Masovni građansko-opozicijski protesti "Srbija protiv nasilja" koji se u proteklih više od mjesec dana održavaju koncem svakoga tjedna u središtu Beograda uglavnom su se koncentrirali na traženje preoblikovanja srpske medijske scene. Krajnji politički cilj je smjena vlasti, ali put do toga navodno vodi preko smjena i promjena u medijima pa je "Srbija protiv nasilja" postala "Srbija protiv medija".
Na prvom prosvjedu koji je održan odmah nakon masovnih ubojstava učenika u beogradskoj školi Vladislav Ribnikar i mladih ljudi u selima kraj Mladenovca udarna parola bila je "Stop nasilju u Srbiji", a na šestome koji je održan 3. lipnja hit je bio poklič "Vučiću odlazi". No na svih šest dosadašnjih prosvjeda koalicijskoj vlasti Vučićevih naprednjaka isporučuju se uglavnom isti zahtjevi kao uvjet da deseci tisuća pobunjenih građana i oporbenih aktivista prestanu demonstrirati beogradskim ulicama, a među njima su najbrojniji oni koji traže promjenu medijske krvne slike u Srbiji.
Podnošenjem ostavke ministar prosvjete Branko Ružić uoči prvog prosvjeda skinuo je s prosvjedničke liste zahtjeva onaj kojim se tražila njegova smjena. Vladajuća naprednjačka koalicija ispunila je i drugi zahtjev prosvjednika kojim se tražila parlamentarna rasprava o masovnim ubojstvima u Beogradu i mladenovačkim selima. Skupština Srbije čitav je tjedan o njima jalovo raspravljala i ništa pametno nije zaključila. Bio je to samo još jedan vašar političke taštine.
Zahtjev prosvjednika da se smjene ministar policije Bratislav Gašić i šef tajne službe BIA Aleksandar Vulin naletio je na zid vladajućih koji ne žele ni čuti za njihove smjene, a kao mogući kompromis nude raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora nakon kojih bi izborni pobjednici po svojoj mjeri skrojili kadrovsku strukturu vlasti, sa ili bez Gašića i Vulina. Opozicijski suorganizatori prosvjeda, međutim, održavanje izbora kao rješenje uvjetuju prethodnim oživotvorenjem svih prosvjedničkih zahtjeva.
A među njima su najbrojniji oni koji jurišaju na medije. Sudeći po tome kreatori zahtjeva prosvjednika uvjereni su da će nasilje u Srbiji ponajprije suzbiti ako uvedu svoj red među srpskim medijima. Oporbeni političari koji organiziraju prosvjede ne kriju da su zahtjevi za krčenjem i raščišćavanjem medijskog terena njihovih ruku djelo. Šutnja srpskih novinarskih udruženja i njihovih europskih i međunarodnih partnera upućuju na to da se i većina novinara krotko kao ovce slažu s pravorijekom političkih predvodnika prosvjeda da su mediji glavni generator nasilja u Srbiji koje je kulminiralo masovnim ubojstvima učenika i mladih.
Srpske televizije, novine i portali reagiraju ovisno o tome jesu li se našle na građansko-opozicijskom popisu za odstrel medija koji servisiraju nasilje i zločine u srpskom društvu. Već na prvom prosvjedu demonstranti su zatražili smjenu svih članova Regulatorne agencije za elektronske medije, koja dodjeljuje koncesije za emitiranje pojedinim televizijama i kontrolira zakonitost njihova rada. U paketu s tim zahtjevom isporučeni su i zahtjevi za oduzimanjem nacionalne koncesije televizijama Pink i Happy i trenutna zabrana emitiranja Pinkova rijaliti programa "Zadruga". Ruku pod ruku sa zahtjevom za oduzimanje koncesija televizijama Pink i Happy išlo je i traženje zabrane štampanja tabloida koji šire mržnju i nasilje, a prst je uperen u Informer i Srpski telegraf, uz dodatak da se radi o Vučićevim tabloidima.
Vrhunac juriša na medije dogodio se na četvrtom prosvjedu koji je završen prosvjedničkim opkoljavanjem zgrade RTS-a kako bi masa i osobno direktorima i urednicima srpskog javnog servisa isporučila zahtjev za njihovom smjenom, jer o njihovim prosvjedima Televizija Srbije navodno ne izvještava objektivno. Čelnici RTS-a, koje je Vučićeva naprednjačka vlast uglavnom naslijedila od svojih prethodnika, političkih stranaka koje su se nakon izbornog poraza raspale i sada u nekoliko opozicijskih kolona predvode prosvjede, u prvi mah su šutke otrpjeli masovno zazivanje njihove smjene pod prozorima RTS-a. No kako su se najveće kadrovske promjene na RTS-u dogodilo prelaskom većeg broja njegovih novinara i urednika na u međuvremenu osnovane televizije N1 i Nova koje su punom parom podržale prosvjede i sve njihove zahtjeve, uključujući i sve glasnije prozivanje RTS-a u njihovim emisijama, Kolegij RTS-a na koncu se ipak oglasio.
"U prilično dugom vremenskom periodu zaposleni u RTS-u izloženi su raznim oblicima nasilja ‒ od nasilnog upada s testerama u zgradu RTS-a i redovnih protesta ispred zgrade Javnog servisa, pa sve do verbalnog nasilja na javnim mestima i huškanja mnogih političara, drugih medija i društvenih mreža. To nasilje je neretko praćeno i ozbiljnim pretnjama i pozivima na linč zaposlenih. Kreće se u rasponu od pominjanja dugih cevi i tvrdnji da bi RTS i danas bio 'legitiman' vojni cilj kao i u vreme NATO-vog bombardovanja, kada je u našoj kući ubijeno šesnaestoro ljudi, pa do pretnji zaposlenima da će ostati bez posla kad 'zdrave snage' u RTS-u, uz pomoć ulice, preuzmu Javni servis", konstatiraju na početku svojeg reagiranja članovi RTS-ova kolegija pa zaključuju: "Svi ovi pritisci imaju u osnovi sličnu pozadinu – pokušaj da se na RTS gleda kao na polugu, ili batinu, putem čega se, mimo ustavnih i regularnih puteva, dolazi na vlast."
Kolegij RTS-a otkriva i da ga je na javnu reakciju ponukala činjenica da "od novinarskih udruženja, kao ni sa raznih evropskih adresa, gotovo nikada ne stižu reakcije na ovakvu vrstu nasilja nad našom kućom (na svim tim adresama inače burno reaguju ako u dvorište neke druge televizije padne poneki letak preteće sadržine)". Kako cehovskih reakcija nema, čelnici RTS-a odlučili su "sve učesnike u javnom prostoru podsetiti na neke činjenice".
Među ostalim činjenicama navode da "na Javnom servisu postoji nulta tolerancija za svaki oblik nasilja na ekranu i van njega", "svoj posao obavljamo bez tabloidizacije ili svireposti karakteristične za većinu ovdašnjih medija", "Na RTS-u nema mesta za rijalitije u kojima se podilazi primitivizmu, najnižim strastima i gledaocima nudi štimung 'plavog mosta'". "Pristojnim i nenavijačkim tonom naših debatnih emisija nastojimo da ne podstičemo brutalizaciju političkog života. Istovremeno, RTS ne može biti odgovoran što u srpskom društvu među političkim akterima nema dovoljno poštovanja, uvažavanja i dijaloga i što ta činjenica ponekad postaje bolno vidljiva, pogotovo u skupštinskim prenosima, na šta ne možemo da utičemo".
Direktori i urednici RTS-a ne kriju ni što ih je u povicima protiv njih najviše pogodilo pa kažu: "Krajnje je nemoralno dovoditi ispred RTS-a nezadovoljne građane uključene u proteste koji su započeti kao protesti protiv nasilja inicirani masakrima u osnovnoj školi Vladislav Ribnikar i Mladenovcu. Stavljati našu kuću makar i u najširi kontekst ovih događaja ne ubraja se u postupke za koje ima mesta u bilo kakvom katalogu morala i časti".
Što se pak tiče izvještavanja s prosvjeda, RTS-ovci tvrde da su "nebrojeno puta do sada, u redovnim informativnim emisijama izvestili šta su ciljevi ovih protesta, a u redovnim debatnim emisijama organizatori protesta imali su priliku da govore o tome zašto su pozvali građane na ovakva okupljanja", pa poručuju: "Zahtev da sa tih skupova izveštavamo tako što bismo ličili na druge televizije koje su uvele potpuno novi novinarski žanr – izveštavanje sa učestvovanjem i podstrekivanjem – grub je pokušaj mešanja u uređivačku politiku naše kuće i zloupotreba ovakvih skupova".
Na kraju, Kolegij RTS-a podsjeća da "nema tog javnog servisa na svetu čiji je program po volji vladajućih ili opozicionih stranaka. Po jednima je jasno primetan manjak poslušnosti, a po drugima pak ‒ višak. Kriterijum onda uspostavlja, kao i u slučaju političkih izbora, broj građana koji veruje određenom programu. Na takvom građanskom testu program RTS-a svakog dana dobija poverenje miliona građana ostajući brana primitivizmu, ali i stub pristojnosti i normalnosti u srpskom društvu".
Reagiranje Kolegija RTS-a poklopilo se s objavljivanjem rezultata najnovijeg istraživanja javnog mnijenja u Srbiji koje je Istraživački centar Demostata proveo krajem travnja i početkom svibnja. Istraživanje se bavilo se i pitanjem povjerenja u medije. Demostatovi istraživači navode da 82 posto anektiranih građana "koristi različite medije", a preostali rijetko ili nikako. Među anketiranima njih 30 posto najviše povjerenja ima u televizije kao što su RTS, Pink, Happy i Prva, slijede ih s 23 posto društvene mreže i internetski portali, potom s 18 posto televizije kao što N1, Nova, YouTube emisije, a također 18 posto anketiranih rijetko ili nikako ne koriste navedene medije.
Daleko iza televizija, društvenih mreža i portala smjestile su se dnevne i tjedne novine, pa tako tek 4 posto anketiranih najviše povjerenja ima u novine kao što Blic i Politika, a također 4 posto svoje povjerenje poklanja novinama kao što su Danas, NIN, Vreme. Tabloidima kao što su Informer, Srpski telegraf, Alo i Kurir najviše povjerenja poklanja tek 3 posto anketiranih građana.
Ako je suditi po rezultatima Demostatova istraživanja prosvjednički juriš na pojedine televizije i tabloide kao generatore nasilja u Srbiji i glavne poluge vlasti Vučićevih naprednjaka manje-više je pucanje u prazno. Mediji čiju zabranu traže jer su generatori nasilja u srpskom društvu po Demostatovom istraživanju imaju marginalan utjecaj na anketirane građane. Istraživanje također upućuje na to da građansko-opozicijski pobunjenici na srpskoj medijskoj sceni i sada imaju sasvim dovoljno prostora i kanala da dopru do građana i birača. Glavni problem nije u medijima nego u političarima koji bi preko njihovih leđa i tjerajući ih u ove ili one torove zasjeli na vlast. Drugi je pak par opanaka što je i prevelikom broju novinara ugodno preživati u političkim torovima.
