Simbolički, svojedobno je mnogo toga umrlo s ugasnućem splitskoga tjednika Feral Tribune. Nasilna eutanazija te tiskovine - već je minulo desetljeće - kao da je nagovijestila kobni slijed događanja u potonjim godinama.
A tek djelomice je to posljedak globalnoga, knjiškog i novinskog, prestrojavanja u elektroničke svjetove.
I, posljedično, agonije Gutenbergova zviježđa te širenja, brže od ozonske, crne rupe internetske nepismenosti.
Posrijedi je, naime, bio zadnji čin discipliniranja i pacifiziranja na zapadnobalkanski način.
Trijumf volje onih koji su nekoć, samo godinu poslije pada Berlinskog zida, izborno trijumfirali, a višestranačje pretvorili u varijantu bipolarnog poremećaja kolektivne osobnosti. Ti su se dojučerašnji komunistički pravovjernici, s pokojim heretikom i povampirenim crnokošuljašem za dekoraciju, tad hrpimice p(r)odali desnoći bez cijepljenja.
Ostatak pak, u roku odmah, fascinantno je evoluirao u softcore ljevicu, navodnu socijaldemokraciju.
Lustracija bi, eda se dogodila, proizvela homicid neviđenih razmjera! Toliko bi njih, parafrazirajmo ovdje Marka Vešovića iz slova o Nikoli Koljeviću, skončalo, politički upokojeno - od zločinačke ruke.
Novinstvo se, u bivšoj državi, svodilo na automatizirane radnje i uratke kućnih ljubimaca na kratkoj uzici, oblikovane drilom partijske dresure; sa svakodnevnim utrkama istih, po mišljenje u CK. Istinabog, i usred te šarolike menažerije, izdvojile su se iznimne osobnosti stare garde poput Eduarda Čalića, Krste Cviića, Frane Barbierija, ali ‘o tomu neki drugi put’.
Osamdesete su, uz nekolicinu izvrsnih i nešto starijih novinara i publicista, iz ‘ozbiljnih’ tiskovina diljem nekadašnje, tad već kadaverski okamenjene i mumificirane države, iznjedrile i studentski baby boom; u obliku Mladine, Poleta, Studentskog lista, Omladinske iskre, Waltera, Vala, Naših dana. No, to je i doba raskošnoga pisanja Veselka Tenžere i Igora Mandića, Bogdana Tirnanića i Aleksandra Tijanića – onodobnog giganta hrvatskoga novinarstva i samoproglašenog prvosvećenika tenžerijanskoga kulta.
Na žalost, ovaj beogradski dvojac, mnogo prije urezivanja one zadnje brojke na nadgrobniku, okončao je u nejunačkom epilogu, u neumoljivu odricanju od sebe samih.
Uostalom, u nepostojećoj karanteni od Vardara pa do Triglava, spomenuti dvojac je tek kap u (po)moru ovdašnje pandemije: nepotkupljivosti za koju intelektualni integritet nema cijenu: te se njime, inim i ‘vlastitim’ narodima, trgovalo do u - bescjenje.
Stotine tisuća su platili glavom, a milijuni bezdomništvom, a naše intelektualne i druge elite danas, utovljenije no prije, žive od kamata rata i poraća.
U tim osamdesetim, Predrag Lucić, Viktor Ivančić i Boris Dežulović nisu dio ovakve - u duhu jedne od čuvenih Titovih zvizdarija - omladine zbog koje se ovi narodi ne trebaju brinuti za svoju budućnost. Dapače, oni su sumnjiva lica - prema mišljenju nadležnih koji-su-organ – već – bili u SKJ i SKH.
Na smetlištu histerije
Ta mladoustaška trojka iz osamdesetih, ta tri crna mušketira su, devedesetih, ispali - tri trubadura; trojac bez honorara.
Umjesto da su honorirani za svoj martirij pod komunizmom, za drugove redizajnirane u zdrugove oni su opet- neprijatelj koji nikad ne spava; dakle, po definiciji, arhineprijatelj ostvaraja tisućgodišnjeg uljudbenog sna svih hrvatskih trnoružica.
Dapače, kad pregledate Lucićeve i uratke preostale dvojice zloglasnika, prepoznajete urotu i potvore koje traju već tisućama godina, a završile su u feralovskim kotlovinama: od satiričkoga terorizma slobodnim grčko-rimskim stilom, francuske kuhinje komp(l)ota Rabelais-Voltaire, britanskih paprenjaka a la Swift, talijanskih slastica commedie dell arte do ruskoslavjanskih valjušaka gogoljevštine i jesetre bulgakovljevske; bečke macher torte Karla Krausa, pasulja, macesa i riblje čorbe srbadije i židovlja crnorizaškog Sterije-Nušića-Sremca-Domanovića-Kočića. O jestvinama nepatvorene hrvatske kuhinje, onečišćene jugobalkanskorijentalnim gadostima, da i ne govorimo. Dakako, riječ je o naprosto neutvrdivim omjerima i sastojinama Držićevih, Matoševih, Ujevićevih, Kranjčevićevih, Krležinih, Smojinih zasada, začina i zamiješateljstava….
(Spremnosti radi, ovdje pripomenimo: tekst koji upravo čitate također je podmuklo smišljena patvorina; stoga, kad dođete do kraja, obvezno naglasite da niukoliko niste autorov istomišljenik, što više, temeljito mu spomenite bliže i dalje rodoslovlje - uz potpis potentnim, herojskim dick alias nick nameom!).
Uza sve ostalo, desetljeće i pol, a posebice devedesetih, Predrag je Lucić nadničio kao komunalac i smetlar na smetlištu histerije exjugoslavenske ratne kloake-uređivati Greatest Shits sve te godine bilo je, uistinu, kao danomice silaziti u nuklearni reaktor bez zaštitnoga odijela. I dok su ti dani ostavljali dojam barem privremene pobjede kritičkog duha i Feral Tribunea, postferalsko desetljeće, evo, traju noći (p)objeda spin-ičkog zloduha i Fekal Tribunea - kao točnoga, antipodskog zajedničkog imenitelja i nezračja prostora desnoga populizma koje zovemo Jugoistočnom Europom, Zapadnim Balkanom, regijom/regionom.
Smrad se nesnosno širi, do neba ide vonj ovdašnjih glibova, kaljuža, kloaka, kenjara, ćenifa, u zajedničkom fekalnom neprozračju.
Ali, gotovu da više nitko niti ne hini dekontaminaciju, dezinfekciju, denacifikaciju. Poraće se tek legitimiralo kao po(s)raće-nastavilo se (s)rat drugim sredstvima.
‘Ono iz 90-ih nije bila politika, nego zločin’- ponavljao je Lucić u svojim gostovanjima u Pressjeku, tv emisiji Kanala Ri, i napominjao ‘da rat još nije završio…’.
A to što nepodnošljivo vonja jesu strah i krah na ovim prostorima – bez obzira tko je s unutarnje ili vanjske strane balona EU - i vegetiranje u krpeži društvenih, političkih, gospodarskih i kulturnih provizorija. Glad, bijeda i beznađe, agonija starih, nezaustavljiv odlazak mladeži, kapituliranje srednje generacije; sve navedeno zlokobno otkucava ispod površine tribalističke okamenjenosti i populističkog sljeparenja, korporativne uniformiranosti i konzumerističkih labirinata svakodnevice. Javni prostor zaposjeli su srednjostrujaški udvoricae, pripuzi i poslušnici u službi kapitala i /ili, kauzalno, stranke koja kontrolira, a i sama je u lancima kontrole.
Navodna ‘tržišna sloboda nije nikakav nadomjestak slobode’, objašnjavao je Predrag.
Crapopis – tabloidni (s)tisak i (g)news TV
Deset godina poslije eutanaziranja Ferala, stanje se, u cijeloj regiji, nije vratilo u 2008. Ne, danas je gore nego što je bilo devedesetih. Biološki, otišli su brojni vrsni novinari; mnogi su pak nestali-lukrativno, pacifizirani i situirani dragovoljno.
‘U Švedskoj – veli Lucić u gostovanju na N1 u Beogradu - novinari koji su raskrinkavali grijehe i naličje politike vladajuće elite, dolaze na čelo Javnog servisa kao autori, urednici, voditelji…. A u nas?’.
Ovdašnji javni servisi funkcioniraju kao legalizirane javne kuće – s časnim iznimkama ili bez njih- znade se tko su vlasnici i što čine zaposlenici: čist račun i, više-manje, duga ljubav.
Ako su devedesete ‘zločin, a ne politika’, to glupilo i tupilo sred krimena, uvijek bez prezimena i imena, (‘Ovdje nikad nitko neće priznat svoju krivnju!’, kazao mi je Duje u jednom od naših razgovora u Sarajevu, Zagrebu, Puli, Splitu, Beogradu, tko zna…), poslijeratne su pak godine kupilo i žutilo: konzumerističko-senzacionalističko & entertainmentsko-populističko anesteziranje na veliko i malo. Ili, štono bi rek’o notorni Viktor Ivančić: biznis zločina zamijenio je zločin biznisa.
U strahovladi tog antipodskog Fekal Tribune kupila i žutila, u pošasti sve masovnije neprocijepljenosti kontra desnoće, u ovih deset prljavih godina, pokuljao je i još teče novi izraštaj novinara, fekalni iscjedak tabloidnog (s)tiska, komatozno komercijalnih i (g)news televizija.
Dotični odličnici straha i kraha uneređenoga javnog prostora, intelekta i izobrazbe izbrušenih u prestižnim internetionalnim veleučilištima (Copy Paste & Wikipedia University), oboružani diplomama (po)kupljenim na slobodnu tržištu akademskih stupnjeva, već desetljeće šire tu novu pismenost- ne(o)pismenost - s posljedicama i nepovratnošću tsunamija.
Bilo da je u pitanju (sm)rad na neodređeno vrijeme ili autorski ugovor o (zlo)djelu, rečeni odličnici rođeni su spremni da se (pr)odaju i predaju na tom istom slobodnom tržištu ponude i potražnje.
U formi por(k)tala i tabloidnog (s)tiska, do izražaja dolazi njihova kaligrafska virtuoznost - krasopis kao kratkopis: novinarski tekst je krpež od podnaslova i naslova, a pokadšto, u ekscesnoj autorovoj raspojasanosti, iskoči i – podnaslov!
Potopna bujica slika, međutim, glasnogovori ovdje više od tisuću riječi, oslikavajući tako analfabetizam novoga doba, novinstvo koje je ostalo- bez teksta.
Biserje ovakvog tabloidnog krasopisa - sukladno zloduhu vremena Fekal Tribunea, politički korektno bi to bilo zvati crapopisom - uvijek ćete s lakoćom pronaći između akcijskih sniženja kolektivnog količnika inteligencije i hot line oglasa za spolno prenosive usluge. Njihova braća po otužju, na (g)news televizijama, pred kamerama 24/7, prepoznatljivi su po zamrznutim, autentičnim osmijesima emotikona i obitavanju u studijima dizajniranim poput izvanzemaljskih letjelica iz ZF filmova.
Logično, jer njihov program i nije namijenjen zemaljcima i Zemljanima; u g(news) simulakr-umu, samo je stvarnost - nestvarna i nepostojeća.
Duje i družba silnog zajeba
U tomu nadrealnom okružju, deset godina poslije prinudnog zatvaranja buntovne butige, Predrag Lucić i ekipa nastavili su navigat - uvik kontra. Mnogoput đirajući živopisnim prostorima drevnih zapadnobalkanskih kraljevstava, dozlaboga su se naslušali mantričkog pitanja o hrabrosti potrebnoj da se kroči putom koji su odabrali.
Lucić je u početku začuđeno dizao obrve, pokušavao objasniti o čemu se tu zapravo radi, a kasnije, s umorom, odbijao razgovor o tome, jer ‘tko sebe pita smije li nešto napisat i izgovorit, gadno je zalutao i pod hitno mora mijenjat posao’.
Predrag i njegovi suputnici dosljedno su živjeli principe svojega predšasnika Tenžere, koji se baš nauživao u idiličnim vremenima najboljeg od svih samoupravnih svjetova - njegove je tekstove višeput potpisivao Igor Mandić, eda bi veselnik Veselko nekako preživio mjesec. Ovo je, zapravo, vrlo loša usporedba. Tenžera nije mogao otići trbuhom za kruhom te pisati za fiktivne neovisne medije, no barem nije bio prinuđen testirati uvjerenja i umijeće vlastita opstanka u neinsceniranim ratnim uvjetima.
Jer, ti famozni ratni uvjeti nisu topla pripizdina virtualne hrabrosti - (k)lik i djelo! - sitne gamadi hejterskih kolonija anonimnih štetnika, neiživljenih muškića skrivenih iz nabildanih nick nameova: ne, to je ono kad vi imate tek krte prste i pod njima tipkovnicu, a ja žuljav prst na otponcu i ispod njeg’ strojnicu. Pa kom’ zadušnica, a kom’ herojska, a ne zločinačka mirovin’ca! Nekom (pri)tiskovina, nekom domovina! A takav je upravo bio odnos snaga - Ferala usred kanibalskog kravala.
Tenžerinoj općepoznatoj sentenci ‘novinari i piloti najkraće žive’ ovdje valja pridodati onu njegovu drugu, također dobro znanu: ‘preživljuje samo dobro pisanje’ te primijeniti to na mjesto i vrijeme, na ‘slučaj Lucić i njegovu družbu silnog zajeba’.
Predrag Lucić nije bio dite bogatuna, knjiški moljac u kuli bjelokosnoj, pojen ptičjim mlikom, kljukan kavijarčićem i pjenušcem; mekoputi mozgonja koji, izvaljen na paperjastom oblačku shole/dokolice, kontemplira-meditira-docira, i silne knjižurine, kao na pokretnoj vrpci, urbi et orbi, objavljuje. Nije Lucić bio uškopljeni profesor na sinekurama i katedrama, gostujući veleum na dvojbenim fakultetima, opinion maker ili neki sličan faker u prime time emisijama za over dose sveučilišnih celebrity ego-tripova. Nikako, ali nikako Lucić nije mogao biti intelektualni mastodont, utovljenik s metaboličkim sindromom, na jaslama državnim ili stranačkim, niti akademski zombi ili mumificirana utvara što besmrtno hibernira u palačama od mramora, mahagonija i zlatotiska, sveudilj vampirski zalijepljena na grbačama gladnih poreznih obveznika.
Predrag je Lucić bio kruhoborac i duhoborac, free lancer do posljednjeg daha, prebogati bibliofil iz armade prekarijata, do zuba oboružan nezasitnim erosom zaigrane kreacije, ludički erudit koji se ne libi kantat pismu parodijsku i radit s Borom sit down urnebes cabaretski; neprestance na cesti i ulici, u vlaku i zraku, putujuća enciklopedija; torba, naprtnjača, kufera nadjevenih knjigama, a u glavi Duje knjižnice – aleksandrijske i babilonske i one bachelardovske i borgesovske, vječne i rajske. I stizao je pisat i ispisat čudo od Ferala, pišući i čitajući šesnaest sati dnevno, a prekovremeno, znanima i neznanima, neštedimice dijelio kruh smijeha i naramke vlastitih pjesama, članaka, eseja, studija, parodija i komedija; satiričkih bravura i neizbroj stilskih minijatura od kolumna do kalambura, mimo smišljanih, pripremljenih govora i slova, u neformalnim druženjima, na književnim večerima i u ad hoc burlesknim i igrokaznim, ludičkim, zajebantskim, probisvjetskim improvizacijama.
I, kao ni ostatku feralovske bratovštine & sestrovštine, nikad mu nije dosadilo ponavljati: ‘niti ćete, gospodo, ubijat u moje ime, niti ću ja šutjet – prije krepat nego mučat!’
U takvom životu koji se živi djelom, i u djelu koje se svjedoči životom, bez mržnje, kurvanja, poze, blefa, lažnjaka, kompromisa, kišovska po-etika bila je jedini Lucićev modus vivendi; umijeće govorenja, pisanja, otimanja, obrane istine, Lucić je donosio i iznosio kroz istinu umjetnosti i – istinsku umjetnost. Tu ostaju i takvi postaju samo rijetki, tu nema mjesta kupljivosti i potkupljivosti, tu se sagorijeva do samoga kraja i, kao po pravilu, odlazi se- prerano. A to da je, zahvaljujući ostavštini takvih sebedajućih odlaznika, nama omogućen ostanak i opstanak, većina nas ne shvati nikad ili shvati-prekasno. Tako su otišli Tenžera i Kiš, tako smo ostali bez Lucića.
Antipod Fekal Tribune ili intelektualci petog dana
A tko smo, gdje smo i kako smo, mogli ste pogledati 12. siječnja u 21 sat na HRT3, u Petom danu, u večer dana posljednjega ispraćaja Predraga Lucića. U izravnom smo prijenosu svjedočili kako se Peti dan strovaljuje u ukletu noć u provinciji duha i kako duh provincije – iskustvo nam je palanačko! - razjapljuje čeljusti antipodskog, fekaltribuneskog (zlo)duha vremena, razotkrivajući bezumlje nazočnoga veleumlja, intelektualne celebrity elite najpoznatijih opinion makera na našim zaslonima.
Nije se, naravski, urednica i moderatorica - s vječno prestravljenim izrazom lica - Gabriela Perišić, drznula misliti svojom glavom, a nije ni mogla- bez glave se može, ali servilna dekapitiranost je preduvjet bez kojeg se ne može- ostati zaposlenikom Javnog servisa HRT. (Svaka sličnost s ostalim javnim servisima iz regije je - naravna!)
Emisija prekomjernog granatiranja stakleničkim plinovima započela je jednoglasnom šutnjom umnih nazočnika-prešućivanjem smrti Predraga Lucića. Kao iz analnog inferna kakve kozmički goleme nemani, zagrmjela je ta fekaltribuneska šutnja, arlauknula, zaurlala; podrhtavala je scenografija u studiju; urlik se nije stišavao, izazivajući drhtavicu i mučninu u želudcima gledatelja, i nije utihnuo, do pred sam kraj, kad se krikom oglasio Boris Jokić.
Sve je to nazočno veleumlje podnijelo bratski i ignorantski. I krenuo je logorejski laprdarij o uhljebljivanju i sveučilištu zagrebačkom: vrcalo je i štrcalo, skakutalo i cvrkutalo, žarilo i palilo, žutilo i kupilo, svjetlucalo i prduckalo, prštalo i šljokicalo - kao da su ovo celebrity veleumlje, ove hot mind vlasnike pedeset nijansi sive možda-ne mase, fotkali, u orgazmičkoj ekstazi, iza kamera nagurani, napaljeni intelekt-fanovi! Ali ne: radilo se o retoričkim draguljima, semantičkim delicijama, utreniranim nonšalancijama; doma, pred zrcalom, uvježbanim gestama i grimasama, pomno pri-pravljenim dosjetkama i unaprijed pripremljenim, kao usputnim, digresijama; olimpskim, svevidećim zorom sjaja i bijede mravinjaka običnih smrtnika. Rastvorila su se znakovita vrata od utrobe fekaltribuneske analne zvijeri, nahrupio je, pokuljao prema nama, nepriopćivi sadržaj tog stanja svijesti i savjesti na razini analnog inferna, uz pripadajuću, bujno rascvalu, ružu vjetrova. No, tehnološka ograničenja učinila su svoje – sve se razlilo u studiju, nije bilo mogućnosti telešporkacije neizrecivog sadržaja. Ostaje nam samo kolektivna tužba poradi pretrpljenih duševnih boli.
Navedene je izljeve Urednica Prestravljena Lica - metaforički kazano, jer znademo, je li, da je dotična dekapitirana te nevidljiva, od vrata prema gore! - pozdravljala ushićenim grimasama i besprizornim kimoglavima adoracije.
Handikepirana Perišić, u nastavku, za sam kraj, happy ending, ostavlja nadražujući, vlažno voajerski pogled u intimu erotičnog veleumlja napetog Petog dana; senzualni užitak čitanja! Koje to knjige oni uzimaju u privatnosti spavaćih soba?
Tronuto i sramežljivo, Petar Mitrikeski priznaje da mu najveći užitak , reading job pleasur, daju prvi crkveni oci. Raznježeni
Nino Raspudić razmjenjuje ganutljive poglede srodnih duša s Petrom, te, umilnim glasom, govori o knjizi o Proustu svojega profesora i prijatelja, i, zaključno, o djelu iznimnoga teologa dvadesetog stoljeća, Thomasa Mertona.
Nema što, uredničin zgoditak – zabila ga je, štono bi kazali nogometni komentatori! - kratko i slatko, vrhnje dolazi na kraju; Petar i Nino za happy ending… Al’ ne’š ti sretna svršetka!
U tu slatkoću božanske ljubavi, u taj pjenušavi, nektarski agape frape, probisvjetski je bućnuo Boris Jokić, viknuo (im!) i kriknuo, pred sam kraj emisije, ošamućen od 58-minutne kanonade logorejom šutnje.
Nakon što ga je skoro ubila, zajedno s nama, prelaka riječ, gotovu cijele ure od torture logorejičnih šutljivaca, Jokić uspijeva u danom mu, kratkoprugaškom vremenu, izgovorit što je htio. Spomenuo je odlazak Predraga Lucića, a potom govorio i o knjizi svih nenapisanih knjiga, o sablazni koja traje svih ovih godina, o Smijehu slobode, trenutačno najpoznatijeg svjetskog feralologa, Borisa Pavelića. I još je Jokić- u onoj izdajničkoj majici od Ferala- uspio prozboriti o Duji Luciću, smijehu, pobuni,kreaciji, slobodi, sve samim bešćutnostima i bogohulnostima. Aleksandar Musić nije rekao ništa. Ide odjavna špica: urednica Gabrijelica, s kiselim smiješkom, zagnjurila bezglavu u papire, a Nino Raspudić ne uspijeva prikriti grimasu mrgodne gadljivosti i nešto kroz zube cijedi Jokiću - ali to ne čujemo, ton je već isključen.
Iza zavjese, podijelit će se honorari slobodnih besmislilaca. I muk siti, i novce na broju. Šutnja je - zlato i blato.
Fekaltribunesko: konformističko blato (na)plaćene autocenzure.
Prevladavajuća paradigma naše zbilje, honorirana šutnja kao mržnja govora, uvijek je samo prolegomena za - sponzorirani govor mržnje. Dekapitirana urednica Perišić naprosto je radila po nepisanu pravilu - pazi, tako da ostanem nevina. Konkretno, pripustit ćemo Jokiću Lucića, i sve to, jasno i glasno-prešutjeti. Ovo nepisano pravilo šutnje ima snagu neprijepornoga društvenog konsenzusa. Zasužnjeni um dekapitirane Gabrijele P. samo je dress code i svakodnevna domaća zadaća uznika na galiji sa Prisavlja. Stoga smo se naslušali pedeset i osam minuta teško vonjajuće, logorejične idiotije o uhljebima, sveučilištu i knjigama, a na samomu kraju, jedva jedvice, nevoljko i nerado, one dvije stisnute minute za Jokićevo, zagrcnuto i vidno potreseno, eskulpiranje o Predragu Luciću, Pavelićevu Smijehu slobode i Feralu. Nije, dakle, bilo vremena eda urednica, Raspudić, Mitrikeski i Musić, barem nešto kurtoazno, dobace o Predragu Luciću. Tako su njih četvero – da se Vlasi ne dosjete – oprali ruke: u toj fekaltribuneskoj kaljuži; jer, što ćete, nije bilo vremena, he, he…
Njihova logorejična šutnja, međutim, razotkrila se kao sapunjara za šaku kunara, Opera za tri loša (a o njoj da se i ne govori).
I tko to može oprat - sve što je prešućeno i izgovoreno u Petom danu nezabilježeno je u povijesti svjetske prokto-logije; analna shitfonija tih intelektualnih Pozera s ovog svijeta nije vonjala čak ni kao Greatest Shits – ne, dame i gospodo, bila je to Cloaca Maxima - uživo!
Piše li se shole ili shoah???
Banalizirati, docirati, pozirati o recikliranom boflu ničega, u rektalnoj redundanciji u trajanju od pedeset i osam minuta; ignorirati, prešutjeti smrt čovjeka koji je personifikacija jednog kulturološkog, politološkog, sociološkog i mediološkog fenomena u europskim i svjetskim omjerima, čovjeka čija su građanska hrabrost, intelektualni dignitet, kreativna energija i spisateljski opus obillježili zadnjih četvrt stoljeća u ovom dijelu Europe, to ne znači ništa drugo nego virtuozno zabiti čavle u vlastiti lijes, anihilirati pompozne disertacije i habilitacije, demaskirati svoje katedre i znanstvene radove; ogoljeti, nepovratno, trogloditsku nemuštost, predugo prikri-vanu samodopadnim titulama i nabiflanom talk show erudicijom tv - celebrity- slobodnih-mislilaca.
Zlo banalnosti uvijek završava u banalnosti zla: iza deponija onih Kišovih neuništivih plastičnih boca banalnosti, skrivene su jame, prepune samo naizgled uništivih ljudskih kostiju; uzalud pokrivamo osjetljive nosnice, okrećemo glave, odlazimo na predavanja ili s dragim gledateljima dijelimo trenutke naših užitaka u trenucima shole. (Piše li se shole ili shoah; je li dokolica ili kosturnica?).
Prešućivanje Predraga Lucića od strane Raspudića, Mitrikeskog, Musića, uistinu sve govori o njima; nisu to, međutim, tek hrvatski jal i šutnja, dio je to opće patologije življenja na ovim fekaltribuneskim prostorima, od balkanskog Vardara pa do eu-Triglava.
Ponovimo: to što gore spomenuti i njima slični šute o Luciću i Feralu, što im je zlo od Lucića i Ferala, posljedica je toga što su Lucić i Feral davno progovorili i govorili o zločinu šutnje i šutnji o zločinu.
Bi li šutnju, tu nesnosno zaglušujuću izvedbu tri terora , da je bila u emisiji, prekinula filozofkinja i bioetičarka Marija Selak: što bi prevagnulo - geni kameni ili kakva selakčka buna?
Kako god, vrijeme je da završimo priču o intelektualcima petog dana. Možda kakvim prigodnim stihom iz one Balaševićeve Dno dna, iako nam nije do pjesme? Ma ne. Bolje bi sjela neka umna, patetično- moralizirajuća o izdaji intelektualaca?
Ne i definitivno ne. Eda bi se dogodila takva izdaja, morate – da ovdje poslužimo Bendu i Geertza drugim sredstvima - izgleda, najprije biti - intelektualac.
Kao što je bio Predrag Lucić. Ali nije izdao - niti se predao.
Uvik Brecht, nikad knecht!
‘Ostat ćemo u fajtu do kraja - govorio je Duje u jednom od zadnjih intervjua, za banjalučku Buku - dok nas ne iznesu s terena!’ Sudbinskom značenju nekih izričaja suvišan je neizbježni patos nekrologija.
Jer, Predrag je Lucić uistinu beskompromisno živio ono brechtovsko načelo prema kojemu su oni koji se ne bore unaprijed poraženi. Možda bismo to bolje kazali oponašajući samog Lucića, tražeći srok u njegovom stilu: Uvik Brecht, nikad knecht!
Pošemereni Zapad – a i u nas se primilo to prodalo i kupilo!- ima onaj Black Friday, kad sve prodaju i kupuju na sniženjima od 666%, a crni je, jer pomrače svi na entu – od kolapsa prometa, ljudskih stampeda, opsadnog stanja za policiju, vatrogasce i hitne službe.
Mi smo, petnaest iluminiranih godina, imali Bless Friday, kad bi se Feral Tribune pojavio na kioscima; za simboličnu sitnež – jer, tko to može platit!- dobivali lumenski milodar, svjetlo od Ferala, usred sotonističkih tmina, usred Zla koje kao da je nahrupilo iz svih devet paklenskih krugova. Pišući o Pavelićevu Smijehu slobode, veli Vedrana Rudan da su, svakog petka, tisuće njih odustajale od samoubojstva, kupujući Feral.
Petnaest godina bezmuđa pretijesne zbiljnosti, Predrag Lucić i njegova družba silnog zajeba, stajali su sami na vjetrometini, na brisanu prostoru, tek s glavama od ferala, usred noći u provinciji, u palanačkom okružju hitlera iz naših sokaka, sami svakoga petka kontra onih kojima je ime legija, tko god i gdje god je bila ta bagra u vukojebinama Zapadnog Balkana…
Feral se i ugasio jednoga petka, pred deset godina. U petak, 12. siječnja, na Lovrincu smo ispratili Predraga Lucića.
Ali ekipa, znate što? Taj se ne gasi! U šporkoj tmici od neljudi, uvik svitlo od čovika, otiša je Duje s pismon Always Look on the Bright Side of Life.
Ma tko to može ugasit, meštre moj? Porod od tmine? Neće proći.
Živjet ćemo i proživjet koliko još imamo, ni petkom ni svecom do kioska više ne svraćamo, jer što kupit?
Samo će nam Trafika falit, zauvijek – pa sve ako Novi list iznova i otvori istu – ne’š ti trafike bez trafikanta!
Zar je bilo nekog da nije znao da je trafikant tu butigu otvorio incognito, da se u njoj smiješi Borgesov čuvar knjižnice?
S tisućama drugih, i desecima tisuća onih koji se ni na deset Lovrinaca ne bi mogli nagurat, i svećenik je ispratio Predraga Lucića. Ali ne samo u mir i spokoj, poput Majstora i Margarite. Otišao je meštar ravno u Svjetlo, Jeshui. Bez cjenkanja, život je uložio u ljubav i kreaciju; a samo jedan tekst nije nikad pristao potpisati - ugovor s đavlom.
‘Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.’ (Iv 1, 4- 5)
Lux in Tenebris. Lucić in Tenebris. Mehr Licht: Feral (s)ad infinitum. Adio, Meštre…
Tekst prenosimo sa portala Tacno.net
