Radovan Karadžić, ratni vođa bosansko-hercegovačkih Srba i nekadašnji predsjednik Republike Srpske i Srpske demokratske stranke, osuđen je u drugostupanjskom postupku pred Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove u Den Haagu na doživotnu kaznu zatvora. Pravomoćno je proglašen krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja. Žalbeno vijeće Mehanizma potvrdilo je većinu prvostupanjske presude, kojom je Karadžić 24. marta 2016. osuđen na 40 godina zatvora.
Za ratne zločine optužen je još 1995., a u Haagu je završio nakon hapšenja u junu 2008. godine. Na kraju je osuđen za ukupno četiri udružena zločinačka pothvata. Jedan od njih je onaj počinjen u Srebrenici u ljeto 1995. godine, koji je rezultirao genocidom nad bošnjačkim stanovništvom. Kao jedan od ključnih dokaza isticana je njegova direktiva od 8. marta 1995. u kojoj je istaknuo da je potrebno ‘stvoriti uslove totalne nesigurnosti i neperspektivnosti daljnjeg opstanka bošnjačkog stanovništva u Srebrenici i Žepi’. Na sudu je tvrdio da nije znao što potpisuje. No u Haagu je utvrđeno da je Karadžić sudjelovao u premještanju zarobljenih vojnika i civila, znajući da će na kraju biti strijeljani i da je izražavao žaljenje što je jedan dio opkoljenih probio obruč i pobjegao prema Tuzli. Nije zabilježena niti jedna njegova reakcija koja bi dovela do sprječavanja pogubljenja tokom krvavog jula u Srebrenici i okolnim općinama. Utvrđeno je da je znao za brojna masovna strijeljanja, poput onoga u selu Kravica.
Nije zabilježena nijedna Karadžićeva reakcija koja bi dovela do sprječavanja pogubljenja tokom krvavog jula 1995. u Srebrenici i okolnim općinama
Drugi udruženi zločinački pothvat za koji je osuđen vezan je za iživljavanje srpske vojske nad građanima Sarajeva tokom četverogodišnje opsade toga grada. U tom periodu Sarajevo je neselektivno granatirano, što je dovelo do ubojstva nedužnih građana. Kao udruženi zločinački pothvat okvalificirana je i kampanja uzimanja pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) za taoce, koje je Vojska Republike Srpske koristila kao živi štit kako bi se NATO odvratio od zračnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba.
Udruženja žrtava rata u BiH s posebnom su pažnjom pratila hoće li Žalbeno vijeće izmijeniti prvostupanjsku presudu prema kojoj je Radovan Karadžić osuđen za zločine u sedam općina i to Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Zvorniku, Vlasenici, Foči i Bratuncu u kojima je zajedno pobijeno više od 10.000 bošnjačkih civila, što se također tretiralo kao udruženi zločinački pothvat. Udruženja žrtava su se nadala da će i ti zločini biti okarakterizirani kao genocid, ali je Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudove zauzelo stav da u tim općinama nije dokazana Karadžićeva ‘genocidna namjera’. Ipak, u Haagu je nesumnjivo utvrđeno da su u tim općinama, a posebno Prijedoru i mjestima oko njega, počinjeni strašni zločini protiv čovječnosti, etničko čišćenje, brojna ubojstava i namjera protjerivanja Bošnjaka i Hrvata.
Vijeće je zauzelo stav da zbog svega nabrojanog kazna od 40 godina zatvora, koliko je Karadžić dobio nakon prvostupanjskog postupka, nije pravedna, jer postoji nesklad između težine djela i određene kazne. Objašnjeno je da su na sudu već dosuđene četiri doživotne kazne i to Karadžiću podčinjenim vojnim zapovjednicima: generalu Zdravku Tolimiru, ‘bezbednjacima’ Ljubiši Beari i Vujadinu Popoviću, svima za genocid u Srebrenici, i Stanislavu Galiću za opsadu Sarajeva. Svima je presuđeno za po jedan udruženi zločinački pothvat, a Karadžić je sudjelovao u njih četiri, pa je bilo logično da dobije maksimalnu kaznu.
Radovan Karadžić rođen je 19. jula 1945. u okolici Šavnika u Crnoj Gori. Prijeratni sarajevski psihijatar, koji je u ratu od liječnika postao psihijatrijski slučaj, bio je gospodar života i smrti od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini u kojoj je provodio fašističke ideje etničkog čišćenja, odnoseći se prema Bošnjacima i Hrvatima kao manje vrijednim ljudima, koji moraju nestati s područja koje je proglasio srpskima.
Karadžić, koji se godinama skrivao po BiH i Srbiji pod izmišljenim identitetom liječnika alternativne medicine Dragana Dabića, još je jutro prije donošenja presude iz Haaga novinarima beogradskih Novosti slao aforizme i pošalice. ‘Ko ujutro proguta svoj ponos, možda nešto i večera’, poručio je ratni zločinac, kojega će, umjesto po aforizmima, historija zapamtiti po dijelu govora u parlamentu BiH, gdje je uoči rata 14. oktobra 1991. poručio Bošnjacima: ‘Ovo nije dobro što vi radite. Put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu je ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako rat bude ovde.’
Ne može se reći da nije bio čovjek od riječi. Napravio je sve što je bilo u njegovoj moći da svoju prijetnju realizira u nekoliko nadolazećih godina. Danas Radovan Karadžić ima 73 godine i još dugo može gledati svijet koji je ostavio iza sebe i zapravo može biti zadovoljan. Republika Srpska djeluje stabilno, njen čelnik Milorad Dodik, koji mu je u ratu bio protivnik, danas priča o ujedinjenju sa Srbijom, četnici se postrojavaju u Višegradu, ratni zločinci se slave kao srpski, hrvatski i bošnjački heroji. U Bosni i Hercegovini cementirani su rezultati ‘humanih razmjena stanovništva’, i ne samo da nema ‘povratka na ognjišta’, nego iz te zemlje bježe svi koji mogu. Stoga je sasvim legitimno pitanje je li Karadžić u ovom trenutku gubitnik ili pobjednik.
