U Borovu je 22.000 zaposlenih zastupalo više od 20 etničkih grupa. "Predstavljali su mikro Jugoslaviju", kaže se u uvodu dokumentarnog filma Isidore Pekić "Generacije Borova – 30 godina kasnije". Priča je to o mjestu koje je od svoga nastanka prije 90 godina do raspada Jugoslavije bilo simbol idiličnog života svih nacija.

Devedesetih prošlog stoljeća postaje središte sukoba i razaranja, a njegovi bajkoviti dani padaju u zaborav. Film Isidore Pekić prisjeća se kultne Tvornice Borovo kroz sve faze razvoja i osvrće na sadašnjost grada koji sada ima stanovnika onoliko koliko je tvornica imala radnika u svom najboljem razdoblju.

Rođena je u Kneževu, odrastala u Borovu Naselju i Ljubljani, a od 2008. živi u Canberri gdje radi na mjestu projektnog menadžera za federalnu vladu. Isidora je diplomu inženjerke informatike stekla na Sveučilištu u Ljubljani, a preddiplomsko obrazovanje za dokumentarni film na filmskoj akademiji u Sydneyu. Prvi kratki koncept filma o Borovu napisala je kao odgovor na uvjet za prijem na akademiju, a, kako nam je rekla u razgovoru, ono što je bila njena motivacije shvatila je tek kada je završila film.

Bila je u posjeti Borovu i nosila nove čizme koje su joj bile preširoke oko ristova. Majka joj je rekla: "Ajde da ti to sredimo ovde, da ti čizme budu kao salivene, ovo je grad šustera, sigurno nigde nećeš naći boljega". Otišle su kod bivšeg borovskog obućara u penziji. S vrhom palca je izmjerio razmak koji je vapio, ali nije upotrijebio ravnalo, niti je išta zapisao. Ostavila mu je čizme sa zabrinutošću da se ovakvo uzimanje mjera ne može dobro završiti.

- Na povratku kući sam se već u autu požalila majci da će mi stari upropastiti čizme. Kroz koji dan, kada sam došla da ih pokupim, dao mi je da ih probam. Bila sam iznenađena i u neverici. Kada sam obula čizme, bile su kao salivene, kao da su za mene modelirane, a nigde nisam mogla uočiti ikakav trag, nikakav šav da je bilo šta popravljeno. Platila sam, nešto sitno, za to se ovde ni kafa ne može popiti. A staroga šustera nikada nisam zaboravila. Čizme nosim i danas – kaže nam Isidora.

Ovu anegdotu upotrebila je u prijavi na akademiju – film o gradu cipela, o talentima koji nestaju pod pritiskom globalne proizvodnje. Nažalost, kada je završila akademiju i došla sa željom da snimi kratki film, stari šuster je već bio onemoćao da bi mogao pred kameru, a nije doživio ni početak snimanja dugometražnog filma "Generacije Borova".

Isidorina početna želja je bila ponovno se vidjeti s onima s kojima je išla u osnovnu kako bi napravila priču o njihovim životima nakon odlaska iz Borova Naselja, ali neki su je za intervju odbili – školski kolega, nekadašnji razrednik te gradonačelnik Vukovara iz čijeg su se ureda ispričali zauzetošću i ponudili zamjenicu. No ona nije bila iz Naselja te nije odgovarala profilu.

Simbol idiličnog života svih nacija

- Na kraju mi oni koji su odbili nisu ni falili da ispričam priču. Početno neugodno iznenađenje se preokrenulo u oduševljenje zbog svih koje sam upoznala. Tako sam snimala do zadnjeg dana pre povratka kući u Canberru. Odbijanje fabrike me je neugodno iznenadilo jer su tražili da im dam službeni zahtev koji su na kraju odbili. U konačnoj fazi to nije poremetilo tok moga filma – rekla je Isidora.

Naposljetku je u jesen 2019. intervjuirala Đorđa Mirosavljevića, Franju Becka, Dijanu Antunović Lazić, Slavka Bubala, Biljanu Gaću, Slavka Mirnića, Slavicu Mišić, Peru Vidovića i Zorana Bognara – ljude čije su poveznice s Borovom neraskidive, bilo da su u tvornici radili ili uz nju odrastali.

Školski kolega, koji je odbio intervju, kazao je kako se u Vukovaru još živi sekundu od '91., a ne 30 godina kasnije te da je za ovakav film prerano, no Isidora kaže kako je napravljen u pravo vrijeme, a teško će biti i deplasiran jer iznosi sliku jednog vremena i grada kroz svjedočanstva onih koji su tamo živjeli.

Kroz intervjue i arhivske fotografije, film prikazuje nekoliko tematskih i povijesnih cjelina – od samih početaka tvornice u Kraljevini Jugoslaviji, preko njezinog vrhunca u SFRJ, zatim krize, rata i sadašnjosti koja nosi naziv "Suživot".

- Činjenica da se koristi reč suživot, a ne život, znak je razdvojenosti. Premalo sam još povezana s tim krajem, da bih lično nešto osetila, svi su ljubazni prema meni u tim prolaznim susretima. Baš zbog toga je poglavlje moga filma "Suživot" traganje za tim – šta se podrazumeva pod suživotom? Koji je kontrast od onoga kako smo nekada živeli i kako se živi sada, odnosno od 1991. A i to se menja jer dolaze novi ljudi koji nisu povezani, odnosno opterećeni prošlošću. U Borovo Naselje dolazim jer moja majka živi tu, meni je uvek prijatno doći, ali to nije više isto Borovo, i skoro nikoga više ne poznajem. Čak i za obnovu Batinih crvenih kuća nisu koristili crvenu ciglu, tako da ni to više nema tu prepoznatljivu notu – kaže.

Kroz dijelove filma prožete sentimentom zgodno se provukla kritička nota koja se ne libi prikazati Borovo u svim svjetlima – i stanove koje su radnici tvornice dobivali, ali i krizu i demonstracije. Svega što je borovska industrija stvorila i cijelog naselja koje je izgradila sugovornici se prisjećaju u dobrom svjetlu, naročito zlatnih godina SFRJ, prije udarca krize. Postavlja se pitanje koliko je borovski mikrokozmos zaista bio idealan kakvim ga mnogi ljudi smatraju, s obzirom na to da se ipak radi o tvornici koja je u duhu kapitalizma standardizirala i hiperproducirala svoje proizvode.

- Bio je idealan u smislu utopije, fantazije, jer se prosečan radnik nije produbljivao u razloge koji održavaju ovakav sistem. Hiperprodukcija je stvorila kolektiv radnika koji su bili indoktrinisani u svoj uspeh i moć preko visokog standarda koji im je ponuđen sa zaposlenjem u kombinatu. A isti je direktno uticao na brisanje malih zanatlija, ali to nije nešto što je brinulo borovski kolektiv. Sve dok na kraju taj gigant nije prerastao samog sebe i postao prevelik da se održi na tržištu, izgubio je agilnost –kaže Isidora.

Film je prošle godine prikazan u Vukovaru, a Isidora kaže kako se redovno događa da netko u publici zaplače. Zadnji put kada se to desilo upitala je koji je razlog plakanja, s obzirom na to da u filmu ne prikazuje ništa tragično, a mlada žena podrijetlom iz Vukovara odgovorila joj je: "Zato što je to bilo tako lepo, a ja se toga ne sećam".

- I ja sam osetila to. Dok sam mesecima prevrtala po bogatoj kolekciji fotografija, koja je osnova moga filma, otkrila sam mnoge stvari, za koje nikada nisam znala o postanku Borovo kompleksa – naselju i tvornici - i shvatila što je privuklo ljude da su se selili u tu malu zajednicu. To je nadvladalo loša sećanja, gorki priokus da dolazim iz grada gde je počeo rat u Hrvatskoj, i omogućilo mi da osetim zavalnost da sam bila deo te zajednice koja će u mnogo čemu ostati neprevaziđena za ovdašnje terene.

- Sada kada sam došla do kraja ove priče, shvatila sam da je motivacija za ovaj film zapravo za mene opraštanje od tog vremena i kraja, suočavanje sa traumom koja je dugo živela u meni jer je sve to naprasno nestalo. I nije nevažno – ovaj film je omaž mojoj majci koja je radila u Borovu, preko filma smo probudile neka dobre stare trenutke – zaključuje Isidora.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma