Padaju pritužbe na račun tzv. kulture otkazivanja ultradesnih repera Tram 11. Nije li 1990. i 1991. otkazan veći dio dotadašnje kulture nastao u razdoblju SFRJ?
Početkom 1990-ih godina prošli smo kroz proces aktivne negacije vlastite prošlosti. Osamostaljivanje hrvatske države shvaćeno je kao antijugoslavenstvo, a ne kao afirmacija hrvatske kulture u koju je nužno ugrađeno i jugoslavenstvo. Kada svoj identitet izgrađujete na negaciji, a ne na afirmaciji, nalazite se u stanju bijega. Ironija je da su bijegom od jugoslavenske kulture Hrvati pobjegli od hrvatstva. Takvi Hrvati nisu Hrvati, oni su antijugoslaveni. Mi sada živimo posljedice kulturnog, nacionalnog, vjerskog, političkog i moralnog bijega. Samootkazali smo se jer smo odlučili biti antiteza sebe samih. Tram 11 je sastavni dio te antiteze. Njih se sada popularizira, ne otkazuje ih se, s njima se bježi od istine.
Gdje su granice slobode izražavanja? Možda su to negiranje postojanja logora smrti u NDH i napad na manjine?
Sloboda izražavanja nije na djelu kada pred takvim izražavanjem šuti istina. Slobodom se ne negiraju ustaški zločini i ne poziva se na prekapanje Jasenovca. To je perverzna agronomija prekapanja žrtava, kako bi na tlu razrovane istine iznikla iluzija kozmičkih pobjednika. Zločin nije mit, to je, nažalost, povijesna stvarnost. Mitska svijest je ta koja opravdava, negira i, da se ne zavaravamo, priželjkuje zločine. Zločinačka svijest sve manjine u društvu promatra kao one koji su manje ljudi jer ne nose kolektivni identitet pomahnitale većine. Sloboda nije ništa drugo nego susret s drugim koji je uvijek različit od nas. Biti isti kao svi ostali, znači biti bezličan. Hrvatstvo ili srpstvo se samo kod bezličnih ljudi ostvaruje na isti način.
Možda je i dobro da se akteri popularne kulture konačno izjasne o svojim političkim stavovima?
Nikada ne treba bježati od istine ili od onoga što Hegel naziva duhom vremena. Ma koliko istina bila bolna ili čak ogavna, njezino lice treba vidjeti. Lice opravdavanja politika progona, ubojstava i kategoriziranja ljudi na manje i veće ljude, lice je ogavnih politika. Ništa manje ogavno nije ni što su pandemijsku situaciju iskoristili negatori ljudskih prava kako bi se promovirali u branitelje ljudskih prava. No odgovornost je uvijek na građanima, oni stvaraju političare i politike. Ovo smo mi.
