Godinu dana nakon prve, u Tuheljskim Toplicama potkraj svibnja održana je i peta deliberacijska rasprava u Hrvatskoj: u sklopu projekta ‘Neka se i glas građana čuje’ (koji je pokrenuo Centar za mirovne studije u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem i Udrugom mladih Dalj, a sufinanciran je i putem EU-fonda Ulaganje u budućnost) ovaj se put raspravljalo o tome treba li Hrvatska kao članica Evropske unije snositi teret migranata. Kako doznajemo od Ele Naranđe iz CMS-a, o ovoj vrlo aktualnoj temi raspravljala su 32 sudionika iz Kutine, Siska, Trilja, Tovarnika i Zagreba, mjesta u kojima već postoje ili se planiraju uspostaviti prihvatni migrantski centri zatvorenog ili otvorenog tipa.
- Informiranost sudionika o temi ovaj je put bila najmanja: stavovi su bili u rasponu od elementarnog miješanja osnovnih pojmova do predrasuda prema migrantima. Ljudi su uglavnom mislili da migranti dolaze ovamo isključivo iz ekonomskih razloga, da nam otmu poslove, a bilo je i mišljenja da su oni nasilnici i kriminalci te da iz tog razloga moramo čuvati svoje granice. Problem je u tome što druge uvijek gledamo iz svoje pozicije, ne polazeći pritom od činjenice da i sami postajemo migrantima kada odlazimo na rad u EU - kazala je Ela Naranđa.
Objasnila je kako se nakon posljednje deliberacijske rasprave rezultati svih dotad održanih planiraju prikazati gdje god će to biti moguće: od Sabora preko fakulteta do lokalnih zajednica. Već sada se kratki filmovi s deliberacija mogu vidjeti na nekim lokalnim televizijama, a cilj je da budu emitirani i na nacionalnima.
Ne treba se zanositi idejom da je demografsko-migracijski pritisak moguće riješiti, moguće je jedino bolje se s njime nositi. Tome mogu pridonijeti bolja useljenička politika, pažljivija procjena zahtjeva i integracija – smatra vojni analitičar Igor Tabak
Sandrina Sršen, nadzornica za unutarnje poslove u Odjelu za azil, pojasnila je sudionicima rasprave da postoji više tipova migranata i da su iregularni migranti oni koji prolaze granicu bez dokumenta; tražitelji azila su u postupku dobivanja azila i imaju dozvolu boravka sve dok on traje (kada im se odobri zaštita postaju azilantima ili strancima pod supsidijarnom zaštitom). Njih 86 smješteno je u zagrebačkom prihvatilištu, a petnaestak u kutinskom i ondje imaju pravo na boravak, slobodu kretanja, rad, smještaj, novčanu naknadu i slobodu vjeroispovijesti. U Hrvatsku je ove godine stiglo devedesetak tražitelja azila (iz Turske, Grčke i Srbije), a prije godinu-dvije znalo ih je biti i tisuću (broj se smanjio s ulaskom Hrvatske u EU). Rok za rješavanje zahtjeva je šest mjeseci.
Igor Tabak, vojni analitičar portala Obris.org, smatra da će Hrvatska u vezi toga imati dosta problema.
- Ilegalni prelazak granice nije toliko zanimljiv, jer u šengenski režim tek trebamo ući. Uz to, posljednjih smo godina znatno poboljšali kontrolu svojih granica. No s ulaskom u šengenski prostor najvjerojatnije ćemo biti izloženi puno većem pritisku s kopna i s mora, jer će tada prelazak naše granice automatski omogućiti slobodno kretanje do drugih lokacija unutar EU-a. Hrvatska nije jedina koja se suočava s takvim problemima, čitav niz zemalja smještenih na rubovima eurozone suočen je s velikim pritiskom migranata. Što činiti? Ne treba se zanositi idejom da je taj demografsko-migracijski pritisak moguće riješiti, moguće je jedino bolje se s njime nositi. S jedne strane, tome mogu pridonijeti bolja useljenička politika, pažljivija procjena zahtjeva i integracija, a s druge treba povesti računa o boljoj kontroli graničnih točaka na kojima ne želimo propusnost. Hrvatska je nakon dosta godina napokon počela graditi nove brodove za obalnu stražu, a valjalo bi poboljšati i opremu i ljudstvo na kopnu - istaknuo je Tabak.
Sociologinja Silva Mežnarić, stručnjakinja za migracije, smatra kako će migrantski valovi biti sve veći.
- Prije četiri godine HDZ-ova vlada je donijela zakon o vezama Hrvata izvan zemlje i Hrvatske i to je bio prvi zakon koji se ticao migracija. Očekivali smo da će njime biti obuhvaćene i migracijska politika i politika azila, da će se imigrante pokušati integrirati na civiliziran način, ali ništa od toga… Zakonom nije predviđen ni minimalni poticaj za zapošljavanje, pa stoga nimalo nije pridonio razvoju bilo kakve migracijske politike. Broj ljudi koji dolazi u Evropu neminovno raste, godišnje čak sedam milijuna nedokumentiranih imigranata uđe u EU. Nažalost, Evropa ne prepoznaje u njima potencijal mlade snage, koju je moguće obrazovati, prekvalificirati i na neki način, dok se grca pod teretom demografskog starenja, iskoristiti - naglasila je sociologinja.
Josip Šipić iz Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija pri zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti smatra da je deliberacijska rasprava na temu migranata odlično pogođena, jer je riječ o jednom od najvećih problema EU-a.
- Proučavali smo medijsko tretiranje pitanja azilnih migranata na primjeru triju tiskovina (‘Jutarnjeg lista’, ‘Večernjeg lista’ i ‘24 sata’) i zaključili da postoje tri dominantna načina izvještavanja. Prvi je desubjektivizacija, odnosno objektivizacija, pri kojoj se azilni migranti prikazuju kao brojevi, pojava, kroz metafore valova koji dolaze i terete državu: prikazani su kao nekakva besubjektna masa u pokretu, bez imena i prezimena, kao horda koja pojedinu državu dolazi ugroziti sigurnosno, zdravstveno, ekonomski i kulturno. Drugi je način kriminaliziranje ili demoniziranje migranata, a teme koje dominiraju odnose se na krađe, tuče i silovanja: obično se muškarci, tražitelji azila i azilanti, prikazuju kao seksualni predatori i kriminalci, a naše žene kao žrtve. Treći je način da se migrante prikazuje kao žrtve, što se obično čini tako da ih se opisuju kroz tzv. tople ljudske priče. Iako je to jedini način izvještavanja pri kojem se donekle čuje i njihov glas, strategija je takva da ih se prikazuje kao žrtve vlastitih kultura i država porijekla; znači opet se problematizira kultura drugoga, koja se opisuje kao patrijarhalna i problematična, a mi se prikazujemo kao veliki humanitarci. Smatram da je takve stereotipe moguće riješiti samo edukacijom i drukčijim načinom izvještavanja i pisanja. Kako bi prestao strah od drugačijega, bitno je obrazovati i medijske radnike i građane, a u cijelu je priču potrebno uključiti i same migrante kako bi se čuo i njihov glas. Jer iako se cijelo vrijeme priča o njima, oni sami šute - rekao je Šipić.
Profesorica Ana Matan, predstojnica Centra i stručna suradnica projekta ‘Neka se i glas građana čuje’, navela je da treba osvijestiti kako je Hrvatska dio Evrope.
- Kada smo ulazili u EU cijelo smo se vrijeme u medijima nastojali predstaviti kao dio Evrope, a sada kada se govori o evropskoj politici prema migrantima, kao da ta Evropa više nismo mi, ponašamo se kao da nam se nešto nameće. Očito je da nam je teško izmijeniti stereotipe o migrantima, a sličan problem imamo i kada je riječ o našim sugrađanima druge nacionalnosti, boje kože ili spolne orijentacije. Primijetila sam da sudionici deliberacijske rasprave smatraju kako Hrvatska ne može puno napraviti, jer je i sama siromašna i njeni ljudi odlaze na rad u EU, što se onda uspoređuju sa sudbinom migranata koji bježe da spase goli život. Takva analogija nije dobra, jer naši sugrađani ipak odlaze iz sređene zemlje legalno raditi i njihova sudbina nije ista kao sudbina onih koji ilegalno i bez ikakvih sredstava dolaze u Hrvatsku, bježeći od oružanih sukoba i vlastite životne ugroženosti - kazala je Ana Matan.
Novinar i fotograf Davor Konjikušić istaknuo je da se hrvatska politika prema migrantima može sagledavati jedino kao dio restriktivne evropske, koja rezultira mnoštvom stradalih.
- Strateškim ciljem ove Vlade proglašen je ulazak u šengenski prostor i država je iz za to namijenjenog fonda dosad povukla 779 milijuna kuna. Najveći dio tog novca troši se na osiguranje neprobojnosti granice, a podižu se i dva logora, jedan pored Tovarnika, a drugi pored Trilja. Treba shvatiti da se migracije ne mogu zaustaviti ili spriječiti. Pretpostavka je da će se nakon ulaska Hrvatske u šengenski režim broj migranata povećavati i da će balkanska ruta ići i preko nas, pa se radi sve da se taj put oteža, što samo dovodi do još veće patnje migranata. Uostalom, Brisel je odlučio reagirati tek ovoga proljeća, kada je poginulo više od 900 ljudi. I iz Dablinskog sporazuma i iz primjera Rumunjske i Srbije jasno je da se od država na evropskoj periferiji pokušava napraviti tampon-zona koja će zaustaviti priljev izbjeglica u razvijene članice EU-a - rekao je Konjikušić.
On smatra da je trenutačno najveći problem migranata u Hrvatskoj nedostatak integracijskih procesa, što dovodi do toga da je napuštaju čak i oni koji su dobili azil ili supsidijarnu zaštitu. Bez socijalnih veza, mogućnosti da nauče hrvatski jezik i nostrificiraju svoje diplome, tim je ljudima izuzetno teško vlastitim si radom osigurati dostojanstven život. Konjikušić vjeruje i da je izostanak strategije svojevrsna strategija, čime se migrantima šalje jasna poruka da bolji život potraže što dalje od Hrvatske. Smatra i da se na primjeru migranata najjasnije vidi odnos društva prema najnižoj klasi, zbog čega migracije smatra kompleksnim problemom za koji bi trebali biti zainteresirani i hrvatski građani, kojima izbjeglice nisu i nikada neće biti nikakva prijetnja.
Moderator pete deliberacijske rasprave, Dino Parađina iz Hrvatskoga debatnog društva, naveo je da je najveći problem neinformiranost hrvatskih građana o migracijskim temama.
Broj ljudi koji dolazi u Evropu neminovno raste, godišnje čak sedam milijuna nedokumentiranih imigranata uđe u EU. Nažalost, Evropa u njima ne prepoznaje potencijal mlade snage – naglasila je sociologinja Silva Mežnarić
- Sudionici rasprave krenuli su od toga da su migranti ljudi totalno drugačije kulture, pa ne postoji mogućnost međusobnog razumijevanja, a bilo je i negativnih primjera, poput onog da su se neki, kada je u njihovo mjesto došla grupa Sirijaca, bojali da će ih oni opljačkati i zaklati. Smatram da ljudi tako razmišljaju iz straha, jer mediji migrante prikazuju takvima, a ne normalnim osobama poput svih nas koji smo imali sreću da se rodimo u državi u kojoj je situacija bolja od one u njihovoj - naglasio je Parađina.
I među samim sudionicima deliberacije detektiran je problem slabe informiranosti o temi migranata. Jedna od njih, Martina Bosak iz Zagreba, navela je da javnost nije upoznata s tom problematikom.
- Deliberativna metoda je dobra, jer podiže svijest ljudi o temama poput ove. Sama sam dosta upoznata s tim problemima, jer imam prijatelja iz Sudana koji je upravo u procesu dobivanja azila, a i puno sam putovala, pa smatram da se s azilantima mogu poistovjetiti bolje od nekoga tko nije bio nigdje izvan Hrvatske - rekla je ona.
Damir Dijaković iz Kutine smatra da smo svi mi nekuda došli iz nekog razloga, odnosno da nam bude bolje.
- Migrantima treba pomoći, ali i postaviti neku granicu kako bismo se i mi osigurali, ne smije se naslijepo primiti ljude i tek onda gledati što će biti. Potrebno je stvoriti politiku koja će voditi brigu i o migrantima i o domaćima. Nažalost, Hrvatska uopće nema takvu politiku, nego slijepo sluša naredbe EU-a, što mi djeluje kao prebacivanje odgovornosti na nas, najmanju i najnoviju članicu. Naši stereotipi najčešće proizlaze iz naše loše ekonomske situacije, zbog koje smo svi zabrinuti za svoju egzistenciju. Dolaze nam neki novi ljudi, pa se bojimo za vlastitu sigurnost. Zato je građane potrebno educirati, objasniti im da migranti nisu prijetnja - zaključio je Dijaković.
Predavanje na Ekonomskom fakultetu
Početkom lipnja predstavnici Centra za mirovne studije održali su predavanje na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, u sklopu Katedre za javne financije koju vodi profesorica Nika Šimurina. Tema je bila uključivanje građana u političke procese putem metode deliberacije – inovativnog pokušaja da se istraživanja javnog mnijenja i rasprave iz njih proizašle koriste na nov i konstruktivan način, posebno vezano uz one političke odluke oko kojih su podijeljeni i građani i oni koji ih donose. Predavanje je moderirala Mirjana Mikić Zeitoun, metodu je predstavila Petra Jurlina, a rezultate rasprave o eksploataciji ugljikovodika iz Jadrana Ela Naranđa.
