Kako komentirate stvaranje ‘Slavonske sokolske garde’, koju uvježbava Branimir Glavaš?
Stvaranje ‘Slavonske sokolske garde’ vidim kao najnoviji primjer proizvodnje ‘događaja’ radi privlačenja pažnje glasača. Jasno je da se radi o ideji Branimira Glavaša koju on realizira i oko koje unaprijed stvara medijsku propagandu. Odgovor o tome kakva je to formacija nalazi se u glavama samih osnivača, a stoji na službenoj mrežnoj stranici HDSSB-a gdje piše, citiram: ‘Unesene su i promjene u Statut stranke po kojima je novoosnovana Glavaševa postrojba postala legitimna stranačka redarstvena skupina.’ O legitimnosti stranačkih postrojbi trebat će donijeti pravni pravorijek i vjerujem da će biti nužno dopuniti i izmijeniti Zakon o političkim strankama. Glavaš, izgleda, ima misiju sprdati se s hrvatskim zakonima, ismijavati i izigravati demokratske procedure. Iz ovoga trebamo izvući pouku, kao što je to učinjeno uvođenjem zakonske zabrane kandidiranja za saborskog zastupnika osobe okrivljene za teško kazneno djelo ratnog zločina.
Koliko je to svojevrsna parada, a koliko crne uniforme podsjećaju na 1941. i 1991. godinu?
Tu priredbu doživljavam prvenstveno kao sprdnju, koja zamagljuje i stvara konfuziju oko onog dobrog i plemenitog u nama – hrabrosti, ljubavi prema zavičaju, a širi prezir, uzrokuje nemir i strah. Sablazan je, za mene, poigravati se i namjerno tjerati strah u ljude, podsjećajući na strašna vremena holokausta iz vremena NDH, kao što je sablazan nasilje prema bilo kome zaogrtati u sjajni plašt domoljublja. Bez uzmaka se treba opirati poistovjećivanju ustaškog pokreta za vrijeme NDH i Domovinskog rata. Mladi ljudi nedovoljno znaju i razumiju. Ilustrira to i izjava Dragana Vulina kojom je, vjerujem, želio ublažiti simboliku ‘crnokošuljaša’ rekavši da su neki komentirali da ih te crne odore podsjećaju na dimnjačare. On ne zna da se upravo tako sa strahom govorilo tokom NDH za ustaše - dolaze ‘dimnjačari’. Što se antifašizma tiče, smatram da je u današnjem vremenu važno tražiti suvremeni odgovor na nasilje. Nagomilani arsenal oružja dostatan da višekratno uništenje planete, kao i drugi načini osiguravanja dominacije zahtijevaju odricanje od nasilja i nenasilne metode zalaganja za pravdu. Na tom planu ni mi u Hrvatskoj nismo niti izdaleka napravili potrebne iskorake.
Na saboru HDSSB-a Glavaš je kazao da se zbog izbjeglica Slavonija i Baranja pretvara u koncentracijski logor loših politika.
Nedopustivo je u bilo kojem kontekstu o ljudima govoriti kao o otpadu, smeću. Izbjeglička kriza je postala predmetom predizborne kampanje, a po prirodi stvari, one stranke koje nemaju snagu u programima (njima je takva kriza posebno dobrodošla) lako same sebe proglašavaju braniteljima nacionalnih interesa, pa i sigurnosti kako bi se u drugi plan istisnulo gospodarstvo i gospodarenje. No, temeljna politika koju po pitanju izbjegličkog vala zauzima Vlada RH je humana i politički razumna. Ona ukazuje da pitanje treba rješavati na drugom mjestu i primjerenijim, drugačijim politikama osiguravajući pritom brigu za dostojanstvo ljudi u zbjegu. I, što me na poseban način ispunjava zahvalnošću, građani su pokazali humano lice Hrvatske. Ne radi se o tome da se nešto oduzima i čini na račun hrvatske sirotinje, kako je to rečeno na saboru HDSSB-a, nego smo pokazali da obilujemo solidarnošću i radošću davanja od svojeg, skromnog. Kroz Osijek je 18. rujna prošlo oko 2000 izbjeglica i tada nisam primijetila niti jednog političara, pa niti predstavnika lokalnih vlasti, ali građani su se samoorganizirali i zajedno s policajcima dobro zbrinuli izbjegle.
Koliko ovakva situacija pogoršava život Osječana?
Kao što je Hrvatska, izgleda, osuđena na stranke koje su zemlju dovele u ovo teško gospodarsko stanje, tako i Slavoniju kontinuirano (za)vode političari s katastrofalnim rezultatima po gospodarstvo, dakle po životni standard građana. A za to su uvijek krivi neki drugi. To je vrzino kolo u kojem se već dva desetljeća nalaze Slavonija i Osijek. Kada bi HDSSB i imao vrijedan program, taj bi program ostao u sjeni osobnog interesa – osobne strasti ključnog čovjeka stranke. Kako to utječe na grad najbolje je ilustrirati brojem mladih ljudi koji svakodnevno ekonomski emigriraju iz Osijeka.
Dolazi li do razdora među Osječanima?
Ne, Osijek nije grad kojim dominira međusobna mržnja i razdor – bar ga ja tako ne doživljavam. Nezadovoljstvo, ogorčenost i razočaranje susrećem kod ljudi, ponajviše kod mladih, koji ne mogu naći posao, a posebno kad se susreću sa stranačkim ucjenama, kao i s bjelodanom korupcijom na svim razinama. Ohrabruje me pojava nove platforme u Hrvatskoj koju donosi inicijativa MOST, za koju se nadam da može u Hrvatskoj, pa tako i u Slavoniji, pokrenuti promjene.
