Na kioscima i u odabranim bioskopima nedavno se pojavio novi uradak Jakova Sedlara. Riječ je o dokumentarnom filmu o fudbaleru Josipu Joeu Šimuniću, poznatom ljubitelju opere ‘Nikola Šubić Zrinski’, koji je u trenucima razdraganosti zbog pobjede hrvatske repezentacije nad Islandom 2013. godine reminiscirao stare stihove ‘Za dom’, uz svesrdnu podršku operi naklonjenog maksimirskog auditorijuma.
Film ‘Moja voljena Hrvatska’ započinje krajem Šimunićeve igračke karijere. Početna scena prikazuje fudbalske navijače kako navijaju ‘U boj, u boj za narod svoj’, dok nam istovremeno glas u pozadini objašnjava kako je ‘nogomet Hrvatima više od igre’. Potom pratimo Šimunićev put od trnja do zvijezda, a simultano učimo o hrvatskoj historiji, ali i o prijetnjama hrvatstvu. Njih isprva simboliziraju političari kao što su Zoran Milanović i Ivo Josipović, koji su se odnarodili te sprječavaju ‘Hrvate da otvoreno iskazuju svoje hrvatstvo’. Do kraja filma Sedlar i Šimunić će uz pomoć Hrvoja Hitreca prste uperiti i u ‘neokomunističku rekonkvistu’, što je autor filma nedavno definirao kao ‘ljude koji su po profesiji Srbi, antihrvati’. Prema njihovom odabiru, riječ je o Borisu Dežuloviću, Viktoru Ivančiću, Anti Tomiću, Oliveru Frljiću, Jurici Pavičiću i njima sličnima.
S druge strane, Šimunić je prikazan kao narodski čovjek koji utjelovljuje postjugoslavensku historiografiju viđenu iz ugla hrvatskih nacionalista, baziranu na idealu omnipotentnog hrvatstva koje ne priznaje ideološke podjele, hrvatstva koje je ukorijenjeno u dom, narod, obitelj i vjeru. Naknadno teološko učitavanje historije skicira sliku kolektiva, gdje je moralna vrlina ovaploćena u samoj riječi ‘Hrvat’. Na film se održava i Tuđmanova ideja o pomirenju partizana i ustaša, koja je Šimuniću itekako važna. Tako njegova isusovska figura hoda po vodi i ujedinjuje zavađeni kolektiv od Australije pa sve do maksimirskog stadiona i pri tome demonstrira ‘katoličke i hrvatske vrijednosti’. ‘Takav sam kakav sam’, kaže Šimunić i dodaje: ‘Ako zbog takvih vrijednosti i zbog toga što sam kršćanski, katolički orijentiran, ako sam zbog toga što volim svoje, zbog poštenja… ako sam, dakle, zbog toga diskriminiran, to je vrlo žalosno’. Fudbaler kroz intervju ponavlja da nije član nijedne političke stranke, nego da je za svehrvatske vrijednosti, a na kraju napominje da ‘ima i takvih koji rade protiv hrvatskih vrijednosti’. Kao što je na terenu stabilan u odbrani, tako je u filmu prikazan kao izrazito stabilna osoba. On je ljudina, patriota, anđeo koji bi ‘mrava prije iznio nego li ga zgazio’, kako je to objasnio njegov kolega Ivan Rakitić. Šimunić je, naime, toliko dobar da je pomogao Srbinu Marku Panteliću kada je ovaj tek počeo igrati za berlinsku Herthu.
Kroz prikaz Šimunića, Sedlar zapravo pokušava da skicira stanje stvari u današnjoj Hrvatskoj. Filmski gledano, redatelj konstruira crvenu nit koja povezuje ‘Zrinskog’, odbranu Evrope i kršćanskih vrijednosti od napada s Istoka sa savremenim događajima. Hrvatstvo se tako brani u rovovima, na stadionima, ali i u emigrantskim klubovima u Canberri.
Dio filma je popločan ogromnim nelogičnostima. Šimunić u filmu govori da nikad ne bi koristio pozdrav ‘Za dom spremni’ da je znao da je fašistički, no dodaje da mu je ipak žao što na stadionu nije spomenuo i Vukovar. Zanimljivo je da je nakon filmske premijere Šimunić opovrgnuo samog sebe i kazao da bi sve opet ponovio. ‘Ništa mi nije žao. Apsolutno ništa. Nije lijepo ni kad svako malo netko mene diskriminira, ali takav je život’, kazao je fudbaler, koji je u međuvremenu odgovorio i na kritike kolege Zvonimira Bobana. ‘Mene su povijesti naučili moji roditelji i moj narod i siguran sam da su moja stajališta zasnovana na istini, a ne na laži’, poručio mu je Šimunić. Tokom saslušanja u predmetu Šimunić protiv FIFA-e koje je održano pred Sportskim arbitražnim sudom u Lausannei, glavni akter filma nije pokazao kajanje, što je izazvalo gnjev sudaca koji su mu izrekli oštru kaznu. Na kraju svega fudbaler je nepokolebljiv i poručuje da će svoju djecu učiti što ‘Za dom spremni’ ustvari znači. ‘Ako je to grijeh, to je grijeh’, dodaje.
Tematski gledano, riječ je o filmu koji nastavlja tradiciju već viđenih sportskih dokumentaraca u kojima individue predstavljaju šire kolektive i grupe. Jedan od poznatijih takvih primjera je ESPN-ov film o Draženu Petroviću i Vladi Divcu u kojem su njih dvojica prikazana kao simboli ratom novonastalih država. Osim patetične jugonostalgije i ispraznosti pitanja ‘ko nas to zavadi’, u sportskim narativima se teren često koristi kao ratište, što je kod nas najparadigmatskije prikazano kroz prizmu borbe Zvone Bobana i mrskih jugo policajaca na Maksimiru 1990 godine. Uostalom, Bobanov mae geri je već odavno proglašen nezvaničnim početkom rata. U novije vrijeme susreti reprezentacija Albanije i Srbije pokazuju da se politički hladni ratovi još uvijek mogu odvijati i na fudbalskom terenu.
Sve u svemu, Sedlarov film je jako loš: od stupidne montaže, muzike, naracije, do prikaza jeftinih ideala, odnosno onoga što bi se trebalo proturiti pod domoljublje, a ustvari je politički klišej s kraja 19. vijeka. No ovu papazjaniju treba pogledati zbog neponovljivih izjava kao što je ona ‘Hrvati u Australiju nisu donijeli samo moralne vrijednosti nego i ljubav prema športu’, Nike Kovača, koji u jednoj sceni ljubav dijaspore prema matici poredi s djetetom koje nema čokoladu pa je stalno priželjkuje, te jeftine dramaturgije. Ono što ni redatelj sam izgleda ne shvaća je da stvara tragom socijalističkog realizma. Umjesto radnika koji simbolišu požrtvovanja čitavih društava, Sedlar konstruiše bosansko-australskog Hrvata kao simptomatičnu sliku ujedinjavanja hrvatskog puka. U filmu je sve zastarjelo pa da je pukim slučajem snimljen u SSSR-u 30-ih godina prošlog vijeka, Andrej Ždanov bi ga odlikovao najvišim počastima. Šimunić je velikohrvatski Sirotanović, koji za par godina može postati Wajdin iskorišteni Birkut. Postjugoslavenski film nije ostavio samo traga u koprodukcijama, već on postoji i u uskogrudnim maštarijama o samoprozvanoj veličini sopstvenog kolektiva. Vjernost prema najvećem sinu je zamijenjena nekom drugom religijom i bogobojaznošću, no sve je to, što bi se u Bosni reklo, u pet deka. Riječ je o jednostavnoj partizanskoj propagandi mada je za potrebe snimanja ovoga filma Sedlar, baš kao u jednom vicu, od kuće ponio ustašku uniformu.
Sedlar kaže kako je film snimljen na inicijativu izraelskih producenata. ‘To smo napravili jer su oni senzibilirani za nepravdu koja im je činjena tisućama godina’, pojasnio je. No pitanje je kako Jevreji u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije gledaju na Šimunićev pozdrav. Ipak, mnogi od njih su na sopstvenoj koži osjetili nepolitičnost tih nekoliko riječi kojima se stvarala svehrvatska država, čije se ideološko značenje sve lakše skriva u jeftinom mulju revizionizma.
