PROJEKT; suha definicija, u sklopu izvjesnog Project Management Body of Knowledge pod okriljem Project Management instituta, kazuje nam da je projekt ‘privremeni pothvat poduzet radi ostvarivanja jedinstvenog rezultata, proizvoda ili usluge’.
Ovaj naizgled benigan i već tako uobičajen pojam jedan je od zaštitnih znakova epohe s kraja 20. i početka 21. stoljeća, stoga i naše tranzicije. Danas svjedočimo kako je spomenuta privremenost projekta zapravo njegova sveprisutna permanentnost. U razdoblju pojačane transformacije svih aspekata društvenog, ali i privatnog života prema kriterijima kapitalizma, gotovo niti jedna dimenzija profesionalnog, poslovnog, kao i prijateljskog, obiteljskog te intimnog odnosa, ne ostaje izvan dosega svojevrsne menadžerizacije sebe i drugih. Fenomen omniprezentnog projekta širi se poput kuge, sve i svi postaju dio nekih projekta, po mogućnosti tržišnih i kompetitivnih.
U sektorima nevladinih organizacija, ljudsko-pravaškim i udrugama civilnog društva, neprofitnim medijima… spomenuta je realnost rezultirala preuzimanjem termina projektitis koji aplikacijom u domaći kontekst poprima žargonski, podsmješljiv prizvuk i konotativno sugerira na maligan simptom ovog fenomena. ‘A kad, jedanput, projekt postane operativan u temeljnim institucijama i odnosima’ – piše Herbert Marcuse još u prvoj polovici 1960-ih u knjizi ‘Jednodimenzionalni čovjek’ – ‘on tendira tome da postane ekskluzivan i da determinira razvoj društva u cjelini.’ Zagovorom ideologije tehnokratskog imperativa neprestane prilagodbe u slogu i duhu projektnog poduzetništva, vladavine stručnjaka i eksperata, praktično se provode u djelo biopolitički režimi naših života. Matrice kvantifikacija, statističkih mjerenja, birokratskog administriranja, deadlinea, tablicâ za ovo i ono, kratkoročni, srednjoročni i dugoročni izvještaji… sve su to politike stalnog discipliniranja, kontrole i nadzora.
Projekt je svojevrsna alatka lobotomije pod okriljem neoliberalizma. Svođenjem najrazličitijih tipova životnih aktivnosti pod marker ‘projekt’, mi spontano, svjesno ili nesvjesno, širimo logiku perpetuiranja kapitalističkih odnosa do svih kutova egzistencije, protežemo komodifikaciju naših života do krajnjih granica. Pitanje je, primjerice, kako i kada nam je to najbliži drugi/druga postao životni partner ili partnerica – preveden/a dakle u jezik poslovnih odnosa – a ne više ‘tek’ suprug/a, ljubavnik ili ljubavnica, to jest osoba iz intimne sfere? Na ovo je pitanje možda najbolje odgovoriti riječima Jeremyja Rifkina, tako je to u epohi u kojoj i sam ‘život postaje iskustvo za koje se plaća’.
