predsjednik.