Ovog 15. svibnja Ujedinjeni narodi prvi će put službeno, u sjedištu u New Yorku, obilježiti godišnjicu Nakbe, etničkog čišćenja palestinskih područja u vrijeme proglašenja Države Izrael na taj datum 1948. godine. Prva službena komemoracija toga događaja na razini UN-a dogodit će se u kontekstu izrazito loših političkih okolnosti za Palestince, nakon što je prije nekoliko mjeseci na vlast u Izraelu došla najekstremnije desna vlada u njegovoj povijesti.
Ova ultrakonzervativna koalicija, predvođena premijerom Benjaminom Netanjahuom, vlast je osvojila programom koji predviđa nastavak aneksije Zapadne obale i širenja židovskih ilegalnih naselja na palestinskim područjima. Od siječnja pripadnici izraelske vojske ubili su više od stotinu Palestinaca, a tijekom tih nekoliko mjeseci dogodio se i jedan od najgorih pogroma posljednjih godina, kada je u selu Huvara u višesatnom divljanju izraelskih doseljenika ozlijeđeno više od 350 ljudi.
Početak mandata nove izraelske vlade obilježen je i višemjesečnim protestima zbog njezinog napada na institucije pravne države u cilju provođenja rasističkog programa Netanjahuovih koalicijskih partnera. Palestinsko pitanje, međutim, u tim protestima ne igra nikakvu ulogu, a institucije u čiju su obranu ustali izraelski građani desetljećima podržavaju tretman Palestinaca koji se već neko vrijeme u međunarodnim organizacijama kvalificira kao aparthejd.
Stoga je Nakba ("katastrofa"), iako termin kojim se obilježava konkretan povijesni događaj, ujedno i izraz koji označava proces kolonizacije i okupacije palestinskih područja koji nikada nije završio, prije svega zato što palestinskim izbjeglicama i njihovim potomcima nikada nije omogućen povratak, iako prema međunarodnim zakonima i višestrukim UN-ovim rezolucijama na to imaju neotuđivo pravo.
U izbjegličkim kampovima u Palestini i susjednim zemljama i danas živi šest milijuna izbjeglica, a najviše ih je u Jordanu, 2,3 milijuna. Više od 70 posto stanovnika Pojasa Gaze interno su raseljeni pa njih 1,5 milijuna također živi u izbjegličkim kampovima
Progone na palestinskim područjima, koja su dotad bila pod britanskom upravom, cionističke snage provodile su uoči i nakon proglašenja države, čime su započele prvi izraelsko-arapski rat. Krajem studenog 1947. godine donesena je UN-ova rezolucija kojom je predložena podjela Palestine na židovsku i arapsku državu. Rezolucija je usvojena nakon višednevnog odgađanja tijekom kojeg se odvijalo intenzivno lobiranje Židovske agencije za Izrael. Usvojena je s 33 glasa za, 13 protiv i deset suzdržanih, a u travnju iduće godine, uoči proglašenja državnosti, na snagu je stupio takozvani Plan Dalet prema kojemu su cionističke milicije trebale isprazniti teritorij od palestinskog stanovništva. U tim je akcijama uništeno oko 530 palestinskih naselja i ubijeno 15 tisuća ljudi.
Podjelom je židovskoj državi dodijeljeno više od polovice teritorija britanske Mandatne Palestine, na kojoj je židovsko stanovništvo sačinjavalo manje od jedne trećine populacije. Protjerano je najmanje 750 tisuća Palestinaca i okupirano 78 posto teritorija povijesne Palestine, dok je preostalih 22 posto podijeljeno na ono što su danas Zapadna obala i Pojas Gaze.
Borbe su se nastavile do početka 1949, kada je potpisano primirje Izraela s Egiptom, Libanonom, Jordanom i Sirijom i kada je uspostavljena međunarodno priznata granica između Izraela i Zapadne obale. Ta "zelena linija" međutim ne predstavlja i stvarnu granicu jer je Izrael naknadno, u Šestodnevnom ratu 1967, osvojio teritorije koji se danas prema međunarodnom pravu smatraju okupiranim palestinskim područjima.
U izbjegličkim kampovima u Palestini i susjednim zemljama i danas živi šest milijuna izbjeglica, a najviše ih je u Jordanu, 2,3 milijuna. Više od 70 posto stanovnika Pojasa Gaze interno su raseljeni pa njih 1,5 milijuna također živi u izbjegličkim kampovima.
Palestinsko izbjegličko pitanje najdugotrajniji je takav problem u svijetu, a vodeće međunarodne organizacije poput Amnesty Internationala i Human Rights Watcha redovito objavljuju izvještaje u kojima dokumentiraju sistemska kršenja ljudskih prava poput ubojstava, otimanja zemlje i imovine, drastičnog ograničavanja prava na slobodu kretanja, zatvaranja i uskraćivanja građanskih prava. Usto, svake godine izraelske vlasti demoliraju stotine palestinskih domova, što također predstavlja kršenje međunarodnog prava, a u izraelskim zatvorima trenutno je oko 5000 Palestinaca, uključujući žene i djecu.
Do danas se na okupirana palestinska područja doselilo oko 750 tisuća židovskih doseljenika, također u suprotnosti s međunarodnim pravom, pri čemu dvije trećine toga broja na Zapadnu obalu, a jedna trećina u Istočni Jeruzalem. Izraelska vlada financira i provodi izgradnju naselja za doseljenike iz Izraela, koji često fizički napadaju Palestince i njihovu imovinu, a zahvaljujući organiziranom naseljavanju izraelsko stanovništvo na okupiranim područjima bilježi veći rast nego izraelsko stanovništvo u samom Izraelu.
Do danas se na okupirana palestinska područja doselilo oko 750 tisuća židovskih doseljenika, također u suprotnosti s međunarodnim pravom, pri čemu dvije trećine toga broja na Zapadnu obalu, a jedna trećina u Istočni Jeruzalem
Pojas Gaze nalazi se pak pod izraelskom blokadom otkad je na izborima 2007. pobijedio Hamas. Otad je Izrael u Pojasu Gaze izveo četiri kratkotrajna vojna napada u kojima je poginulo 4000 ljudi, a samo 2021. godine srušeno je oko 1800 zgrada. Kao jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu pogođeno fizičkom, vojnom i ekonomskom blokadom, Gaza se često naziva i "najvećim otvorenim zatvorom u svijetu".
Iako su sve ove činjenice poznate, svaka izraelska vlada od osnutka države provodila je revizionističku politiku čiji je cilj kontrolirati narativ o palestinskom egzodusu, prije svega održavati verziju povijesnih događaja prema kojoj na palestinskim područjima nije provedeno etničko čišćenje, već su Palestinci ta područja svojevoljno napustili. Tim revizionističkim politikama u dva se navrata opsežnim istraživanjima pozabavio izraelski dnevnik Haaretz, koji je 2013. godine pisao o dokumentu koji potvrđuje da je prvi izraelski premijer David Ben-Gurion ne samo od početka bio upoznat s činjenicama koje su se događale na terenu, već ih je i autorizirao.
Velika većina dokumentacije koja se odnosi na palestinski egzodus 1948. zapečaćena je u arhivima, iako je zakonski period tajnosti za njih istekao 1980-ih godina, nakon čega su povjesničari počeli iskazivati interes za pristup tim arhivima. Kako piše Haaretz, Ben-Gurion je krajem 1950-ih zaključio da će upravo događaji iz 1948. godine biti glavno polje izraelske diplomatske borbe, zbog čega je međunarodnu zajednicu potrebno uvjeriti da Palestinci nisu prognani, pa stoga ni njihovi zahtjevi da se vrate nisu legitimni.
Ti su zahtjevi dobili podršku, piše Haaretz, nakon dolaska na vlast u SAD-u Johna F. Kennedyja, čija je administracija od Izraela tražila da dozvoli povratak nekoliko stotina tisuća palestinskih izbjeglica. U isto je vrijeme i UN-ova Opća skupština planirala pokrenuti raspravu o povratku pa je, na sastanku izraelskog političko-vojnog vrha, Ben-Gurion zaključio da je pitanje palestinskog egzodusa stvar "javnog imidža" i zatražio "pokretanje ozbiljne operacije" protiv međunarodnog pritiska za povratak izbjeglica.
Rezultat te odluke bilo je osnivanje Instituta Shiloah, nazvanog po njegovom osnivaču i prvom direktoru Mossada Reuvenu Shiloahu. Institut je okupio vodeće izraelske znanstvenike sa zadatkom da prikupe dokumentaciju o događajima iz 1948., a direktor mu je bio major izraelske vojske Jicak Oron.
Palestinske izbjeglice 1948. godine (Foto: Wikipedia)
Rony Gabbay, irački Židov sa švicarskim doktoratom iz politologije, pet je godina bio zamjenik direktora Instituta Shiloah, nakon čega je emigrirao u Australiju. Gabbay je bio u Institutu kada je došao zahtjev Ben-Guriona, nakon čega je napisao izvještaj u kojemu je konstatirao da su "u vrijeme kada su se vodile bitke za otvaranje puta prema Jeruzalemu, židovske snage okupirale arapska sela, prognale njihove stanovnike i dizale u zrak zgrade koje oni sami nisu htjeli zauzeti kako se neprijatelji u njih ponovno ne bi nastanili ili ih koristili kao uporišta za napade". Gabbay je odgovornost za egzodus tada pripisao i vođama arapskih zemalja i arapskim zapovjednicima na terenu, koji su ih, kako je tada smatrao, ohrabrivali da odu. No 2013. godine Gabbay je Haaretzu iz Australije rekao da "u dokumentima nije bilo ničega što bi te tvrdnje potkrijepilo".
Povjesničar Benny Morris, koji je dvadesetak godina kasnije objavio ključnu knjigu za proučavanje Nakbe, "Rođenje palestinskog izbjegličkog problema 1947-1948", također nije pronašao direktive iz kojih bi bilo vidljivo da su bilo arapski zapovjednici na terenu, bilo vođe susjednih zemalja, Palestince pozivali da bježe.
Budući da Ben-Gurion nije bio zadovoljan Gabbayjevim izvještajem, projekt je prebačen drugim istraživačima, koji su u svojim izvještajima formalizirati tezu da su Palestinci sami otišli, da su ih, uz arapske vođe, na to poticale i britanske vojne snage, dok su židovske institucije to pokušale spriječiti. U periodu nakon potpisivanja Sporazuma iz Osla ranih 1990-ih postignut je konsenzus da su Palestinci protjerani i da im je zabranjen povratak, no ostao je spor oko uloge Davida Ben-Guriona u tim događanjima.
Haaretz je 2019. godine objavio i istraživanje o sistemskom uklanjanju dokumentacije iz izraelskih arhiva koje je provođeno tijekom 2000-ih, pa su tako nestali i dokumenti na kojima je i sam Benny Morris temeljio svoje istraživanje. Tim je procesom, izvijestio je tada istraživački Institut Akevot, upravljao tajni odjel Ministarstva obrane Malmab, čiji su ljudi bez autorizacije češljali arhive i odnosili materijale. Operacija je provođena pod egidom zaštite podataka o izraelskom nuklearnom programu.
U tim su izvještajima, potvrdili su Haaretzu različiti povjesničari i arhivisti, dokumentirane operacije cionističkih milicija Irgun i Lehi, pravne bitke za konfiskaciju palestinske zemlje, rasprave o tome zašto nije uputno ukinuti izvanredno stanje i kako ograničiti pristup tržištu rada arapskim građanima, kao i okolnosti protjerivanja oko 100 tisuća Beduina iz pustinje Negev.
Uz sve navedeno, u prilog tezi da je Nakba više proces nego specifičan događaj u vremenu ide pak i činjenica da izraelska vojska u svojim operacijama na palestinskim područjima sustavno uništava tamošnju arheološku odnosno kulturnu baštinu. Iako je na tim područjima locirano oko 12 tisuća arheoloških nalazišta, piše organizacija za ljudska prava Al-Haq, nijedno se ne nalazi na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine.
Ova je organizacija lani objavila izvještaj temeljen na radu britanske multidisciplinarne istraživačke grupe Forensic Architecture, koja je ustanovila da je u invaziji na Gazu 2014. djelomično ili potpuno uništena 61 odnosno 120 džamija, dok su u operaciji 2021. uništena 124 povijesno vrijedna lokaliteta. Ova "strateška bombardiranja ne samo da krše zakone ratovanja, već i teže postupnom brisanju palestinskog kulturnog naslijeđa, a palestinskom narodu oduzimaju pravo na vlastite kulturne resurse, čime ugrožavaju njihov opstanak", napisala je u izvještaju organizacija Al-Haq, dodavši da "takvi vojni napadi krše Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda i predstavljaju ratne zločine i zločine protiv čovječnosti".
