Teško da se itko u Srbiji iznenadio rječnikom i uvredama koje je ovih dana sipao Aleksandar Vulin, ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja u Vladi Srbije, na račun hrvatskog premijera Zorana Milanovića i ministra Predraga Matića; ovaj mu je odgovorio ‘idi bre pa se leči’, što je rječnik koji Vulin najbolje razumije. Iznenađenje je, međutim, bilo to što se nitko od ostalih srpskih ministara nije našao da reagira na Vulinovo prizivanje novih sukoba, kako je to definirao Borko Stefanović, šef zastupničkog kluba Demokratske stranke u parlamentu, iz čega je javnost izvukla zaključak da svemoćni premijer Aleksandar Vučić ustvari Vulina koristi kako za beskrajno lojalno opravdavanje svega što vlast radi, tako i za prljave poslove koje s vremena na vrijeme treba obaviti.
Tako je ministar Vulin, za razliku od suzdržanog premijera, otpočetka frontmen državnog određivanja prema haškom optuženiku Vojislavu Šešelju. Najprije je početkom studenoga prošle godine podastro tezu da je Šešelj iz Scheveningena pušten zato da bi neki ‘destabilizirali Vladu Srbije’, da bi nedavno, nakon što je Haški tribunal Šešelja zatražio nazad, izjavio da ta odluka ima ‘direktne veze’ s pokušajima ne samo destabilizacije Srbije, već i pokušajem rušenja vlasti Aleksandra Vučića. Pritom je, obračunavajući se s hrvatskim premijerom, ovih dana mrtvo-hladno ponavljao da je Milanović – izgubio izbore. Kada god netko u Hrvatskoj izgubi izbore, kaže Vulin, on najprije pomisli da mu se to dogodilo zato što nije dovoljno glasno kritizirao Srbiju ili zato što nije dovoljno loše govorio o Srbiji i Srbima.
Vulin je neizostavan lik iz galerije onih koji su obilježili devedesete. Nije bio s Nikolićevim i Vučićevim radikalima (i Šešeljevim, dakako), ali od početka političke karijere pripada onom dijelu Srbije koji je opravdavao ratove u bivšoj Jugoslaviji
‘On je izgubio izbore, jer nema hrabrosti da sprovede reforme koje mi sprovodimo, izgubio je izbore zato što nema hrabrosti da se ponaša kao što se ponaša naš predsednik Vlade – a to je da pokuša da održi najbolje moguće odnose sa svima u regionu, a ne da pokušava da se svađa sa svima i svoju sujetu stavlja ispred interesa sopstvene države’, izlupetao je Vulin u jeku skandala oko Šešeljevog ‘performansa’ s paljenjem hrvatske zastave, ne propustivši priliku da se i tom prilikom zavuče pod premijerov šinjel.
Nije to nikakvo iznenađenje: Aleksandar Vulin je neizostavan lik iz galerije onih koji su obilježili krvave devedesete. Nije bio s radikalima Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića (i Šešelja, dakako), ali od početka političke karijere pripada onom dijelu Srbije koji je opravdavao i vodio ratove u bivšoj Jugoslaviji. Imao je samo osamnaest godina kada je 1990. s generalom Stevanom Mirkovićem bio jedan od osnivača Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju (SK-PJ). Imao je tada dugu kosu i u ‘generalskoj partiji’ se deklarirao kao borac za prava radnika i opstanak Jugoslavije. Pozivao se na Che Guevaru i govorio o pravednoj borbi, klasnoj i nacionalnoj, pa je tako zapao za oko Mirjani Marković, supruzi Slobodana Miloševića, kojoj se pridružio 1994. godine, kada je osnovana njena Jugoslavenska udružena ljevica (JUL), u kojoj je najprije bio glasnogovornik, potom predsjednik (nekakve) Jugoslavenske revolucionarne omladine, a na kraju zamjenik predsjednice stranke.
Poslije je ljubav pukla, napustio je Mirjanu Marković, da bi se politički pasivizirao u vrijeme pada Miloševića i nakon toga. Tih postpetooktobarskih godina družio se i radio s Miloradom Vučelićem, čovjekom koji je mnogo zla napravio u svijetu medija i uopće, u čijem je tjedniku ‘Pečat’ bio odgovorni urednik. Pisao je i za dnevni list ‘Pravda’, danas nepostojeći, no sve do gašenja radikalsko glasilo, jednako kao što je danas ‘Informer’ službeni glasnik naprednjaka. Nije to bio njegov prvi izlet u novinarstvo: za vrijeme Miloševićevog režima u tabloidu ‘Svet’ pisao je kolumnu ‘Levo od raja’ koju je često počinjao citatima pjesama – Džonija Štulića! Potom je partijski (obojica su osnovali svoje partije) ljubovao sa spomenutim Vučelićem, onda su se obojica učlanila u Socijalističku partiju Srbije Ivice Dačića. Obojica su se i razišla s pobjedničkom Dačićevom strujom, pa je Vulin napustio SPS i 2008. osnovao Pokret socijalista (PS), da bi dvije godine kasnije sa svojom strankom (posve minornom, inače) stigao na listu naprednjaka i tako se ponovno vinuo u sam vrh politike.
Sam je pričao da je njegovo i Vučićevo prijateljstvo počelo 1993., kada su nakon TV duela na gradskoj televiziji Studio B otišli na piće. ‘On je tad bio u Srpskoj radikalnoj stranci, a ja u Savezu komunista. I tu se nekako ljudski prepoznamo. Različite ideologije, različita shvatanja sveta, ali neke životne stvari potpuno iste. I počnemo da se družimo. I od tada ni Vučić ni ja nismo hteli da izađemo na TV duel. Zato što ne bismo mogli sa strašću koju dugujemo svojim partijama da branimo stavove. I nikad, bez obzira na uspone ili padove, to prijateljstvo nismo prekinuli’, izjavio je u jednom intervjuu. Prijateljstvo – zanat najstariji, reklo bi se.
Bavio se Vulin i Kosovom, u prošloj socijalističko-naprednjačkoj vladi s premijerom Dačićem na čelu, kada je bio ministar bez lisnice zadužen za pitanje Kosova. I tu je pokazao da mu je mix-ideologija u kojoj ima i Che Guevare i Veselina Šljivančanina (kojeg je branio od hapšenja) i raznih likova, u rasponu od Mirjane Marković do Vučića, i dalje na snazi. Tamo je beskrupulozno gazio one koji nisu bili za sporazum s Bruxellesom, pa tako upućeni kažu da su danas na vlasti na sjeveru Kosova isključivo oni koji su lojalni njemu, kao što je on lojalan Vučiću. Nikome lojalniji nije ni bio, i to je jedina novija stvar u njegovoj biografiji.
Konstanta kod Vulina je i odsustvo svakoga srama. Na pitanje novinara ‘Politike’ osjeća li balast zato što ga jedan dio javnosti vidi kao simbol 1990-ih, odgovorio je: ‘Ma kakav balast? Što sam ja to loše uradio devedesetih? Imao bih balast da sam bio u nekim kriminalnim aktivnostima. Petog oktobra, da sam imao zrno peska na švajcarskom računu, ja bih robijao do dana današnjeg. Jedina robija koju sam doživeo jeste kad me je hapsio DOS zbog učešća u demonstracijama. Ne da nema balasta, već naprotiv. Taj balast bi trebalo pre da osećaju petooktobarci, a ne mi koji smo branili zemlju tih teških devedesetih.’
Zbog svega toga, zbog njegovog lika i djela, ništa drugo osim radikalskog rječnika koji smo ovih dana čuli nije trebalo ni očekivati. Problem je u tome što su takvi ‘odjeci i reagovanja’ i dalje mogući, 25 godina poslije.
