Kako komentirate najave da bi kontrolori ZET-a mogli nositi oružje u svrhu samoobrane?
U društvu svuda nailazimo na nasilje. Više nisu u pitanju samo žene koje su pretjerano nespretne, pa stalno ‘padaju na stepenicama’. Nitko više nije siguran, pa ni kontrolori. Ne znamo tko, kada i gdje će imati potrebu nasiljem nešto dokazivati. Nažalost, probleme i sukobe ne znamo rješavati nenasilno, a imamo i iskustvo da se u mnogim situacijama jedino nasiljem stiže do cilja. I kontrolori su svojevrsna rizična skupina i normalno je da se žele zaštititi, ali način na koji je to predloženo je neprimjeren.
Koliko taj prijedlog govori o lošoj situaciji u društvu?
Nasilje koje je proželo sve pore društva je svojevrsni nusprodukt procesa demokracije. Jasnih i jednoznačnih pravila ponašanja u mnogim sferama života nema, odgovornost za vlastite postupke je rijetka vrlina. Vlastita prava se uzdižu na pijedestal, a tuđa zanemaruju. Takvo stanje ukazuje na to da je demokracija vrlo zahtjevna, a nekada i smetnja ‘normalnom’ životu. U našim glavama, čini mi se, još nismo napustili autoritarnu paradigmu življenja u kojoj smo se vrlo dobro snalazili stotinama godina. Znalo se tko je gazda i gdje je kome mjesto. Ali kao ‘gazde’ su sebe doživljavali mnogi i mislili da im to daje za pravo da diktiraju načine ponašanja. Takvima sebe doživljavaju, čini mi se, i kontrolori. Naravno, ne svi. Bojim se da bi oružje u njihovim rukama moglo postati kontraproduktivno. Moć koju daje oružje mogla bi neke, koji se dosada nisu tako ponašali, potaknuti na agresivne ili makar bahate postupke. Neki bi mogli iz straha zapucati i u relativno bezazlenim situacijama te izazvati tragediju.
Je li to posljedica opće panike koja se potencira?
Osim svakodnevnog gledanja nasilja, općoj panici doprinose situacija s izbjeglicama i teroristički napadi koji se dešavaju u relativnoj blizini, ali i loše funkcioniranje pravne države. Kontrolori pretpostavljaju, a neki imaju i iskustvo, da je veliko pitanje hoće li i kada istjerati pravdu budu li ozbiljno napadnuti. No damo li im oružje, samo je pitanje vremena kada će se neka druga grupacija odlučiti za isti zahtjev. Ako u tim malim, kriznim situacijama ne vidimo druga rješenja, onda je moralna atmosfera zabrinjavajuća. Sjećamo se kako smo se zgražali čitajući da ubojice Luke Ritza nisu pokazale nikakvo kajanje, čak su se smijali i plesali prije saslušanja. Međutim, ako doista vjerujemo da su oni jedini krivci za Lukinu smrt, onda imamo velik moralni problem. Ruke i noge tih mladića su izvršile nasilje, ali kaos u njihovim glavama uzgojen je na plodnom tlu našeg svakodnevnog licemjerja i istinske nebrige za mlade. Nemojmo mladom naraštaju slati poruku da smo bespomoćni i nekompetentni te da nam je još jedino preostalo oružje kako bismo osigurali normalno življenje.
Može li se problem riješiti edukacijom?
Nismo naučili rješavati sukobe nenasilno ni u jednoj životnoj sferi. Neki takav način još uvijek percipiraju kao kukavičluk ili najblaže rečeno kao ‘ženski’ način rješavanja problema. Jasno je da je edukacija nužna. Ali mi s edukacijom najčešće nastupamo jako, jako kasno. O prevenciji mnogo govorimo, ali je u djelo rijetko provodimo. Svi znamo da je lako ugasiti maleni plamen. Ali kada na njega iz različitih razloga ne reagiramo i dopustimo da se razvije velika vatra, ona nas zna i progutati. Zato je već u predškolskim ustanovama potrebno djecu početi učiti socijalnim vještinama, a nenasilno rješavanje sukoba i problema je jedna od njih. Potrebno ih je njegovati tokom svih razina školovanja, a veoma je važno da pritom djeca i mladi vide da se i odrasli ponašaju na adekvatan način. Djeca najčešće uče po modelu, gledajući svoje roditelje, učitelje, javne osobe… Na taj bismo način prevenirali dio kasnijih problema, dakle smanjili količinu neželjenog ponašanja u različitim situacijama, pa i u tramvaju. Uz to, potpuno je jasno da kontrolor ne može biti svatko. Pitanje je kakvu bi edukaciju oni trebali proći. Sigurno da je način komuniciranja s putnicima iznimno važan jer upravo loša i neadekvatna komunikacija može biti okidač za nasilno ponašanje.
Jedna od opcija koja se spominje je da kontrolori dobiju ovlasti zaštitara.
Ukoliko je situacija toliko ozbiljna, čini mi se da bi licencirani zaštitari bili dobro rješenje. U nekim bi situacijama sama njihova pojava bila dovoljna. Nažalost, dio mladih zlostavljanje doživljava kao zabavu, a ako pak vide zaštitara, bit će suzdržaniji. Moguće je i obrnuto - da upravo pojava zaštitara nekoga dodatno motivira da posegne za nasiljem, da pokaže kako se nikoga ne boji. Ali mislim da bi prvi korak ipak trebala biti edukacija kontrolora, ali ne u zaštitarskoj sferi, nego nenasilnim rješavanjem problema.
Iako postoje primjeri koji dokazuju da se dio kontrolora i vozača ponaša neprofesionalno i agresivno prema putnicima, i oni su na rubu očaja. Naime, postoje i putnici koji se loše ponašaju.
Nažalost, plivamo u moru nasilja i nikome nije lako. Ali dodatnim nasiljem se ništa neće riješiti. Preko noći nećemo postati civilizirani. To je proces koji dugo traje. I putnici bi morali odgovarati za svoja neadekvatna ponašanja, kao i kontrolori i vozači. Kada bi u nas malo češće djelovao ‘zakon o žetvi’, vjerojatno bismo se drukčije i ponašali. Ali dok bilo tko može praktički nekažnjeno maltretirati druge, neće nastupiti bitne promjene. Naravno da i opća nesigurnost življenja, napetost, pomanjkanje kontrole nad svojim životom čini ljude labilnijima i sklonijima neadekvatnom reagiranju. Osim u nepostojanju znanja o nenasilnom ponašanju, i opća društvena situacija u nas, ali i u svijetu, doprinosi spomenutim problemima. Među mladima nasilje postaje način zabave, razbijanja monotonije i dosade, ali i način testiranja odgojnih kvaliteta odraslih, odnosno granica do kojih se može nekažnjeno ići. Dakle, bez edukacije svih, neće biti poboljšanja.
