Zagreb je konačno dobio spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima, premda njegovo otvorenje u srijedu, na dan dovršetka ovog teksta, u Branimirovoj ulici u blizini željezničkog Glavnog kolodvora svojim prisustvom nisu uveličali pojedini uvaženi članovi židovske zajednice. Razlog bojkota leži u činjenici da židovska zajednica u Zagrebu nije bila ničim uključena u dugogodišnji spomenički projekt. Ipak, kad već nije pokojni Milan Bandić, nova je zagrebačka vlast u nečemu pronašla kompromis: spomenik je, mada nije tako bilo zamišljeno, osim "žrtvama holokausta" posvećen i "žrtvama ustaškog režima".

Sanja Zoričić Tabaković, predstavnica židovske nacionalne manjine Zagreba i voditeljica Šoa akademije Židovske općine Zagreb, nije željela sudjelovati na otvorenju spomenika. Za Novosti je rekla da je na cijelom događaju ostala velika mrlja jer je riječ o jedinom spomeniku koji je izgrađen bez ikakve suradnje sa židovskom zajednicom u Zagrebu. Problematična je bila i koncepcija spomenika.

- S obzirom na to da je u nas pobijeno 80 posto Židova, smatrali smo da bi bilo u redu da spomenik bude posvećen hrvatskim Židovima. Dakle, ako je bila ideja raditi spomenik holokaustu, onda je trebalo raditi spomenik holokaustu u Hrvatskoj. Smatrali smo da je prešućivanje toga da su Židovi stradali ovdje od ustaša suprotno njegovoj svrsi. Potez nove gradske vlasti, pri čemu je dodan natpis i "žrtvama ustaškog režima", samo je kompromis, ali ipak je bolje rješenje od početne ideje - kaže Zoričić Tabaković.

Prije Drugog svjetskog rata u Zagrebu je živjelo 12.000 Židova, a preživjelo ih je tek 3.000. Polovica ih se između 1948. i 1951. preselila u Izrael.

Naša sugovornica zaključuje da su u izgradnji svih spomenika holokaustu u svijetu Židovi sudjelovali u jednakom omjeru sa stručnjacima tijekom projekta. Podsjeća da je židovska zajednica bila i protiv toga da se spomenik postavi pokraj kolodvora, jer se sabirni centar za Židove nalazio uglavnom kod Francuskog paviljona.