Zabavni program KGK televizije, sa sjedištem na Pantovčaku, privodi kraju pripreme za emitiranje serije novih i nadasve poučnih emisija. Rade se po originalnoj ideji glavne ravnateljice i urednice, čiji su inicijali ušli u ime sve poznatije i gledanije privatne (stranačke?) nacionalne televizije. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju kako raste broj gledatelja spremnih da programe te televizije smatraju realnim životom, što je u sklopu plana sveobuhvatnog prosvjećivanja najširih slojeva pučanstva i njihovog konačnog izlječenja od opasnog jugonostalgičnog virusa čini iznimno važnom. Osim što je novi projekt u razgovoru za jednu vjersku radio postaju najavila i sama KGK, iz krugova njezinih bliskih suradnika mogli su se naknadno saznati i neki detalji o prvoj emisiji iz najavljenog ciklusa. Bit će, tako je odlučeno, emitiran pod zajedničkim nazivom ‘E pa da vidimo, je li tada bilo bolje!’, mada je KGK inicijalno govorila o ‘Jugoslavenskom tjednu’. Uz novo ime, na temelju tih, prilično pouzdanih informacija iz središnjice KGK televizije, prva bi emisija mogla izgledati ovako.
Glavna su lica bračni par u četrdesetim godinama i njihovo troje djece, starijih maloljetnika. Provest će cijeli jedan vikend na izletu u prošlost, u godini 1976. Zašto? Zato što, potpuno nelogično i zdravom razumu neprihvatljivo, i danas – u vrijeme bogatstva u kontejnerima iz kojega obilato crpe svi oni koji su – svojom krivnjom, naravno - ostali bez posla i prihoda, postoje i takvi ‘vječno jučerašnji’ koji će tvrditi kako je prošlost bila sasvim pristojna, dapače da je većina tada dobro živjela. KGK televizija pokazat će i dokazati svu besmislenost takvih tvrdnji. Roditeljskom će paru u najavljenoj emisiji biti omogućeno da obnove sjećanja na to kako se tada živjelo, životarilo zapravo, a njihovoj djeci da saznaju što se sve tada nije imalo. A kako bi se i moglo imati, u ono mračno vrijeme komunizma? Na odredište, u posebno i pomno pripremljenu obiteljsku kuću, naši junaci stižu automobilom tipa Zastava 101 (zvali su ga tada Stojadin, ne zato što je to srpsko ime, mada bi se reklo kako se takav zaključak nameće sam po sebi, zna li se nešto o prirodi tadašnjeg režima, nego je to naprosto bila izvedenica iz broja 101). Prvi sudar s grubom realnošću iz prošlosti, gubitak je onoga bez čega ni jedan slobodni građanin koji živi u demokraciji, ne može ni zamisliti svakodnevicu. Pater familias oduzima djeci mobitele i tablete. I njihove, ali i svoje pred kamerom sprema u originalnu školsku torbu iz godine 1976. Nema slanja tvitova, nema javljanja na WhatsApp, nema Messengera, o SMS-ovima i e-mailovima da ne govorimo. Izolacija od svijeta! Užas!
Slijedi razgledavanje kuće – stana. Na zidovima šarene tapete, malo prešarene sa stanovišta današnjeg ukusa, pločice u kuhinji i kupaoni u tamnim bojama, masivni namještaj u dnevnom boravku, gdje središnje mjesto zauzima televizor, pogolema kutija (što osobito čudi mladu generaciju naučenu na flat prijemnike). Mladi se odmah bacaju u potragu za daljinskim upravljačem. Novi šok! Nema daljinskog upravljača, želi li se mijenjati programe ili podešavati sliku i ton, treba prići televizoru i to ‘manualno’ uraditi. Koliko imamo programa, zanimat će djecu. A roditelji će reći: ‘Samo dva, a i ta dva ne emitiraju neprekidno. Programi počinju u jutarnjim satima i završavaju prije ponoći.’ A što ćemo kada prestane emitiranje i gdje su naši televizori, zanimat će dalje djecu, da bi im roditelji pomalo stidljivo priznali kako u godini 1976. i bolje stojeće obitelji maju samo jedan televizor, kako program gleda cijela obitelj zajedno, a nakon prekida programa ide se na spavanje, ili se još malo čita. Da, naravno, uz zid je polica s knjigama. Tu su kompleti Zagorke, Šenoe, u donjem redu bit će i nešto od Aralice, možda i Krleže i Nazora. Ne zaboravimo ni još jedan bitan dio namještaja – muzički ormarić, radio, gramofon i kazetofon u jednom komadu, radio sa skalom na kojoj se traže stanice, nema nikakvih unaprijed programiranih koje se odabiru pritiskom na dugme. I, svakako, telefon. Ne, doduše, mobitel, tako nečega u ono vrijeme nije bilo, nego onaj obični, fiksni telefon na kojemu se traženi broj biralo okretanjem ploče s rupama. Ta će neobična sprava posebno zaintrigirati djecu, dok će kod roditelja izmamiti smiješak prisjećanja. A blokiranje ploče posebnom bravicom (kako bi se spriječilo da telefonira svatko kome padne na pamet i da se zove bilo koga, bilo kada i bilo gdje, jer to košta!) izazvat će novi šok.
U kuhinji nema, treba li to uopće spominjati, mikrovalne pećnice. Tu je plinski štednjak i toster u kojemu se mogu pripremiti topli sendviči. Hladnjak je dobro opskrbljen, mada s prilično jednostavnom hranom. Povrće, voće, naresci i sirevi. Izbor nije velik, a na artiklima nedostaju oznake koje upućuju na to je li riječ o zdravoj (eko) hrani, koliko je masnoća u čemu i koliko će kalorija čovjek unijeti u organizam kada jede. Ne pazi se, dakle, ni na mast, ni na šećer. Ali je to što se nudi dobrog okusa, dapače ova ‘hrana iz prošlosti’ čini se čak i boljom od današnje. Spava se u udobnim krevetima, mada u njima nema ni spomena o današnjim madracima, ili nadmadracima. Za doručkom otac čita novine, što ih je našao zataknute u ogradu kuće. Vijesti iz godine 1976. i velika rubrika oglasa kojima se - traže radnici. Dakle, ne daju ljudi oglase tražeći posao, nego vlasnici tvrtki i poduzeća oglasima traže zainteresirane da rade kod njih.
Vikend se bliži kraju. Svatko će još popuniti upitnike i odgovoriti kako je doživio prošlost u kojoj je vladala neimaština i oskudica. Odgovori će biti – zna se kakvi. A potom će svi dobiti svoje mobitele i tablete i sretni ozarenih lica vratit će se u sadašnjost. Tako će, prema sada dostupnim podacima, najvjerojatnije izgledati prva iz niza emisija u ciklusu ‘E pa da vidimo, je li tada bilo bolje’, što ga priprema KGK televizija.
Do sada ste već pogodili, nema dvojbe. KGK, koja nije ni glavna ravnateljica, ni urednica nikakve televizije, doista je iznijela ideju o priređivanju ‘jugoslavenskog tjedna’ za one kojima pada na pamet govoriti o nekadašnjem dobrom životu. I zaista je rekla kako bi takvima najprije oduzela mobitele, pa da vidimo kako će dalje. A sve ostalo mi smo izmislili. Jesmo li?
Ne, nismo! Emisija o vikendu u prošlosti zaista postoji. Emitira je od nedavno drugi program njemačke javne televizije (ZDF). I sve što smo opisali, najavljujući izmišljenu emisiju KGK TV, moglo se vidjeti u emisiji pod naslovom ‘Pozdravi iz godine 1976.’ I današnje roditelje koji su tada imali pet do šest godina i njihovo troje djece. Dobro, nije bio ‘Stojadin’, nego Audi old timer, nisu na policama bili Šenoa i Zagorka, nego je bio Karl May, nisu bila dva, nego tri televizijska programa. Sve ostalo, i ono čega je tada bilo i ono čega nije bilo, ‘prepisali’ smo iz njemačke emisije. Ključna je razlika, međutim, u svrsi emitiranja i u zaključcima sudionika. Svrha nije osuđivanje njemačke vlade iz godine 1976., zbog nestašica, ili oskudica, nego podsjećanje na to kako se tada živjelo (jer, mladima s to često čini nevjerojatnim i teško zamislivim). A zaključak je bitno drugačiji od onoga što ga je imala na umu KGK iznoseći svoju ideju o ‘jugoslavenskom tjednu’. Zaključak je, naime, ovaj: moglo se sasvim dobro i ugodno živjeti i bez mobitela i tableta (jer toga tada naprosto nije bilo, ni u Njemačkoj, ni u Jugoslaviji), dapače čovjek koji neprekidno nije zabavljen svojim mobitelom mnogo je svjesniji svega što se oko njega događa u realnom životu; nema ništa lošega u tome što cijela obitelj zajedno prati televizijski program (na jednom prijemniku), jer to omogućuje da se članovi obitelji međusobno druže i razgovaraju, što je danas sve manje slučaj. A nedostatak stvari poput mobitela, tableta, daljinskih upravljača, radijskih prijemnika s programiranim stanicama, televizora u boji koji se mogu objesiti na zid, kao i automobila s klima uređajima i ABS-om, ljudi iz nama bliske prošlosti nisu osjećali, niti su mogli osjećati kao manjak, jer naprosto niti su znali, niti su mogli znati što donosi razvoj.
Pa se inscenirani povratak u prošlost, kada ga bez ‘zadnjih misli’ organizira i inscenira dobro vođena i uređivana javna televizija jedne demokratske zemlje, može pretvoriti u zabavnu, zanimljivu i informativnu emisiju. Kakvu je prije nekoliko dana prikazao ZDF. No ZDF je u Njemačkoj koja, za razliku od Hrvatske, čak i ‘komunističku prošlost’ svojega istočnog dijela obrađuje što je moguće objektivnije, ne prešućujući nedostatke i manjke (koji su bili takvi, da bi za svakoga tko i pomisli na izjednačavanje života u Jugoslaviji s onim u DDR-u zaista trebalo napraviti ‘DDR tjedan’), ali ne bježeći ni od onoga, prije svega u sferi socijale, što je bilo pozitivno i zbog čega u Njemačkoj postoji fenomen ‘istočnonostalgije’ (Ostalgie). No Njemačka nije Hrvatska, ZDF nije HTV, ne postoji (još) KGK TV, a gospođa KGK nije ni glavna ravnateljica ni urednica nikakve televizije, nego samo predsjednica Republike.
I ništa se tu više nema dodati.
