Iako ministar obrane Republike Srbije Aleksandar Vulin uniformu nikad nije obukao, a za vojni rok, kako kaže, nije bio sposoban zbog problema s vidom, voli se prisjećati ‘heroja’ koji su u tome učestvovali, na primjer generala Vladimira Lazarevića koji je 1999. na Kosovu bio na čelu Treće armije VJ i koji je u Hagu osuđen kao ratni zločinac. ‘Treća armija, general Lazarević, pa i svi koji više nisu sa nama ili koji su negde daleko imaju razloga da budu označeni i prepoznati kao najbolji među najboljima. Kao najhrabriji među najhrabrijima’, izjavio je prije deset dana Vulin, prilikom druženja s bivšim starješinama Treće armije Vojske Jugoslavije u vrijeme NATO-ovog bombardiranja. Time je izazvao kritiku Washington Posta i američkog ambasadora u Srbiji Kylea Randolpha Scotta.
Ima puno ljudi koji strahuju od javnog nastupa. Štoviše, ima puno jako pametnih ljudi koji se pred kamerama nekako uvuku u sebe, zašute, pocrvene i pogleda uperenog u vrh cipela čekaju da mučenje prođe. Aleksandar Vulin nije među njima. On ne samo da se ne boji mikrofona i kamera, nego koristi svaku priliku da stane pred njih. Pogotovo kad posjeti Hrvatsku.
Nedavno je u Šibeniku, gdje je, iako od strane SPC-a nepozvan, prisustvovao hirotoniji novog dalmatinskog vladike Nikodima, izjavio da ‘u svakom građanskom ratu postoji onoliko istina koliko je strana u građanskom ratu’. Hrvatska ga je posebno zapamtila nakon komemoracije u Jadovnom 2015., kad je na pitanje o inicijativi da se Alojzije Stepinac proglasi svetim odgovorio: ‘Što da kažem pobijenoj srpskoj deci, koja nakon 74 godine na ulicama najlepših gradova čuju istu pesmu i imena onih koji su ih bacali u jamu? Koji je to život koji je vikara ustaške vojske preporučio za sveca?’ Godinu dana ranije na komemoraciji ustaškim žrtvama Dječjeg logora u Sisku osvrnuo se na razbijanje ćiriličnih tabli po Vukovaru: ‘Onaj što razbija ćiriličnu tablu samo zato što jedan narod baš tim jezikom govori i piše, razbijao bi i dečiju glavu samo da može i da se ne boji da će biti kažnjen.’
Da Vulin voli komentirati događaje u Hrvatskoj dokazuje i njegova izjava iz prosinca prošle godine, nekoliko dana nakon proustaškog skandiranja na utakmici Hajduk – Dinamo i okupljanja desnih ekstremista ispred SNV-a: ‘Ovo je nastavak službene politike Vlade Hrvatske u kojoj se objašnjava da fašizam nije bio toliko loš, a da su ustaše, ustvari, bili humanitarni radnici i da je sve šta su radili Srbima zapravo bilo zasluženo i to su Srbi u krajnjoj liniji mogli očekivati.’ Hrvatska javnost alergična je na Vulinove nastupe, a Srbi u Hrvatskoj od njih imaju malo koristi. Izgleda da jedinu korist od zapaljive retorike ima sam Vulin, koji rutinski odrađuje mandat ministra obrane.
Počeci njegove političke karijere nisu dali naslutiti da bi se mladi dugokosi ljevičar mogao naći baš na toj funkciji. Vulin je rođen u Novom Sadu. Završio je gimnaziju u Sremskim Karlovcima i pravni fakultet u Novom Sadu. U politiku ulazi kao osamnaestogodišnjak u vrijeme raspada SFRJ. Njegov prvi politički mentor je general Stevan Mirković, a njegova prva partija Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju. U partiji brkatih generala zadržao se kratko. Iduća stepenica bila je Jugoslovenska udružena levica. Pod patronatom Miloševićeve supruge Mire Marković Vulin postaje glasnogovornik, a kasnije i zamjenik predsjednice. U JUL-ovskoj fazi bio je na čelu partijske Jugoslovenske revolucionarne omladine.
Dakle u vrijeme ratova 1990-ih, u kojima Srbija ‘ni pod razno’ nije sudjelovala, Vulin se grije uz režimsku vatricu. Država propada, Slobodan Milošević vlada Srbijom kao feudom, demonstrante premlaćuju, mladi bježe od poziva za ratište, narod gladuje, a Mira Marković s cvijetom u kosi i Vulinom pod miškom priča o svjetskoj revoluciji i Srbiji kao žrtvi bjelosvjetske zavjere. Historija pamti Vulinov komentar nakon demonstracija protiv režima, kad su demonstranti zalijevani hladnom vodom: ‘Zar je trebalo da ih polevaju toplom?’ Imao je zanimljivo opažanje i nakon jednog od režimskih udara na Radio B 92, kad je onemogućeno emitiranje programa s obrazloženjem da je ‘kiša ušla u koaksioni kabel’: ‘Nisam neki vernik, ali ako je bog odlučio da pošalje kišu baš ta dva dana, onda je i poslao.’
Uoči pada imperija Slobe i Mire, Vulin 1998. podnosi ostavku na sve funkcije u JUL-u, navodno zbog koalicije sa Šešeljevim radikalima i zbog toga što je, kako je govorio, ‘stranka izneverila svoj program i postala maska za bogataše koji su sedeli u njoj’. Druga verzija je da je otišao jer je mjesto u parlamentu morao prepustiti profesoru Vladimiru Štambuku. Dvije godine kasnije, Vulin osniva Partiju demokratske levice, koja se 2002. utapa u Socijalističku partiju Srbije.
Prilikom hapšenja ratnog zločinca Veselina Šljivančanina Vulin staje na prvu liniju obrane. Policija ga hapsi i stavlja u pritvor na mjesec dana. Iz SPS-a izlazi 2006., a danas voli reći da je to napravio jer se koalicija s Demokratskom strankom ‘osećala u vazduhu’. Dvije godine kasnije osniva Pokret socijalista. Sa sloganom ‘Socijalizam – nacionalizam – evropeizam’ bori se protiv ulaska u EU. Veliki socijalist, koji je prema vlastitom priznanju 1990. pobjegao s demonstracija jer je vidio ‘bradate ljude s kokardama’, 2010. ulazi u koaliciju sa Srpskom naprednom strankom. U parlament ulazi 2012. na Vučićevoj listi, pa u Dačićevu vladu kao ministar, dok 2012. preuzima vladinu kancelariju za Kosovo i Metohiju. Godinu dana kasnije sudjeluje u igrokazu nakon potpisivanja Briselskog sporazuma, kad najprije daje ostavku pa je odmah povlači ‘na zahtev Srba sa severa Kosmeta’ koji ga je ‘iskreno dirnuo’.
Od tada Vulin funkcionira kao Vučićev gromobran, kao čovjek koji je u stanju braniti svaki njegov potez. Vatrica koja ga je grijala 1990-ih ni sada se ne smanjuje. Danas je na funkciji ministra obrane, iako mu dobar dio mačističke javnosti ne može zaboraviti da vojni rok nije odslužio. Iako Srbin navodno rado ide u vojnike, veliki patriot Vulin nije bio sudionik ni ratova u kojima Srbija ‘nije učestvovala’, ali ni onih u kojima jest, npr. u ratu na Kosovu.
Prošle godine Vučić mu je zabranio da odgovara na ratnu retoriku koja se čuje u regionu. Vulin se, kaže, teško suzdržao: ‘Do krvi sam se ujedao za jezik.’ Možda bi bilo bolje da se, barem kad je verbalna pomoć braći preko Drine u pitanju, češće ugrize za jezik.
Misterij tetke iz Kanade
Inače, prvi patriot Srbije ovih dana muku muči s dokazivanjem porijekla imovine. U vrijeme kad se kao čelnik kancelarije borio za Srbe na Kosovu, Vulin je sa suprugom Natašom kupio stan koji su platili gotovo 250.000 eura. Kad ga je za porijeklo novca upitala Agencija za borbu protiv korupcije, opravdao je petinu novca, a za ostatak od oko 200.000 eura izjavio je da ih je posudio od tetke iz Kanade. Međutim, pisanog traga o prebacivanju novca nije bilo ni za lijek, pa je ministar dodao da je novac fizički unosio u zemlju i to u iznosima manjim od 10.000 eura, koliko se maksimalno smije unijeti. Za taj mu je pothvat trebalo 20 i nešto odlazaka kod dobre tetke. Dokaza o tim putešestvijama za sada nema. Uvrijeđen jer se sumnja u njegovu klasnu svijest i poštenje, Vulin nedavno izjavljuje kako se ‘kaje što je o kupovini stana govorio istinu’.
