U 2020., čije su sve pore društvenog i političkog života obilježene koronom i epidemiološkim mjerama, prošlo je i četvrt stoljeća od vojno-redarstvenih akcija "Bljesak" i "Oluja" i stradanja i egzodusa Srba iz Hrvatske. Svečano obilježavanje 25. godišnjice "Bljeska" ostat će upamćeno po demonstrativnom odlasku predsjednika Zorana Milanovića zbog ustaškog natpisa "Za dom spremni" na majicama hrvatskih branitelja, koji su po službenom protokolu Ministarstva hrvatskih branitelja trebali položiti vijence prije samog predsjednika. "Smatram to gaženjem žrtava i sjećanja na ovaj događaj. Ubuduće gdje god bude ovakva situacija ja u tome neću sudjelovati", rekao je tada Milanović. Već sljedeća svečana obljetnica, proslava vojno-redarstvene akcije "Oluja" u Kninu, otvorila je novo poglavlje hrvatsko-srpskih odnosa ispisano, između ostalog, i poštivanjem žrtava srpske nacionalnosti i najavom politike pomirenja.
Normalizacija i pomirenje
Toj svojevrsnoj promjeni kursa zvanične hrvatske politike kumovala je činjenica da je prvi put ključni HDZ-ov koalicijski partner u sastavljanju vlade Andreja Plenkovića jedina parlamentarna srpska stranka u Hrvatskoj, SDSS. Mandatno najjači HDZ-ov partner, SDSS je drugi put nakon 2008. dobio mjesto potpredsjednika Vlade i to za društvene poslove i ljudska prava, koje je preuzeo saborski zastupnik Boris Milošević, koji je kao prvi birani srpski predstavnik učestvovao u obilježavanju "Oluje" u Kninu. Svoj dolazak u Knin Milošević je objasnio kao zalog za budućnost. "Želim da se prekine spirala mržnje kako se užasi rata nikada ne bi ponovili. Društvo je sazrelo da čujemo jedni druge i da poštujemo jedni druge bez obzira na nacionalnost", ustvrdio je tada Milošević. U tonu pomirenja, premijer Plenković poručio je da treba iskazati pijetet prema svakoj nevinoj žrtvi, bila ona hrvatska, srpska ili druge nacionalnosti, i da to treba imati na umu u izgradnji uključive i tolerantne Hrvatske okrenute budućnosti.
Iako velik dio hrvatske javnosti blagonaklono gleda na nova politička kretanja, desnica nije bila zadovoljna dolaskom izabranog predstavnika Srba u Hrvatskoj u Knin na obilježavanje "Oluje", a politiku državnog vrha nazvali su "izjednačavanjem srpskog agresora i hrvatske žrtve". Također, zvaničnici iz susjedne Republike Srbije, gdje je poslije "Oluje" utočište našla većina izbjeglih i raseljenih Srba iz Hrvatske, slali su poruke da je učešće potpredsjednika Vlade iz redova SDSS-a Borisa Miloševića štetno i pogrešno te da označava priznavanje zvaničnog narativa hrvatske države o "Oluji".
Poslije Knina, u Gruborima, na avgustovskoj komemoraciji za šest staraca srpske nacionalnosti ubijenih nakon "Oluje", što je ratni zločin za koji nitko nije osuđen, pored predsjednika Milanovića prvi put je došao i predstavnik Vlade, i to njen potpredsjednik i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. Javni pijetet za srpske civilne žrtve u Varivodama je iskazao premijer Plenković, odakle je poslao poruku da je potrebno smoći snage i priznati da je na Hrvatsku izvršena agresija koja zaslužuje nedvosmislenu osudu, kao i da je zločin u Varivodama uvreda za suvremenu Hrvatsku jer, kako je rekao, vrijeđa ljudsko dostojanstvo.
Kao i nekoliko godina unazad, predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac je dan prije Kolone sjećanja u Vukovaru odao počast svim žrtvama u Vukovaru, i hrvatske i srpske nacionalnosti. Da 2020. bude u znaku hrvatsko-srpskog pomirenja i odavanja pijeteta svim žrtvama pobrinuo se i Veran Matić, specijalni izaslanik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je kleknuo i pomolio se kraj spomen-obilježja na Ovčari i sudjelovao u Koloni sjećanja.
Poslije zvaničnih izraza žaljenja i naglašavanja potrebe pomirenja i normalizacije srpsko-hrvatskih odnosa, građani i hrvatske i srpske nacionalnosti čekaju konkretna djela: rješavanje pitanja nestalih u ratovima devedesetih, konačno funkcioniranje pravosuđa u slučajevima ratnih zločina obiju strana i ono najpotrebnije za opstanak ratom pogođenih područja – investicijska ulaganja i ekonomski razvoj krajeva zapuštenih već četvrt vijeka.
Svih sedam istraga koje spominje izvješće DORH-a odnosi se na ratne zločine počinjene nad hrvatskim stanovništvom, dok je većina postupaka za ratne zločine u kojima su žrtve srpske nacionalnosti u fazi izvida i prikupljanja informacija
Pravosuđe
No ono što je ubrzo servirano javnosti jest izvješće Državnog odvjetništva Republike Hrvatske iz kojeg se jasno iščitava etnička pristranost u otvorenim istragama za ratne zločine. Naime, svih sedam istraga, koliko ih je nabrojano, odnosi se na ratne zločine počinjene nad hrvatskim stanovništvom: u logorima Bučje i Velepromet, kao i u zatvorima u Kninu, Glini i Spomen-domu na Šamarici. S druge strane, većina postupaka za ratne zločine u kojima su žrtve srpske nacionalnosti i dalje je u fazi izvida i prikupljanja informacija, što je u procesnom smislu jako daleko od pokretanja istraga.
Hrvatskom i regijom posebno su odjeknula jesenska uhićenja devet osoba srpske nacionalnosti u Negoslavcima koje se dovodi u vezu s ratnim zločinima u Vukovaru. Sa lisicama na rukama privedeni su mještani koji sve vrijeme poslije ratnih zbivanja žive u Hrvatskoj, stalno dostupni državnim institucijama i koji su već bili pozivani na informativne razgovore.
U godini u kojoj je umro osuđeni ratni zločinac Tomislav Merčep, koji je u velikom dijelu hrvatske javnosti ispraćen kao heroj i na čijoj sahrani se pojavio čak i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, malo tko prati da se na zagrebačkom Županijskom sudu još uvijek, sporim tempom, odvija ponovljeno suđenje Branimiru Glavašu i ostalima optuženima za ratne zločine nad srpskim civilima u Osijeku 1991.
U uspavanoj atmosferi procesuiranja ratnih zločina, Vrhovni sud potvrdio je presudu ratnom zapovjedniku "Vukova" Josipu Krmpotiću koji je osuđen na samo tri godine zatvora jer je naredio uništavanje, paljenje i miniranje kuća u selima nastanjenim Srbima tijekom akcije "Medački džep", pri čemu su u zapaljenim kućama izgorjele i četiri žene, na što su hrvatski sudovi apsolutno zažmirili.
Godina 2020. donijela je i prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Rijeci kojom je Ilija Glavić osuđen na 4,5 godina zatvora zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda sa smrtnom posljedicom, a žrtva premlaćivanja bio je predstavnik Srba iz Kastva Radoje Petković.
Korak naprijed za hrvatsko pravosuđe napravio je Ustavni sud definirajući odgovornost Republike Hrvatske i utvrđujući da se povreda prava na život ne odnosi samo na smrtne slučajeve do kojih je došlo zbog upotrebe sile od strane pripadnika državnog aparata, nego i na one kada osoba čije je pravo povrijeđeno nije usmrćena, što je sasvim sigurno zalog za mnogobrojne sudske predmete u kojima obitelji žrtava srpske nacionalnosti iz posljednjeg rata traže odštetu za pretrpljene teške tjelesne povrede i traume.
Nastavljen je revizionistički trend lokalnih vlasti u izmještanju partizanskih spomenika pod izgovorom prostornog uređenja parkova i izgradnje dječjih igrališta
S druge strane, Ustavni sud je odbio primjedbe na Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH u Domovinskom ratu i tako potvrdio da prava ne mogu ostvariti žrtve koje u vrijeme počinjena nasilja nisu imale hrvatsko državljanstvo kao ni "pripadnici, pomagači, suradnici neprijateljskih vojnih postrojbi".
Kao vjesnik neke nove prakse u hrvatskom pravosuđu stigla je prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu ubojstva bračnog para Milić u Biljanima Gornjim, po kojoj je prvi put ubojstvo staraca srpske nacionalnosti u "Oluji" okarakterizirano kao akt terorizma. Ukoliko presuda postane pravomoćna, po Zakonu o odgovornosti za zaštitu nastalu uslijed terorističkih akata država će biti dužna nadoknaditi štetu procijenjenu na 1,7 milijuna kuna obitelji ubijenih staraca.
Koliko je pravda spora, ali ipak dostižna pokazuje i presuda Europskog suda za ljudska prava kojom je nakon pune 21 godine riješen slučaj nezakonitog otkaza nastavniku srpske nacionalnosti u srednjoj školi u Dardi zbog upotrebe srpske riječi "tavanica" umjesto hrvatske "strop". Nažalost, nastavnik koji je 2014. slučaj predao Strasbourgu umro je 2019., ne dočekavši pravdu.
Obrazovanje i infrastrukturni projekti
Možda je to najbolja slika stanja obrazovanja Srba u Hrvatskoj kao okosnice kulturne autonomije i čuvanja identiteta. Ova godina, koja je konačno učenicima srpskog jezika i kulture trebala podariti plodove školske reforme i set novih školskih udžbenika, nije donijela ništa novo, štoviše, donijela je diskriminaciju u nastavi na daljinu na Trećem programu HRT-a, gdje nisu imali ni vremena ni prostora za sadržaje iz srpskog jezika i kulture.
Godina na izmaku nije donijela očekivano zakonsko reguliranje ustaškog pozdrava "Za dom spremni", preimenovanje ulica diljem Hrvatske koje još nose imena ustaških dužnosnika, kao ni konačno uklanjanje HOS-ove ploče koja je iz Jasenovca premještena u Novsku, a nije ispoštovan ni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina u vezi postavljanja dvojezičnih ploča na državne institucije u Vukovaru. Zato je nastavljen revizionistički trend lokalnih vlasti u izmještanju i uklanjanju partizanskih spomenika pod izgovorom prostornog uređenja parkova i izgradnje dječjih igrališta. Tako je u Zadru u sklopu rekonstrukcije parka uklonjen spomenik posvećen antifašističkim borcima jer, po riječima gradonačelnika Branka Dukića, podsjeća "na totalitarni komunistički režim". Za uklanjanje partizanskog spomenika borcima NOB-a sa spomen-kosturnicom, na čijem bi mjestu trebalo nastati dječje igralište, Općina Perušić čak je osigurala novac i iz fondova Europske unije.
Godina obilježena koronom i ograničenim kretanjem potrošena je za sve građane srpske nacionalnosti porijeklom iz Hrvatske koji godinama nisu uspijevali ostvariti pravo na hrvatsko državljanstvo jer u trenutku rođenja nisu bili upisani u knjigu državljana Hrvatske. Novi Zakon o državljanstvu, koji je stupio na snagu 1. januara, otvorio je mogućnost ostvarivanja državljanstva, ali samo s rokom upisa od dvije godine. Korona i epidemiološke mjere još više su usporile ionako trom proces obnove i stambenog zbrinjavanja građana srpske nacionalnosti, među njima i rijetkih bivših nositelja stanarskog prava čiji je egzistencijalni položaj toliko težak da su uspjeli proći stroge i diskriminirajuće kriterije za ostvarivanje tog socijalnog prava.
Da se nakon dugogodišnjeg mrtvog perioda nešto ipak kreće u pozitivnom smjeru dokazuje financiranje komunalnih infrastrukturnih i socijalnih projekata kojima se pokušava spasiti što se spasiti da u demografski devastiranim prostorima Dalmatinske zagore, Like, Korduna, Banije, Slavonije... Koronom ograničena godina tim je krajevima donijela još veću izoliranost, što je dodatno otežalo preživljavanje preostalih staračkih domaćinstava naviknutih da ožive bar prazničnim danima i tokom ljetnih perioda zahvaljujući dolascima potomaka u zavičaj. Godinu korone pogotovo će upamtiti mještani općine Udbina koji su u prvom valu epidemije zbog 14 oboljelih izdržali najstrožu epidemiološku mjeru na hrvatskom kopnu – 16 dana stroge karantene.
Znakovita za novo doba i nadu u bolju budućnost sasvim sigurno je izgradnja pravoslavnog hrama svetog Spiridona u centru Petrinje, jednog od rijetkih novih objekata Srpske pravoslavne crkve u hrvatskim gradovima poslije rata devedesetih. Naime, prethodni hram sv. Spiridona srušen je odmah na početku rata 1991. Do kraja 2020. ovaj najzapadniji hram SPC-a na području Banije izrastao je i natkrilio sva dnevnopolitička dešavanja, dobio svoj velebni zvonik i još samo čeka postavljanje krovišta u novoj 2021. godini.
