Kad ste posljednji put uočili u javnosti istup sisačkog biskupa Vlade Košića, a da nije bila riječ o pitanjima povezanima s obnovom crkvenih objekata na području te potresom pogođene biskupije? Sjećate li se kad je kardinal i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić posljednji put nekom svojom izjavom skrenuo pažnju šireg općinstva na negativan način, ili na bilo kakav način? Ili splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić i zadarski nadbiskup Želimir Puljić, ujedno predsjednik Hrvatske biskupske konferencije? Zapravo, kad se posljednji put dogodilo da je neki velikodostojnik Katoličke crkve u Hrvatskoj izazvao ozbiljnije javne reakcije svojim uplitanjem u dnevnopolitičke i društvene teme, ako ostavimo po strani sporadično i rutinirano inzistiranje na zabrani pobačaja i na obrani vjerskih elemenata u obrazovnom sistemu, kao i latentno nepovjerenje dijela klera spram cijepljenja protiv Covida-19? Koliko već ima da mediji nisu prenijeli izvatke iz nekog skandaloznog uvodnika ili komentara u Glasu Koncila, službenom kaptolskom glasilu, što se do prije par godina redovno događalo? Gdje je nestala udruga U ime obitelji i njezina šefica Željka Markić? Kako to da su utihnuli glasovi ogorčenosti zbog toga što se u doglednoj budućnosti neće dogoditi proglašenje svetim kardinala Alojzija Stepinca?
Ova serija retoričkih pitanja služi tome da se zaključi da je Crkva unatrag godinu-dvije u velikoj mjeri odustala od negativnog i natražnjačkog pritiska na politiku i društvo, odnosno od podčinjavanja gotovo svih sfera života arhaično shvaćenom katoličkom nauku i nacionalističkom shvaćanju svijeta. I ne samo to, nego se riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić, koji i dalje upravlja Dubrovačkom biskupijom, dakle jedan od petorice-šestorice najviše pozicioniranih ljudi u Crkvi u Hrvatskoj, u zadnje vrijeme ispostavlja jednom od progresivnijih javnih ličnosti u ovoj zemlji. "Kao građanin Republike Hrvatske ožalošćen sam i postiđen ovim snimkama i onim što one pokazuju i u kakvo nas društvo pretvara to što pokazuju. I u jednom i u drugom slučaju me je sram što sam čovjek jer i jedno i drugo, kao i mnogo drugoga što jedni drugim činimo, ali i onoga što ne činimo a trebali bismo, ljaga je na našem ljudskom licu. I molim oproštenje i od Boga i svih onih u kojima on zbog nas trpi", napisao je Uzinić na svom Facebook-profilu u povodu nedavnog objavljivanja snimke policijskog nasilja nad migrantima koji su pokušali ilegalno ući iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. U intervjuu za N1 televiziju u utorak rekao je ovako: "Smatram da kršćanska Europa nije ugrožena od migranata koji su islamske vjeroispovijesti nego je kršćanska Europa ugrožena od kršćana koji govore da su kršćani, a ne ponašaju se i ne žive kao kršćani, pa i u odnosu na migrante."
Ako ne računamo neke novinare i neke aktiviste nevladinih organizacija, nitko u hrvatskom javnom životu nije tako nedvosmisleno osudio organizirano huligansko postupanje policajaca prema migrantima iz islamskih zemalja Azije i Afrike, i općenito odnos prema migrantima, kao što je to učinio nadbiskup Uzinić. I nije to jedini slučaj i jedina tema u kojima su Uzinićeve riječi bile daleko iznad stavova najvećeg dijela političke i društvene scene, uključujući donekle i one koji su smješteni na lijevo-liberalnoj strani spektra. To svakako govori dobro o Uziniću, ali ne i o Hrvatskoj zahvaćenoj zarazom bešćutnosti i sebičnosti.
Što pak o ovdašnjoj Crkvi kazuje činjenica da je nadbiskup Mate Uzinić u relativno kratkom roku izrastao u jedno od njezinih najistaknutijih i najprepoznatljivijih javnih lica? Što govori činjenica da se nitko, ili nitko važan, iz relevantnih crkvenih krugova ne upušta u otvorenu ili barem šifriranu polemiku s Uzinićevim razmišljanjima, mada nema dvojbe da veliki broj utjecajnih crkvenih persona, najblaže rečeno, ne dijeli njegove stavove ni o migrantskom problemu, ni o odnosu prema homoseksualnim osobama i bivšim prostitutkama, ni o zločinačkim epizodama iz hrvatske prošlosti, ni o vrijednostima iza kojih bi Crkva trebala stajati u današnjem svijetu? Ovakva situacija plod je, prije svega, novog duha i nove energije koju je Rimokatoličkoj crkvi udahnuo papa Franjo u dosadašnjih osam i pol godina svoga pontifikata, odnosno ovo čemu sada svjedočimo pokazatelj je da je Franjo već dosad uspio promijeniti nabolje Crkvu i na globalnoj i na lokalnim razinama. Papin posao, naravno, uvelike je olakšan time što je Katolička crkva hijerarhijski postavljena organizacija u kojoj nema demokracije i u kojoj se bespogovorno provode odluke poglavara, no s druge strane, radi se o golemoj i tromoj strukturi koja se sporo mijenja i koja sa skepsom dočekuje sve što odstupa od inercije i uhodanog načina funkcioniranja. Iz hrvatske perspektive, promjene su se dogodile priličnom brzinom, pri čemu valja imati na umu da završne i ključne kadrovske izmjene slijede u iduće dvije godine.
Dva najvažnija imenovanja koja je u Crkvi u Hrvatskoj dosad poduzeo papa Franjo jesu Uzinićevo postavljanje za riječkog nadbiskupa koadjutora, što znači da će naslijediti nadbiskupa Ivana Devčića koji će za otprilike godinu dana napuniti sedamdeset i petu i biti umirovljen, te upućivanje Dražena Kutleše za splitsko-makarskog nadbiskupa koadjutora, odnosno za nasljednika nadbiskupa Marina Barišića. Uzinić i Kutleša, inače, i dalje su upravitelji biskupija iz kojih su dignuti na nadbiskupsku čast: Uzinić, rekosmo, i dalje vodi Dubrovačku biskupiju, a Kutleša Porečko-pulsku, i tako već mjesecima. Kutleša je glavni crkveni operativac za odnose s državom i pritom najpouzdaniji vatikanski čovjek u Hrvatskoj, što je dokazao kad je hladno obavio vatikanski nalog o prepuštanju nekretnina župe Dajla u Istri talijanskim benediktincima a ne Republici Hrvatskoj. Za razliku od Uzinića, Kutleša rijetko istupa u javnosti i nije netko tko će u idejnoj sferi širiti prostor crkvenog djelovanja u skladu sa suvremenošću, ali sigurno nije ni onaj koji će taj prostor sužavati: on je pouzdani tehnokrat čiji je zadatak paziti da se dosljedno provode hrvatsko-vatikanski ugovori i da crkveni poslovi ne trpe štetu, naročito u svjetlu potresa u Zagrebu i na Baniji, potresa u kojima su stradale brojne crkve i samostani. Spominjalo ga se, pa i iz pera potpisnika ovog teksta, kao vjerojatnog nasljednika zagrebačkog nadbiskupa Bozanića, no Bozanić još uvijek stoluje na Kaptolu, a Kutleša je, vidimo, poslan u Split, u nadbiskupiju koja se po važnosti može uspoređivati sa Zagrebačkom.
Nadbiskup i kardinal Bozanić, po slovu Zakonika kanonskog prava, ima do mirovine još nepune dvije i pol godine i sva je prilika da mu se položaj dotad neće mijenjati. Može se dogoditi da mu tokom sljedeće godine bude postavljen koadjutor, kao što se zbilo Ivanu Devčiću te Marinu Barišiću kojem će aktivna služba prestati u ožujku sljedeće godine. Zadarskom nadbiskupu i predsjedniku Biskupske konferencije Želimiru Puljiću, kao i Barišiću, do umirovljenja je ostalo svega pet-šest mjeseci. Skori izbor Puljićevog nasljednika bit će važan moment, jer novi nadbiskup zacijelo neće biti na politički i ideološki tvrdoj liniji svoga prethodnika: pitanje je samo hoće li onaj koji sjedne na Puljićevu stolicu, po svome načelnom profilu, biti bliži Uziniću ili Kutleši. Isto se može reći i za onoga koji će naslijediti Josipa Bozanića.
Drugi koji je doprinio smirivanju Crkve jest Andrej Plenković, odnosno relativno umjerenjački smjer koji je zauzeo HDZ pod njegovim vodstvom. Crkva je oduvijek jedan od glavnih stupova HDZ-ovog političkog uspjeha i popularnosti u biračkim masama – drugi stup je braniteljska populacija, no predsjednik Zoran Milanović donekle je razvodnio političku jednodimenzionalnost te društvene grupacije – i Plenković se potrudio da se Kaptol ne pretvori u opoziciju HDZ-u. Aktualni premijer uspio je u tome ponajviše zahvaljujući materijalnoj ovisnosti Crkve o državnom proračunu i očekivanjima Crkve kad je riječ o povratu onog dijela imovine koji joj još nije vraćen. To, međutim, ne bi bilo od presudnog utjecaja, kao što i nije bilo u vrijeme kad je Milanović bio premijer, da nema značajne sraslosti Crkve i HDZ-a proizišle iz tridesetogodišnjeg interesnog partnerstva i ideološkog prožimanja te da – još važnije – papa Franjo nije poveo Katoličku crkvu u liberalnijem pravcu, pa onda promovirao i forsirao svećenike koji se uklapaju u taj generalni okvir. U hrvatskom slučaju, upravo ti ljudi svojevrsna su garancija da eventualna promjena smjera u Vatikanu nakon Franje ili eventualna promjena vlasti u Hrvatskoj neće automatski dovesti do regresije, do oštrog povratka u glib ultraklerikalizma, desničarske raspojasanosti i NDH-nostalgičnosti glasnijeg dijela svećenstva.
