Rujansku turneju Sjedinjenim Državama nastavili smo u Washington DC-ju. Tu je započeo naš studijski program Marshall Memorial, koji organizira Njemačka Marshallova zaklada (GMF). U SAD-u je trajalo i dalje traje turbulentno razdoblje, obilježeno svesrdnim Trumpovim pokušajima da se 2024. vrati na vlast. Osim snažnom podrškom tradicionalne desnice i ekstremista, manjim ali važnim dijelom nošen je i bijesom zanemarenih ljudi – oni, istaknuo nam je upućeni sugovornik, "ne podupiru Trumpa zato što ga vole, nego zato što osjećaju da nikad nisu imali kandidata koji je za njih nešto uradio, pa glasaju za onog koji je obećao da će srušiti čitav sustav".

Ipak, umjesto oslikavanja vošingtonskih znamenitosti – poput spomenika Martinu Lutheru Kingu ili slike na kupoli Capitola (zgrade Kongresa), koja prikazuje uzdizanje Georgea Washingtona među božanstva, što mnogo govori o ovoj naciji – ili detaljnije analize američke politike i geopolitike (što ipak nećemo posve zaobići), odlučili smo više prostora posvetiti drugim gradovima koje smo posjetili, kao i sugovornicima koje smo sreli uglavnom vlastitom inicijativom. S obzirom na golemu raznovrsnost i kompleksnost SAD-a – pojedine savezne države doimaju se kao posve različite zemlje – ovi kratki fragmenti nisu ništa više od odbljesaka.

 

Nogales, Arizona

Grad para devetometarski zid sastavljen od malko razmaknutih čeličnih bordo stupova, s pri vrhu razvučenim valjcima žilet-žice. Zid leluja uz brežuljke i padine, ponegdje prolazeći jedva koji metar od kuća. Hodajući uz zid može se naići na vijenac obješen u sjećanje na 16-godišnjeg Joséa Antonia Elenau Rodrígueza, u kojeg je 2012. američki graničar odavde ispalio deset metaka, pravdajući to obranom od kamenja kojim ga je tinejdžer navodno gađao. Nedaleko se nalazi prodavaonica policijske opreme: na popratnim plakatima su snajperisti u punoj spremi.

- Izgradnja zida započela je tijekom mandata Georgea W. Busha, a nastavila se pod Obamom. Trump je zid povisio na 30 stopa te ga proširio i na one predjele u kojima se smatralo da je zbog nepristupačnosti terena nepotreban. A sada u Trumpovom zidu Biden popunjava rupe, dok Teksas podiže ogradu prema Novom Meksiku, iako je riječ o istoj zemlji. Tu su, nadalje, i virtualni zidovi – senzori, dronovi, nadzorni avioni i helikopteri, nadzorni tornjevi, reflektori i patrole. Čitav svijet za sebe - govori nam Melissa del Bosque.

Izgradnju zida započeo je G. W. Bush, nastavio Obama, Trump ga je povisio na 30 stopa i proširio na predjele na kojima ga se smatralo nepotrebnim. Biden popunjava rupe u zidu, a Teksas podiže ogradu prema Novom Meksiku iako je riječ o istoj zemlji, govori del Bosque

Nalazimo se u Nogalesu, gradiću od dvadesetak hiljada stanovnika na samoj granici Arizone i Meksika. S druge strane zlokobnog zida nalazi se istoimeni, desetak puta veći grad, smješten u meksičkoj državi Sonori. Naša vodička vrlo je iskusna i višestruko nagrađivana novinarka, koja o američko-meksičkoj granici još od 1998. piše za ugledne svjetske medije. Autorica je i istraživačke knjige "Blood Lines" ("Krvave linije"), koja se bavi FBI-jem i brutalnim narkokartelima, koji novac peru ulažući u konjske utrke. Spomenuta više od tri tisuće kilometara duga granica velikim dijelom prolazi kroz pustinje Sonoru i Chihuahuau. Na njoj je od 1998. poginulo osam tisuća migranata. Stvarni broj vjerojatno je mnogo veći: tisuće ljudi su nestale.

Mediteran predstavlja najsmrtonosniju morsku, a američko-meksička granica kopnenu rutu na svijetu. Oboje su iznimno opasni za ljude koji traže zaštitu, napominje novinarka. Tijekom 2023. samo do kraja rujna američke su službe na ovoj granici presrele 2,5 milijuna ljudi, tisuće dnevno. U statistiku ulaze i više puta presretnute iste osobe, no sigurno je riječ o višedesetljetnom rekordu. Migranti dolaze iz desetaka zemalja – najviše iz Venezuele, Gvatemale, Meksika, Hondurasa i ostalih latinoameričkih država, ali i iz Rusije, Kine, Turske ili afričkih zemalja. Dolazak sve većeg broja očajnih ljudi u kombinaciji sa zapaljivom političkom retorikom istovremeno jača ksenofobiju, pa granicom patroliraju paravojske "zabrinutih" građana.

- Tvrde da štite Ameriku od "invazije". Često koriste humanitarni diskurs, pa navodno spašavaju djecu-migrante od toga da im organe ne otmu sotonistički pedofili – upleli su se u QAnonove teorije zavjere (riječ je o ekstremno desnom pokretu čiji pripadnici zastupaju bizarne teze, op. a.). Patroliraju granicom i ispituju djecu tko su im u SAD-u rođaci, a potom te podatke prosljeđuju grupama koje traže pedofile. Djecu uglavnom zastrašuju i dijele im Bibliju. Ne pucaju, ali stvaraju paranoju. Tako je 2019. mladić sa sjevera Teksasa došao u El Paso te izvršio pokolj kako bi spriječio hispansku invaziju. Ta retorika potječe direktno od teksaškog guvernera i paravojnih skupina - nastavlja del Bosque. U spomenutom napadu ubijeno je 23 ljudi.

Odjednom uočavamo dva tijela: probijaju se kroz kolutove žilet-žice pri vrhu zida, pokušavajući se spustiti na američku stranu granice. Zrak ispunjavaju uspaničeni povici mladića, kao i nešto odmjereniji glas s druge strane.

- Dječak se prepao kad nas je vidio, no s druge strane mu je krijumčar objašnjavao da nismo policija - kaže naša vodička.

Melissa del Bosque (Foto: Jerko Bakotin)

Po njenoj procjeni, samo za prelazak zida treba krijumčarima platiti nekoliko stotina dolara, dok su duže pratnje, naravno, mnogo skuplje. Kada pređe granicu, većina se migranata sama preda graničarima. Neki budu odmah deportirani, dok se drugima omogući podnošenje zahtjeva za azilom, no pritom nije posve jasno što presuđuje koja od tih mogućnosti će se odviti, osim što obitelji s djecom imaju bolje šanse. Ipak, neke se migrante, uključujući i djecu, još u Obamino doba neko vrijeme držalo u prostorijama koje sliče na kaveze, dok se u Trumpovom mandatu ljude držalo u šatorima i na suncu (ove godine je Phoenix, glavni grad Arizone, 54 dana zabilježio temperature više od 43 Celzija, zbog čega umiru beskućnici). Iako samo čekanje za sastanak sa sucem za azil može trajati godinama, migranti nakon jedne godine mogu dobiti radnu dozvolu, tako da imaju motiv za dolazak u SAD. Nakon što su dječaci već zbrisali, susrećemo policijski auto, vjerojatno alarmiran kamerama. Iz opisanog je, međutim, jasno da zid i prateći sustav nisu pretjerano učinkoviti.

- Zid ne sprečava ulazak ljudi, ali zato služi političarima. O sigurnosti granice neprestano pričaju desni mediji poput Fox Newsa, i svaki republikanski političar će zagovarati zidove. No zid je simbol propale politike – ne služi granici, nego Washingtonu. Odnosno, političarima da budu reizabrani, a privatnim partnerima granično-sigurnosne industrije – vrijedne milijarde dolara – da zarade novac. Ti isti političari humanitarnu krizu koriste za širenje antimigrantske mržnje i zagovor autoritarnih politika, baš kao i u Europi - zaključuje del Bosque.

Dvjestotinjak metara od zida postavljena je bina oko koje se polagano okupljaju mještani očekujući nastup mariachi-bendova i lokalnih folklornih ansambla. Tog 16. rujna kada se zatičemo u Nogalesu je, naime, Dan meksičke nezavisnosti, a Meksikanci čine znatan dio stanovništva Arizone. Šarene haljine, polupustinjski krajolik pun kaktusa oko ceste za Tucson, imena arizonskih indijanskih plemena (Apači, Navajo, Pima) – ovdašnje slike putniku iz nekadašnje Jugoslavije prizivaju još topliji svijet od onog njujorškog, svijet vlastitog djetinjstva: ne samo filma, nego i strip-junaka Texa Willera i poručnika Blueberrya. U Tucsonu ispiremo grlo odličnim mezcalom, a potom se opraštamo s Melissom i sjedamo na Flixbus za Phoenix.

 

Chicago, Illinois

S jezera Michigen puše prohladan vjetar: klima je prilično drugačija nego u Arizoni, međutim lažna sjećanja nalazimo i ovdje. Smješten na američkom Srednjem zapadu, Illinois su prvi kolonizirali Francuzi, pa u Chicagu nailazimo na spomenik istraživačima, uključujući La Sallea o kojem smo zahvaljujući novosadskoj kući Dnevnik čitali u strip-serijalu "Otkriće sveta". Nisu, uostalom, daleko ni Kapetan Mark, Žalosna Sova i vukovi s Ontarija. Aktualna stvarnost ipak je manje romantična.

Iako je Illinois privredno peta najjača američka država, Chicago, grad od 2,7 milijuna stanovnika (i gotovo deset na širem području) obilježen je drastičnom nejednakošću. Tri grupe stanovništva – bijelo, latinoameričko i crno – čine približno tridesetak posto svaka. Ali medijalni prihod bijelih kućanstava je 2019. iznosio oko 78 tisuća dolara, latinoameričkih 50,5 tisuća, a crnih svega 33,3 tisuće.

Chicago pritom slovi i za rasno najsegregiraniji grad u SAD-u, a stopa siromaštva u crnim je četvrtima gotovo tri puta veća od one u bjelačkim. Nade u promjene raspirila je pobjeda Brandona Johnsona na travanjskim gradonačelničkim izborima. Progresivni demokrat, učitelj i sin propovjednika odrastao u obitelji s desetero djece tek je četvrti crnac na toj funkciji, a izabran je zahvaljujući vatrenoj podršci sindikata učitelja i drugih radničkih organizacija, ali i glasača svih rasa.

Art-deco i neoklasicistički neboder Chicaga (Foto: Jerko Bakotin)

- Johnson je pokazao da je moguća pobjeda kandidata čija kampanja nije zasnovana na korupciji i elektoralnoj mašineriji, nego na narodnom pokretu. U čitavoj zemlji svega je nekoliko sindikalnih vođa izabrano na političke funkcije. Johnson je ispočetka u anketama imao svega tri posto. Njegov uspjeh je značajan, pogotovo u gradu kojim tradicionalno vladaju moćni interesi. Tijekom vladavine prijašnjih gradonačelnika do izražaja je dolazio utjecaj poslovnih lidera i kućevlasnika. Od njega očekujemo da otvori vrata sindikatima i ispuni ono što je zastupao u kampanji – da se bori protiv kriminala i nasilja, uloži novac u obrazovanje i socijalne programe te da to financira oporezujući bogate kroz porez na promet nekretninama. Veliki problem su i olovne vodovodne cijevi - govori nam Branko Marcetic, novinar poznatog njujorškog socijalističkog časopisa Jacobin, nastanjen u Chicagu. S njim se srećemo ispred redakcije čikaškog progresivnog magazina In These Times.

Kad se doda da Republikanskom partijom sve više dominiraju desni ekstremisti, teško mi je zamisliti da država može još dugo da ostane u ovom obliku. Nažalost, iskustvo odrastanja u Jugoslaviji čini da klicu raspada, uključujući krvave ishode, vidim u svemu, kaže Pejović

Inače, iako je guverner Illinoisa J. B. Pritzker, milijarder, saveznom državom koju vodi od 2019. vlada prilično progresivno – primjerice, upisao je pravo na pobačaj u ustav (Roe vs. Wade), ojačao sindikate te tijekom pandemije uveo snažne programe socijalne zaštite. Marcetica smo ipak upitali i za procjene nacionalne političke situacije: ističe da je nemoguće predviđati, ali da na predsjedničkim izborima Trump "ima realnih šansi te vodi u mnogim anketama".

- Demokrati za Bidenov mogući poraz već krive Cornela Westa i Zelenu stranku. Makroekonomija izgleda dobro – nezaposlenost je niska, plaće su porasle siromašnijima. Međutim, troškovi života rastu, mnogima nije sigurna ni prehrana. Velikodušna socijalna država uvedena tijekom pandemije za Bidenovog je mandata ukinuta. No, Biden nije odličan predsjednik, ali je daleko bolja opcija od Trumpa što se tiče odnosa prema radničkim pokretima i ranjivim manjinama. Trumpov drugi mandat ojačao bi desnu radikalizaciju, rasizam, kampanje protiv ženskih i LGBT prava... Vjerojatno bi se pokušao i ukopati na vlasti poput Orbána u Mađarskoj. To bi bila katastrofa koja bi mogla odvesti u desni autoritarni režim - zaključuje Marcetic, dodajući da su strah od Trumpa i (još uvijek) relativna slabost socijalističkog pokreta utjecali na to da progresivno krilo demokrata podrži Bidena.

Nakon što smo navečer u restoranu Lou Malnati's pojeli čikašku deep dish pizzu, sjedamo na pivo s Vojislavom Pejovićem. Taj neuroznanstvenik i romanopisac iz Crne Gore odavno nastanjen u Chicagu također ističe velike socijalne razlike.

- Javne škole su odličan primjer: jedan javni školski sistem pokriva dijelove grada kao što je Lincoln Park, u kojem je prosječan godišnji prihod po domaćinstvu oko 125.000 dolara, ali i Englewood, gdje je pet puta manji. To za sobom naravno povlači razne druge razlike, od stanja školskih objekata do bezbjednosti djece na ulici i dostupnosti medicinske njege i kulturnih sadržaja. Dakle, djeca koja stasaju u jednom te istom školskom sistemu imaju radikalno drugačije iskustvo i, nažalost, perspektivu - govori on, dodajući kako se sve više razlikuju i predodžbe o SAD-u, primjerice između građana koji prate desničarske medije i ostalih.

Branko Marcetic (Foto: Jerko Bakotin)

Razlog za zabrinutost nije samo golema, rastuća nejednakost, nego i činjenica da je politički sistem "sve manje u stanju da odgovori izazovima društva". Pejović ističe prekrajanje izbornih jedinica u državama, čime se vještački uvećava zastupljenost republikanaca u Predstavničkom domu, potom jednaku zastupljenost u Senatu Kalifornije s 39 milijuna stanovnika, i Wyominga koji nema ni milijun, mogućnost da predsjednički mandat osvoji kandidat koji je dobio manjinu glasova na izborima, kao što je bio slučaj s G. W. Bushem i Trumpom – to su "samo neki od razloga koji govore u prilog tome da sadašnje stanje nije održivo".

- Kad se tome doda da Republikanskom partijom sve više dominiraju desni ekstremisti, teško mi je zamisliti da država može još dugo da ostane u ovom obliku. Nažalost, iskustvo odrastanja u Jugoslaviji čini da klicu raspada, uključujući krvave ishode, vidim u svemu. Četiri godine Trumpove vladavine pokazale su koliko brzo poluge sistema mogu da se zloupotrijebe ili obesmisle, ali takođe i inventivnost i spremnost mnogih da ne pristanu na to. Nadam se da će u godinama koje slijede ovo potonje, plus razum, prevagnuti - zaključuje naš sugovornik.

U Chicagu se zorno vidi kako političari manipuliraju nesrećom. Guverner Texasa Greg Abbot – Trumpov pobornik – desetke tisuće migranata ukrcao je u autobuse i poslao u sredine kojima vladaju demokrati, namjerno izazivajući krize. Migrante iz Venezuele, izbjegle pred katastrofalnim uvjetima u toj zemlji, sreli smo u šatorima u čikaškoj četvrti Pilsen, nekad davno naseljenoj češkim imigrantima. Chicago je obilježen i Jugoslavenima, od slavnih Meštrovićevih skulptura Indijanaca do četničkog zlotvora Đujića koji je pokopan u predgrađu. U samom centru, prepunom scenične arhitekture podignute uz kanale rijeke Chicago u nizu stilova – od art-deco i neoklasicističkih nebodera, preko suvremenijih pod utjecajem Miesa van der Rohea do gigantskog Trump Towera – nalijećemo na dijete-prosjaka. "Ako ne date novac za hranu, umrijet ćete od vegetebilizacije i incesta", kaže kartonski natpis.

 

Miami, Florida

Mala Havana, Calle Ocho (Osma ulica). Spomenik "mučenicima iz brigade 2506", odnosno kubanskim kontrarevolucionarima koje je 17. travnja 1961. CIA iskrcala u Zaljevu svinja kako bi srušili Fidela Castra. No napadače je ipak potukao El Comandante, kojeg je američki orkestrirana invazija ponukala na približavanje sovjetima. Taj poraz rezultirao je i višedesetljetnom traumom egzilantske zajednice, osjećajem Kennedyijeve i općenito američke izdaje: "za starije Kubance u Miamiju ti događaji žive kao da su bili jučer", kaže nam jedna sugovornica. O političkom nasilju i intrigama unutar kubanske emigracije 1987. je sjajnu reportažnu knjigu objavila Joan Didion.

Današnji megalopolis, čije šire područje obuhvaća više od šest milijuna ljudi, u svijetu je poznatiji po šarenim vidicima i parti-lajfstajlu. Kao i resort-naselju Miami Beach: najveće art-deco naselje na svijetu, izgrađeno 1930-ih u stilu racionalnog modernizma isijava luksuz i svojevrsni mediteransko-tropski optimizam, podcrtan palmama i ulicama kojima se golišavi studenti voze u nabrijanim kabrioletima, ispijajući koktele uz glasne melodije.

Miami je uvijek malko bio poput grada na Divljem zapadu – mnogo uspjeha imaju pametni i obrazovani, oni s novcem i dobrim vezama. Ali nikada nije postojala opsežna socijalna zaštita za one koje zaostaju, navodi Rosen

Golemi neboderi, koji su naročito do krize 2008. dobrim dijelom služili za špekulativne investicije, dominiraju horizontom ostatka grada, u kojem se vjerojatno može živjeti bez engleskog, ali teško bez španjolskog: 70 posto užeg grada čine Latinoamerikanci – među kojima je njih 1,2 milijuna kubanskog porijekla. Makar površnom promatraču Miami na trenutke djeluje kao alternativna, kapitalistička Kuba. Lagodna slika peruanskih koktela pisco sour i skupih ceviceha od plodova mora za velik dio stanovništva ipak su iluzija: ovo je nakon New Yorka drugi grad u SAD-u po nejednakosti. Ulicama noću leže beskućnici, naročito ispod podvožnjaka čije sjene ih čuvaju od ubitačne vrućine.

- Najbolji način za razumijevanje Miamija je promatrati ga kao latinoamerički grad u SAD-u. Takve gradove obilježava rapidan rast, često nereguliran i bez mnogo planiranja. To može voditi do upečatljivih kontrasta između predivnih, razvijenih područja i onih osiromašenih. Miami je uvijek malko bio poput grada na Divljem zapadu – mnogo uspjeha imaju pametni i obrazovani, oni s novcem i dobrim vezama. Ali nikada nije postojala opsežna socijalna zaštita za one koji zaostaju. Donedavno troškovi života nisu bili previsoki, ali sada su s ekonomsko-demografskim "bumom" skočili u nebo te je postalo izvanredno teško za one koji manje zarađuju - govori nam analitičar međunarodne politike Aaron B. Rosen, baziran u Miamiju, dodajući kako je premalo investicija u ono što bi grad učinilo funkcionalnim za sve, poput javnog prijevoza ili dostupnog stanovanja – "o tome se sada više govori i čini se da ima napretka, ali još uvijek ima mnogo posla".

Posljednjih desetljeća Florida dosljedno glasa za republikance. Naš sugovornik za takvu političku klimu navodi nekoliko razloga. Na sjeveru države, dijelu "Starog juga" oko glavnog grada Tallahasseea, donekle je prisutno naslijeđe Konfederacije. No jug Floride i Miami počeli su se zapravo razvijati tek nakon 1945. i kulturalno su prilično različiti: naročito su pod utjecajem latinoameričkih imigranata. Na njih pak utječu događaji u državama porijekla – "Kubanci, Kolumbijci, Argentinci, Venezuelci koji su napustili svoje zemlje često nose snažnu želju da glasaju protiv svega što vide kao komunističko ili socijalističko", ističe Rosen. To koristi republikancima, nastavlja, koji su uložili mnogo novca i truda da održe kontrolu nad državom.

Beskućnici u Miamiju – laku noć i sretno (Foto: Jerko Bakotin)

Zbog svoje veličine Florida je, kao i Teksas, apsolutno nužna svakom republikancu koji želi pobijediti na predsjedničkim izborima. Konačno, na lokalnoj razini Demokratska stranka nije uspjela pronaći ni snažne ni uvjerljive kandidate. Analitičar upozorava da je stvarnost ipak nijansiranija – na posljednjim su predsjedničkim izborima "svi veći gradovi glasali demokratski, a ruralna područja republikanski. Ta urbano-ruralna podjela je snažna i fundamentalna za velik dio američke politike, slično Europi".

- Florida ekonomski i demografski buja. Od pandemije mnogi su se ovdje preselili iz drugih dijelova SAD-a. Uz sunčano vrijeme, mnoge privlače obećanja o tradicionalnim vrijednostima, niskim porezima ili pravu na nošenje oružja. Odnosno, model vladanja alternativan liberalnoj Americi, koji guverner DeSantis žarko promovira kao "slobodnu državu" Floridu, tvrdeći da su demokratska područja previše oporezivana i regulirana - objašnjava Rosen.

Ta DeSantisova "slobodna država" uključuje, primjerice, žestoku kampanju protiv LGBT zajednice, kao i zabrane pojedinih knjiga u školama zbog njihovog "nepoćudnog" seksualnog, rodnog ili ideološkog sadržaja. Ipak, guvernerov usrdni pokušaj da "nadtrampa Trumpa", koji sam majstorski koristi "kulturne ratove", u anketama mu nije donio nikakvu korist – zasad nema ni približne šanse poraziti bivšeg predsjednika pri republikanskoj nominaciji.

Diljem SAD-a više ljudi raznih društvenih pozadina spomenulo nam je mogućnost novog građanskog rata – o tome pišu i mainstream mediji – uzrokovanog ideološkim podjelama i polarizacijom te ekonomskom nejednakošću, koja je danas gotovo dvostruko veća nego 1980. godine (tada je gornjih jedan posto stanovništva posjedovalo 10,3 posto nacionalnog dohotka, dok je 2019. taj udio iznosio 18,7 posto, a udio donje polovice stanovništva opao je za trećinu). Rosen podsjeća da su američke 1960-e i 1970-e bile obilježene mnogo napetijim i nasilnijim uvjetima nego danas, pa su politički sistem i društvo ipak prevladali. Tenzije danas, kaže, nisu na razini da bi prosječna osoba ubijala susjede i riskirala vlastitu smrt, dok među elitama nema ničeg ni približnog geopolitičkoj i ekonomskoj podjeli prije Građanskog rata iz 19. stoljeća kada je ograničavanje ropstva ili njegovo ukidanje značilo uništenje čitavog ekonomskog modela.

- Nema snažne paralele tim povijesnim uvjetima koji bi govorili u prilog novom građanskom ratu. No ne trebamo posezati za apokaliptičnim rječnikom da bismo prepoznali kako je država u lošem stanju. Najviši prihodi su posljednjih desetljeća dramatično porasli, u potpunoj disproporciji u odnosu na srednje i siromašne klase. Naročito za srednju i radničku klasu više ne vrijedi tradicionalni američki društveni ugovor, koji je značio da ćete, ako naporno radite, biti nagrađeni, a vaša djeca će živjeti još bolje. To je opasan fenomen za bilo koje društvo, i nešto što se trenutno prožima u antiestablišmentskim političkim trendovima američke i ljevice i desnice - zaključuje naš sugovornik.

U Miamiju, ipak, još uvijek ima poklonika američkog sna. "Još jedan dan u raju...", odgovara nam na pitanje "kako ide" taksist iz Hondurasa. "U početku radiš nekoliko poslova, ali nakon par godina je bolje. Zašto u Europi ne ukinete poreze?", dodaje.

 

(Kraj)

 

Prvi dio reportaže pročitajte na ovom linku.