Prvostupanjska presuda na ponovljenom suđenju Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću Frenkiju, načelniku Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije i njegovom glavnom operativcu, na prvi pogled predstavlja neobičan, a možda i ponešto kontradiktoran kompromis Raspravnog vijeća Mehanizma za međunarodne krivične sudove, institucije koja je naslijedila Haški sud. Njima dvojici Tužiteljstvo je na teret stavljalo ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem prisilnog uklanjanje nesrba s velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a glavno sredstvo provedbe bile su paravojne formacije koje su oni organizirali. Premda je predsjednik Raspravnog vijeća, bahamski sudac Burton Hall, proglasio 30. lipnja optuženike krivima i osudio ih na po 12 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja progona, ubojstva, deportacije i prisilnog premještanja Bošnjaka i Hrvata, od svih krajeva obuhvaćenih optužnicom – velikog dijela Hrvatske i šest bosanskih općina – osuđeni su samo zbog zločina koji su Crvene beretke počinile u jednoj općini u BiH, Bosanskom Šamcu, gdje su u selu Crkvina ubili najmanje šesnaestero civila. Presuda je utvrdila i da je dvojac imao neograničen pristup informacijama te znao za UZP, čiji su sudionici bili "određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci" iz Srbije, Republike Srpske i Republike Srpske Krajine – u optužnici su, između ostalih, navedeni Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić, Milan Martić i Milan Babić, dakle vođe Srbije i dvije srpske paradržave. Stanišić i Simatović su "van razumne sumnje" znali za zločinačku "kampanju ubojstava, progona i prisilnog premještanja nesrpskog stanovništva". Unatoč tome, tužiteljstvo "nije van razumne sumnje dokazalo da su optuženi doprinijeli ostvarivanju zajedničke zločinačke svrhe time što su rukovodili i organizovali formiranje, finansiranje, obuku, logističku podršku i druge vrste značajne pomoći ili podrške paravojnim jedinicama, uključujući u vezi sa njihovim izvršenjem zločina za koje se tereti u optužnici".
Naredbe su bile da se mora zavladati određenim teritorijem, pa kakve god metode bile potrebne. Njima dvojici bilo je potpuno jasno koje će strategije jedinice upotrijebiti da zadobiju kontrolu – govori Iva Vukušić
Ukratko, premda su dvojica šefova RDB-a znala za masovne zločine, prema presudi Tužiteljstvo nije uspjelo dokazati da su ih planirali ili naredili – pa samim time nije dokazano ni to da su bili sudionici zajedničkog zločinačkog cilja – niti da su paravojnim jedinicama pomagali na način koji je doveo do konkretnih zločina, osim u slučaju Šamca. Oslobađajuću presudu Stanišiću i Simatoviću iz 2013. dvije je godine kasnije Žalbeno vijeće poništilo upravo zbog problematičnosti principa "konkretne usmjerenosti" i naložilo novo suđenje bez njegove primjene. Standard "konkretne usmjerenosti" prvi put je upotrijebljen u oslobađajućoj presudi šefu generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću iz veljače 2013. Spomenuti standard bi zahtijevao da se dokaže kako su novac, oružje i druga sredstva koje su Stanišić i Simatović slali paravojnim postrojbama – ili Perišić Vojsci RS-a oko Sarajeva i Srebrenice – poslani s jasno definiranim ciljem da se pobiju precizno određeni ljudi. Naređenja, naravno, nisu izdavana na taj način, pogotovo od strane profesionalaca. Novosti su već pisale o tome koliko je takva sudska praksa – zajedno s oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču – obesmislila i urušila dotadašnja znatna postignuća Haškog suda. Za razliku od Perišića, ključni Miloševićevi suradnici sada su osuđeni. No iz dostupnog šturog sažetka presude – puni tekst, naime, još nije objavljen – nije moguće precizno utvrditi čime se točno vodilo Raspravno vijeće pri donošenju ove presude, kako smo rekli, kompromisne.
Presuda "ostavlja pomešan utisak", istaknuo je za Glas Amerike James Gow s londonskog Kraljevskog koledža. S jedne strane, ona "potvrđuje saznanja i tumačenja po kojima su Jovica Stanišić i Franko Simatović vukli konce i orkestrirali većinu paravojnog nasilja koje je počinjeno u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini". Istovremeno, Raspravno vijeće nije potvrdilo "njihovu krivičnu odgovornost za sve zločine počinjene u tim područjima". Jednako tako, presuda "bez sumnje pokazuje umešanost i odgovornost beogradskog rukovodstva, od Miloševića pa naniže, uključujući tu i Stanišića", nastavio je ekspert. Upozorio je, međutim, i na moguće dalekosežne posljedice aktualnih sudskih standarda.
Sadašnji nositelji vlasti, poput Aleksandra Vučića ili Ivice Dačića, nemaju nikakvog interesa da rasvetle što se dešavalo, jer su oni devedesetih zdušno podržavali politiku iz koje su te formacije proizašle – kaže Filip Švarm
"Ali kada je reč o direktnoj odgovornosti za zločine, ona je prilično ograničena. Jedan od razloga što je tužilaštvo želelo da se suđenje ponovi je udruženi zločinački poduhvat – odnosno zavera da se počine zločini i da se to poveže sa Miloševićem. Zato što je Milošević preminuo pre okončanja procesa koji se vodio protiv njega. Sada deluje realno da bi najverovatnije bio oslobođen u tom postupku – da je sproveden do kraja", zaključio je Gow.
Problem dokazivanja odgovornosti vrha zapovjednog lanca – odnosno, onih pojedinaca koji su paravojne postrojbe organizirali, naoružali, financirali i koristili za svoje političke ciljeve – posljedica je same prirode i namjene takvih jedinica, ističu upućeni u problematiku. Povjesničarka sa Sveučilišta u Utrechtu Iva Vukušić godinama je radila za novinsku agenciju Sense, specijaliziranu za haška suđenja, kao i za Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva BiH. Naredne godine ugledna londonska kuća Routledge objavljuje njen doktorat, napisan na temelju goleme haške arhive, a tema izuzetno vrijednog istraživanja upravo je uloga srpskih paravojnih postrojbi u ratovima.
- Samo suđenje uvelike je bilo zatvoreno za javnost, a mnogi iskazi su nedostupni. No činjenica da se presuda odnosi samo na uzak segment zločina u Šamcu pokazuje koliko je teško optužiti, a kamoli doći do presude u slučaju kada se koriste paravojne postrojbe. Srbija ih je uvela početkom rata iz tri razloga. Prvo, entuzijazma za rat u samoj Srbiji nije bilo. U Beogradu se mobilizaciji odazvalo deset do petnaest posto pozvanih. Dalje, Milošević na samom početku nije vjerovao JNA, koja je tada zadnji bastion jugoslavenstva. Htio je imati vlastite vojne kapacitete, pa je u ulogu ključnog aktera uskočio MUP. I treće, kada države imaju ciljeve za koje je nužno ilegalno nasilje, općenito izbjegavaju koristiti vlastitu vojsku i policiju. Često se koriste jedinice neformalno povezane s državom, u smislu da ih država plaća, a u zamjenu dobiva određenu uslugu. Ostvari ciljeve, ali zahvaljujući "autsorsanju nasilja" može se vjerodostojno odreći odgovornosti za zločine - kaže Vukušić za Novosti, dodajući da takva praksa nipošto nije specifična za Balkan.
Iva Vukušić (Foto: Robin Berghuijs)
Istraživačica ističe da vođe koji koriste takve jedinice ne planiraju svaki zločin, a "moguće je da ih i ne žele". Ni Stanišić ni Simatović vjerojatno nisu razmišljali o tome koliko sela treba spaliti ili civila poubijati.
- Međutim, naredbe su bile da se mora zavladati određenim teritorijem, pa kakve god metode bile potrebne. Njima dvojici bilo je potpuno jasno koje će strategije jedinice upotrijebiti da zadobiju kontrolu, jer to nije moguće bez ubijanja i progona civila - nastavlja Vukušić.
Sam je Milošević u ožujku 1991. rekao da je vlada dobila zadatak "da pripremi odgovarajuće formacije" za obranu "interesa naše republike, a bogami i interesa srpskog naroda van Srbije". Otprilike u to doba u logor u Golubiću kod Knina je po Frenkijevom nalogu stigao Dragan Vasiljković, poznat i kao Kapetan Dragan, te započeo obuku prvih nekoliko desetaka "Knindži". Nešto ranije formirana je Srpska dobrovoljačka garda, čiji se kamp od jeseni 1991. nalazio u istočnoslavonskom Erdutu. Riječima pokojnog novinara lista Vreme Dejana Anastasijevića, poznavatelja problematike koji je i svjedočio u Haagu, "SDG i njegov komandant od početka do kraja bili su ispostava MUP-a Srbije". Za komandanta je postavljen međunarodni kriminalac Željko Ražnatović Arkan, prema izvorima suradnik Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove još od početka osamdesetih. Pripadnici SDG-a, odnosno "Tigrovi" poubijali su na stotine ljudi od Dalja preko Bijeljine do Sanskog Mosta. Sam Arkan optužen je u Haagu, no ubijen je u mafijaškom obračunu prije izručenja. Erdut i Golubić služili su kao inkubatori: polaznici tamošnjih "programa" kasnije su formirali vlastite jedinice i ispostave, pa je Simatović 1997. ponosno govorio o dvadeset i šest obučnih centara Crvenih beretki – nastalih iz Knindži i Jedinice za posebne namene – od Iloka preko Benkovca do Trebinja. Obuku u Iloku je prošao Milan Lukić, čiji su "Beli orlovi", odnosno "Osvetnici" 1992. u Višegradu poubijali i silovali na stotine ljudi i žive ih spaljivali. Pripadnici "Žutih osa" su na području Zvornika sadistički mučili zarobljenike, rezali im spolne organe i silili druge da ih jedu. "Škorpioni", jedinica osnovana pod okriljem visokog dužnosnika MUP-a Radovana Stojičića Badže, "proslavljeni" su videom na kojem je snimljeno kako nakon pada Srebrenice u Trnovu ubijaju šestoricu bošnjačkih mladića. Vukušić razlikuje profesionalnije jedinice – poput "Beretki", SDG-a ili "Škorpiona" – i dobrovoljačke, regrutirane putem političkih stranaka, Šešeljevog SRS-a ili Srpske narodne obnove. Prva grupa jedinica bila je pod izravnijom kontrolom MUP-a. Bolje plaćeni i efikasniji, njihovi pripadnici držali su se u sjeni i nasilje koristili koliko je bilo potrebno. Iživljavale su se uglavnom neprofesionalne postrojbe, također obučene i držane pod nadzorom uz pomoć državnih institucija. Procjene govore o 53 srpske paravojne postrojbe kroz koje je prošlo nekoliko desetaka tisuća ljudi. Neki od njih su na terenu bili možda svega mjeseca dana. U profesionalnijim je postrojbama, ističe Vukušić, kroz cijeli rat prošlo možda dvije tisuće ljudi.
Filip Švarm (Foto: Miloš Tešić/ATAImages/PIXSELL)
"Volim samo tri stvari u životu: pičku, pušku i državu." Te riječi Slobodana Medića Boce, zapovjednika "Škorpiona", govore ponešto o profilu sudionika. Zapravo, uvelike se tu radilo o šljamu – regrutirani su i robijaši – kojem je trebao izgovor za nekažnjeno ubijanje i pljačku. Čitavi mini-imperiji izgrađeni su na pljački automobila i bijele tehnike, sječi slavonskog hrasta i švercu nafte s polja u Đeletovcima: istok Hrvatske bio je obećani "Arkanzas".
- U mnogo slučajeva nacionalizam je bio samo pozornica, a nasilje je bilo privatno motivirano. Kriminalci su koristili odsustvo zakona, frustrirani i socijalno deklasirani su prebijali one koji su prije imali moć, ili silovali djevojke koje nisu htjele s njima spavati. Nasilje često nije imalo veze s ideologijom - nastavlja sugovornica Novosti.
Za sve te zločine odgovarao je izuzetno malen broj ljudi. Primjerice, osuđen je jedan jedini arkanovac, i to u odsustvu. Presudni problem je nedostatak političke volje, ali on nije jedini.
- Ni bogate države nemaju kapaciteta da se nose sa situacijom u kojoj je zločin pravilo. Nemate novca, sudnica i specijalista da biste se bavili tisućama ljudi. Osuđen je samo mali broj i to izravnih počinitelja, a ne nadređenih. U svim zemljama bivše Jugoslavije, u Srbiji kao i u Hrvatskoj, imamo stotine, ako ne i tisuće ubojica, silovatelja, mučitelja koji hodaju slobodni - zaključuje Vukušić.
Načelnik RDB-a od 1991. do 1998. Stanišić i njegova desna ruka Simatović također su držali u poslušnosti prekodrinske Srbe. Bivši britanski ambasador Ivor Roberts svjedoči da mu je Milošević 1995. rekao kako će preko Stanišića poručiti Karadžiću da će ga ubiti ukoliko ne posluša i ne oslobodi zatočene pripadnike UNPROFOR-a. Bili su ključne karike Miloševićevog sistema zla – formirali su, pomagali i održavali jedinice koje su, po svemu sudeći, pobile tisuće ljudi, a Jugoslaviju od Hrvatske do Kosova pretvorile u arhipelag krvi i užasa. Anastasijević je pisao da "paravojne jedinice nisu bile nusproizvod, nego začetnici i nosioci rata u Hrvatskoj i Bosni". Ni ratni zločini nisu bili nusproizvod, "nego važan instrument u uspostavljanju etnički čistih srpskih teritorija u susednim republikama". A osim što su zlostavljale i samo srpsko stanovništvo i prebijale oficire Vojske Jugoslavije i VRS-a, paravojne su formacije, također, kriminalizirale samo društvo i državu Srbiju.
- Postojao je vrlo točan naziv za paravojne formacije – "ljudi sa strane". Oni bi došli u neku sredinu i započeli sukob. Može se reći da su te formacije bile jedan od najvažnijih alata politike. Iako pod kontrolom RDB-a, istovremeno su bile odrecive jer su bile zavedene kao jedinice krajiške vojske ili VRS-a. Kada su se ti ljudi vratili s frontova, nastavili su da se bave kriminalom. Koliko su formacije opterećivale Srbiju videli smo po atentatu na Zorana Đinđića: metak kojim je on 12. marta 2003. ubijen, zapravo je ispaljen još 1991. - govori za Novosti glavni urednik časopisa Vreme Filip Švarm, vrlo upućen autor dokumentarnog serijala o Jedinici za specijalne operacije "Jedinica".
Švarm ističe da, nakon akcije "Sablja" provedene po Đinđićevom ubojstvu, raspuštanja JSO-a 2003. i niza mafijaških obračuna, generacija pripadnika paravojnih postrojbi više ne igra ulogu na sadašnjoj srbijanskoj kriminalnoj sceni.
- Istovremeno, iako niko mlađi od 40 i ne zna tko su Stanišić i Simatović, na području bivše Jugoslavije rasplamsava se duh revizionizma. Nije daleko trenutak kada će se veličati sve što su radili Milošević, Stanišić i Simatović. Sadašnji nositelji vlasti, poput predsednika Aleksandra Vučića ili predsednika Skupštine Ivice Dačića, nemaju nikakvog interesa da rasvetle što se dešavalo, jer su oni devedesetih zdušno podržavali politiku iz koje su te formacije proizašle. Govore da su Srbi bili najveće žrtve i da ih je neko branio. Što se tiče stvarnih događaja, proglašena je kolektivna amnezija - zaključuje Švarm.
Postupak Stanišiću i Simatoviću najduži je u povijesti Haaga: počeo je još prije dvanaest godina, a optuženi su daleke 2003. Ipak, ova saga od presudne važnosti još nije gotova: i tužiteljstvo i obrana imaju pravo na žalbu, pa će sve potrajati vjerojatno još dvije godine. Toliko još postoji šansa za presudu koja bi vjernije odražavala povijesnu istinu. No s obzirom na dosadašnja iskustva, ne treba se previše nadati. S druge strane, Švarm ukazuje na to da bez Haaga "njih dvojica ne bi bila osuđena nikako, a ako osporavamo presudu, onda će se to raditi i s presudom Mladiću ili Karadžiću".
