Često se govori o rješavanju manjinskih pitanja u Hrvatskoj, Srbiji i drugim zemljama. O položaju nacionalnih manjina u Sloveniji, uključujući i srpsku zajednicu, razgovaramo s Miranom Komcem, profesorom na Fakultetu društvenih nauka u Ljubljani i istraživačem u ljubljanskom Institutu za nacionalna pitanja koji se tom temom intenzivno bavio i kao autor brojnih radova.

Kakva je politika prema nacionalnim manjinama u Sloveniji? Ima li neke razlike u statusu i manjinskim pravima Roma u odnosu na status Talijana i Mađara?

Slovenački sistem zaštite manjina koji je stvoren Ustavom iz 1990. sliči na sistem zaštite manjina u Ustavu Socijalističke Republike Slovenije iz 1974. godine, ali ima i velikih razlika. Dok je Ustav iz 1974. govorio o Sloveniji kao državi slovenačkog naroda i talijanske i mađarske manjine, Ustav iz 1990. govori o tome da je Slovenija država svih svojih državljana koja se temelji na pravu slovenačkog naroda do samoopredjeljenja. Dakle, Talijani i Mađari nisu više konstitutivni dio slovenačke države. Mala kompenzacija za izgubljeni status konstitutivnog nacionalnog elementa je uvođenje novog pojma – autohtonost. Pojam je u slovenački pravni red ušao ustavnim amandmanima 1988., a glavni razlog za njegovo uvođenje u Ustav bilo je opredjeljenje da broj manjina koje zaslužuju posebnu pažnju države bude jako limitiran. U Ustav su ušli i Romi pod imenom ‘romska zajednica u Sloveniji’, bez oznake da su autohtona zajednica. Dok Talijani i Mađari imaju izuzetan obim prava, koja se vrlo često loše implementiraju, u prvom redu upotreba jezika kao službenog u javnom životu, Romi su tek na početku pravne papirologije, a da o odsustvu politika antidiskriminatornog tretmana i ne govorim. Za kraj, Institut za nacionalna pitanja je 1990. predložio da se pored Talijana i Mađara u Ustav uvrsti i Rome, Nijemce, Jevreje, autohtone Hrvate i autohtone Srbe, ali je prijedlog imao vrlo ograničen uspjeh. Zato mislim da takvo menefregističko, odnosno ravnodušno ponašanje slovenačke države i društva ima elemente etničke diskriminacije.

Belokranjska kultura

Koliko je u Sloveniji Nijemaca i Austrijanaca koji ondje također vjekovima žive i koliko su oni glasni u traženju manjinskog statusa?

Etničko buđenje slovenačkih Nijemaca počelo je malo prije kolapsa Jugoslavije. Odmah poslije osamostaljenja Slovenije Austrija je predala Sloveniji diplomatsku notu u kojoj se proglasila državom zaštitnicom interesa i statusa austrijske, odnosno njemački govoreće nacionalne zajednice u Sloveniji. Tenzije između Slovenije i Austrije privremeno su popustile kad je 2007. potpisan ugovor o saradnji u sferi nauke, kulture i obrazovanja u kome se govori i o njemačkoj manjini u Sloveniji te o slovenačkoj manjini u Austriji. Povodom ratifikacije sporazuma u slovenačkom parlamentu usvojena je i interpretativna deklaracija u kojoj stoji da se njemačka zajednica u Sloveniji tretira u smislu zaštite jezika i kulture, koju omogućava članak 61. Ustava Slovenije, a ne u smislu zaštite njemačke zajednice kao nacionalne manjine.

Veza između autohtonih i novodošlih Srba praktički nema. Srbi žive disperzirano praktički u svim opštinama u Sloveniji. Zbog toga je održavanje socijalne mreže mnogo teže nego kod klasičnih nacionalnih manjina

S brojkama imamo teškoće. Popis stanovništva iz 1991. ustanovio je da se 126 osoba opredijelilo kao Austrijanci, a Nijemaca je bilo 298. Na pitanje o materinjem jeziku, 1093 osobe izjavilo je da je njihov materinji jezik njemački. Posljednji popis koji je sakupljao i podatke o nacionalnoj pripadnosti i materinjem jeziku iz 2002. pokazuje da je u Sloveniji tada živio 181 Austrijanac i 499 Nijemaca, dok je njemački kao materinji jezik odabralo 1628 osoba. Ali te brojke treba dopuniti brojkama o mjestu rođenja. Taj podatak bitan je za konstrukciju nacionalne manjine. Prema popisnim podacima, u Sloveniji je rođeno samo 46 Austrijanaca ili 25,8 posto svih Austrijanaca koji žive u Sloveniji, kao i 111 ili 22,1 posto Nijemaca koji žive u Sloveniji. Čuje se za Nijemce i njihove organizacije, ali brojke govore same za sebe. I austrijske državne vlasti opominju slovenačku vladu da bi njemačku manjinu trebalo priznati kao autohtonu nacionalnu zajednicu. Odgovor Slovenaca je konstantan – sve je riješeno ugovorom o saradnji na području nauke, kulture i obrazovanja.

Koliko u Sloveniji sada ima pripadnika srpske zajednice, kako u selima oko Črnomlja u Beloj krajini na granici s Hrvatskom tako i onih doseljenih u Sloveniju tokom 20. vijeka i njihovih potomaka?

To zapravo ne znamo. Popis stanovništva iz 2002. govori o njih 38.964. Srbi su dolazili u Sloveniju u tri talasa, prvi je bio u 16. vijeku, drugi u periodu između 1965. i 1990., dok treći traje od 1991. do danas. Za taj treći talas nemamo podataka o etničkoj pripadnosti, znamo samo za državljanstvo osoba koje su se doselile u Sloveniju. Slovenija ostaje zemlja imigracije uz rast stanovništva – broj stanovnika danas je veći za 170 hiljada nego 1991. Možemo pretpostavljati da među doseljenima ima Srba iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Slovenija i Srbija usvojile su Sporazum o suradnji u sferi kulture koji navodi i Srbe u Sloveniji i Slovence u Srbiji. Ne znamo samo na koju ‘generaciju Srba’ i na Srbe iz koje zemlje se sporazum odnosi, ali znamo da su Srbi u Sloveniji porijeklom najviše iz BiH, pa iz Hrvatske, a tek onda iz Srbije.

Kakva je situacija s manjinskim, jezičnim i vjerskim izjašnjavanjem Srba na području Črnomlja, koliko su povezani s ostalim Srbima u Sloveniji i imaju li kontakte sa Srbima u pograničnim dijelovima Hrvatske?

Rezultati popisa iz 1981. i 1991. pokazuju da se stanovništvo sela Bojanci, Marindol, Miliči i Paunoviči većinom izjasnilo kao Srbi. Istraživanja Instituta za nacionalna pitanja iz 2002. pokazala su radikalan pad broja onih koji se opredjeljuju kao Srbi, za 30 posto u poređenju s brojkama iz 1991. Marindol je selo sa najviše osoba koje su se izjasnile kao Srbi. Kad smo vršili istraživanja, u jednoj od kuća u Marindolu dobili smo odgovor: ‘Svi stanovnici Marindola dušom i srcem su Srbi. Kod kuće i u selu govorimo srpski – sve generacije. Ima puno mješovitih katoličko-pravoslavnih brakova, pa praznike slavimo po dva puta. Nemamo nikakvih problema i nema netrpeljivosti. Sve više pravoslavaca iz Metlike i Črnomlja ženi se u Miličima. Djeca znaju srpski jezik. Nauče ga kod kuće.’ U Miličima su nam govorili: ‘U Marindolu ima ljudi koji se opredjeljuju kao Srbi. Ne znam zašto jer nemaju nikakvih kontakata sa Srbijom. Ogromna većina u Srbiji nema nikakve rodbine. U posljednje vrijeme ima ljudi u Marindolu koji govore da su Srbi, ali ti su u manjini. Stanovnici ovih sela obično kažu da su Slovenci pravoslavne vjere.’ U Paunovičima su nam opet rekli: ‘Za stanovnike ovih sela reklo bi se da se opredjeljuju kao potomci uskoka. Mladi se ne opredjeljuju kao Srbi, a među mladima ta se tema (etničke pripadnosti) nikad ne problematizira.’

Sa Srbima došlo je u Sloveniju i pravoslavlje. Ako je godina dolaska Srba u Belu krajinu koja stoji na crkvi u Bojancima točna, a radi se o 1593., onda je pravoslavlje u Sloveniji prisutno od 16. vijeka. Pored pravoslavaca, ima u Beloj krajini i takozvanih unijata, grkokatolika. U vjekovima zajedničkog života Srba sa Slovencima i Hrvatima u Beloj krajini stanovnici su stvorili posebnu zajedničku regionalnu, belokranjsku kulturu i jezik/dijalekt. Svako je uložio dio sebe da bi na kraju stvorili nešto zajedničko. Možda je to najbolji način da se sačuvaju pojedinačne etničke kulture. Dakle, kultura nije više moja ili tvoja, nego naša! A veza između autohtonih i novodošlih Srba praktički nema. Možda ponekad Srbi iz Slovenije dođu u posjetu nekom od sela, ali to je više turizam, a ne etno-politička agitacija. Mislim da puno veza sa Srbima na Kordunu i Gorskom kotaru nema. Mlađe generacije okreću se prema centralnoj Sloveniji, veze preko Kupe sve su rjeđe i slabije.

Što je glavna prepreka priznavanju Srba i Hrvata kao nacionalne manjine u Sloveniji i koliko bi tu pomogli razgovori i dogovori s Hrvatskom i Srbijom?

Slovenci su brojčano relativno mala nacija, stvorena na ideologiji, oštro rečeno, Blut und Boden (krvi i tla). Stav je: ono što je ‘naše’ ljubomorno se čuva, a sve što je etnički različito, znači prijetnju slovenačkom identitetu, kako god taj identitet izgledao. Po pitanju zaštite tradicionalnih odnosno autohtonih nacionalnih manjina, Slovenci su relativno tolerantni. Njihov je broj mali, a njihov životni teritorij ograničen. Za Srbe u Beloj krajini možemo ustanoviti da su njihovi socijalni potencijali skromni. Želja za očuvanjem naslijeđenih osobitosti još uvijek je prisutna kod mnogih, prije svega starijih stanovnika tih sela, ali nema pravih ideja o tome kako ostvariti želju za očuvanjem stečenog nasljeđa. Malobrojna su razmišljanja o zaštiti tih populacija po ugledu na obje ustavno priznate manjine. Zato smo na temu priznavanja manjinskih prava u našim istraživanjima zabilježili i izjavu: ‘Možda nešto malo na lokalnom nivou.’ Mislim da dogovaranje na međudržavnom nivou ništa ne bi promijenilo. To se pokazalo kod sklapanja ugovora o saradnji na području kulture između Slovenije, Srbije i Hrvatske. Jedan od glavnih razloga da se na tom području ništa ne mijenja jest činjenica da se autohtoni Srbi i autohtoni Hrvati ne javljaju i ne traže poseban manjinski status kakav imaju Mađari i Talijani. O imigrantima kao nacionalnim manjinama nikad se nije razgovaralo.

Status i položaj tzv. izbrisanih sređuju se sporo, odnosno sramotno dugo. A država do danas nije priznala ‘izbris’ kao zločin, nitko se ljudima u ime države nije izvinio, a kamoli da bi izrazio kajanje

Stigma zbog ‘izbrisa’

Kakav je u Sloveniji odnos prema Srbima kao pojedincima i etničkom kolektivu, dobivaju li srpske organizacije sredstva, ima li mješovitih brakova itd.?

Ukratko, pripadnici novih manjina mogu se pronaći po čitavoj društvenoj vertikali, od manualnih radnika pa do vrhunskih naučnika i istraživača, ako ova podjela uopšte nešto znači. O gruboj diskriminaciji na etničkoj osnovi ne može se čuti, ali to ne znači da diskriminacija ne postoji. Ako nema grube diskriminacije, onda sigurno ima različitih oblika indirektne, suptilne diskriminacije, ali o tome bi više znali reći pripadnici srpske zajednice. Za rad na području kulturnog amaterizma dobivaju se neka mala sredstva na različitim konkursima Ministarstva za kulturu, ali da bi očuvanje i promocija kulture bili uspješni, rad bi trebao da bude profesionaliziran. Trebalo bi stvoriti neki javni zavod sa solidnim financijskim proračunom koji bi vodio brigu o promociji kulturne baštine svih manjina s područja bivše jugoslavenske zajednice. Mješovitih brakova ima i to puno. To je prirodno stanje kad se zna da imigranti često dolaze sami. Srbi žive disperzirano praktički u svim opštinama u Sloveniji. Zbog toga je održavanje socijalne mreže mnogo teže nego kod klasičnih nacionalnih manjina. Mješoviti brakovi vode u gubljenje donesenog identiteta, često već u drugoj generaciji, a u trećoj generaciji to je više pravilo nego izuzetak.

Kolika je po procjenama cifra tzv. izbrisanih s početka 1990-ih?

Obično se govori o 25.671 osobi, što je rezultat internog istraživanja Ministarstva unutrašnjih poslova iz januara 2009. Pošto se bliži 30. godišnjica otkako su 26. februara 1991. godine bili izbrisani, možemo reći da se njihov status i položaj sređuju sporo, odnosno sramotno dugo. Ponovno dobivaju dokumente o stalnom i neprekidnom boravku, dobivaju i odštete. Najtragičnija u čitavoj priči jest činjenica da država do danas nije priznala ‘izbris’ kao zločin, nitko se ljudima u ime države nije izvinio, a kamoli da bi izrazio kajanje. Tako mnogi još uvijek žive sa stigmom da su, iz različitih uzroka, za ‘izbris’ zapravo krivi sami!

Tokom 1970-ih moglo se čuti i čitati o napetostima između Koruških Slovenaca i austrijskih vlasti. U kakvoj su sada situaciji Slovenci kao manjina u Austriji, Italiji i Mađarskoj?

Na nivou pravnog statusa ima puno dobrih rješenja, ali i puno poteškoća. Usvojeno se često ne primjenjuje u svakodnevnom životu, a novca nema uvijek dovoljno. Po mom mišljenu, najbitniji je odlazak starih i dolazak novih generacija. Njihova percepcija nacionalnog identiteta razlikuje se od one njihovih roditelja i djedova. Što novim generacijama znači nacionalni identitet? Kakva je njihova percepcija Slovenije? Je li ona njima još uvijek matična domovina, kako to stoji u slovenačkim dokumentima? Odgovore najbolje znaju oni sami.