NOGOMET; najpopularnija je i najutjecajnija sportska igra, pa ne iznenađuje da je već odavno prati fraza "najvažnija sporedna stvar na svijetu". Preko nogometa i kroz nogomet se već decenijama plastično p(r)okazuju sva ključna društvena, ekonomska i politička obilježja svijeta u kojem živimo: kruže besramne količine novca tko zna kakvog sve porijekla, a koji treba "oprati"; menadžerski, medijski i reklamno-propagandni nogometni "poslovi" teški su milijarde dolara i eura; odlično plaćeno bjelosvjetsko igračko "bijelo roblje" u statusu selebritija, kupuje se i prodaje na tržištima kao roba; veliki su utjecaji ove sportske igre na međudržavne geopolitičke odnose.
Tu je i snažna navijačka adrenalinska strast koja definira rubove identiteta, bilo klupskog ili reprezentativno-nacionalnog, ali očito važnog za stotine milijuna ljudi. Sve spomenuto, vezano uz nogomet, postalo je očito u Hrvatskoj i ostatku jugoslavenskog prostora tokom posljednjih tridesetak godina tranzicije. Od one znamenite "rat je počeo na Maksimiru", to jest brutalnog navijačkog sukoba na nikad odigranoj utakmici Dinama i Crvene Zvezde 1990., potom Tuđmanova instrumentalizacije nogometa kao "produžetka rata u postratnom razdoblju", pa afirmacije cijele klase tranzicijskog ljudskog šljama, likova iz kriminogeno-mafijaškog miljea u funkcijama nogometnih menadžera, prekupaca hohštaplera, predsjednika i direktora klubova, izniklih uz snažnu političku podršku, preko današnjih nogometnih klubova ustrojenih poput korporacija i posvećenih tržišnim poslovnim rabotama, do samih navijača – bilo kao rezervne vojske mahom obilježene radikalnim nacionalističkim svjetonazorom, spremne da u najkraćem roku bude mobilizirana za neke buduće konflikte i za "našu stvar", ili tek pukih sportsko-medijskih konzumenata, fanova zanimljivih oglašivačkom biznisu – sve je u nogometu i oko nogometa siguran teren za detekciju i analizu najvažnijih karakteristika koje su oblikovale i oblikuju našu tranziciju.
Kada je u ljeto 2018. hrvatska nogometna reprezentacija napravila senzacionalan uspjeh osvojivši drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, sve prethodno izrečeno dobilo je finalni obol: nepodnošljivo agresivnu eskalaciju kolektivno iracionalnog, satkanog od patetičnih gesti iskazivanja sreće. U tome su participirali gotovo svi, od državnog političkog vrha pa do zadnjeg obespravljenog i opljačkanog protagoniste u tužnom scenariju ove povijesne epizode zvane tranzicija. Dežurnim domaćim ideolozima poslužilo je to za kalkulativno osnaživanje nacionalno konzervativnog "mokrog sna" - mita o zajedništvu. Ritualom neobuzdano iskazanog ushita do ludila, kojim je na završnom performansu dočeka "naših dečki" u Zagrebu dirigirala nacionalistička rock ikona, simptomatično je uprizoreno naše postojeće društveno lice i naličje.
