Prva Povorka ponosa u Sarajevu, održana u nedjelju, 8. septembra, protekla je u euforičnoj atmosferi, bez ijednog incidenta. Već u prvim minutama prije samog početka okupljanja u centru grada bilo je jasno da će na ulici biti daleko više od najavljenih 500 učesnica i učesnika. Desetak minuta kasnije, kada je Ulica Kulovića postala pretijesna da primi rastuću masu svijeta, bilo je jasno da će taj broj nadmašiti hiljadu, a još koji tren kasnije bilo je očito se blizu tri hiljade Sarajki i Sarajlija sjatilo da iskažu podršku LGBTIQ zajednici u Bosni i Hercegovini, unatoč kontraprosvjedima konzervativnih muslimanskih grupa, brojnim online prijetnjama anonimnih komentatora i višemjesečnom pritisku jednog dijela javnosti.
Prelijepa sunčana nedjelja izmamila je na ulicu građanke i građane koji su šetali, ne samo u znak solidarnosti sa LGBTIQ zajednicom, već i protiv diskriminacije, nasilja, homofobije, seksizma, šovinizma, fašizma – ujedno, protiv svih onih obilježja bosanskohercegovačkog društva zbog kojih sve više mladih odlazi u neke zdravije sredine, ostavljajući za sobom samo one kojima je dobro tu gdje jesu, kao i one koji nemaju mogućnosti da se ‘ispale’.
Unatoč svim pokušajima da se prva Povorka ponosa onemogući, ona je održana pod sloganom #Imaizać, obojivši Titovu ulicu duginim bojama, demonstrirajući da Sarajevo i Bosna i Hercegovina mogu i moraju drugačije. Prva bosanskohercegovačka Povorka ponosa u glavnom gradu države bila je, kako reče novinarka Alena Beširević u ‘Oslobođenju’, ispit iz ljubavi, tolerancije, jednakosti, poštovanja, hrabrosti. Sarajevo je taj ispit 8. septembra 2019. položilo sa najvišom ocjenom. Istina, događaj su pratile neviđene mjere sigurnosti, uz učešće velikog broja pripadnika MUP-a, specijalnih policijskih jedinica, uključujući i antisnajperske punktove, te privatno angažirane zaštitarske agencije.
I pored upadljivih mjera sigurnosti, atmosfera u gradu je neposredno prije početka prosvjedne šetnje sličila prazničnoj: građani i građanke su sa prozora mahali okupljenima, koji su uz povike odobravanja, ozarenih lica, uzvraćali mahanjem.
Inicijativu da se organizuje bosanskohercegovačka Povorka ponosa pokrenula je grupa aktivista i aktivistkinja iz cijele BiH (Prijedor, Banja Luka, Sarajevo, Bijeljina, Tuzla). Organizatori navode kako članovi i članice Organizacionog odbora djeluju samostalno i na volonterskoj osnovi te da ne predstavljaju nijedno privredno društvo, domaću ili međunarodnu organizaciju ili političku stranku. ‘Bh. povorka ponosa poštuje principe i vrijednosti antifašizma, ravnopravnosti, solidarnosti, slobode, socijalne pravde, samoodređenja, sekularnosti, inkluzivnosti, antimilitarizma, vladavine prava, spremnosti na dijalog i nenasilne komunikacije’, poručuju organizatorice i organizatori povorke. Ne propuštaju navesti kako su najveći problemi LGBTIQ osoba u bh. društvu nevidljivost, izoliranost, neprepoznatljivost, neprihvaćanje i nasilje, kako u javnom tako i u privatnom prostoru. Kažu da se zbog straha od nerazumijevanja, odbacivanja ili nasilja većina LGBTIQ osoba još uvijek ne odlučuje deklarirati svoju seksualnu orijentaciju, rodni identitet ili spolne karakteristike svojoj porodici, te su zbog toga prisiljene da skrivaju dio svog života i osobe koje vole. ‘Uskraćeni su nam sigurni prostori za razgovor, upoznavanje, druženje i život. Suočavamo se s neprihvaćanjem i strahom. Prisiljeni smo na skrivanje kako ne bismo bili izloženi diskriminaciji, uvredama, otkazu, odbacivanju u porodici, na radnom mjestu, u svom okruženju. Izloženi smo verbalnom, psihičkom i fizičkom nasilju svaki put kad iskažemo svoj identitet. Ugrožen je naš tjelesni integritet, a u konačnici i naše pravo na život.’
Kao glavne uzroke problema nevidljivosti LGBTIQ osoba u bosanskohercegovačkom društvu evidentiraju sveprisutnu homo/bi/transfobiju, patrijarhat, seksizam, neravnopravnost spolova, kao i nedovoljnu zainteresiranost institucija da se aktivno bave suzbijanjem nasilja i neravnopravnosti.
Na čelu povorke, noseći transparent sa natpisom ‘Ima izać”, ponosno je koračao i Mirza Halilčević, novinar i aktivist iz Sarajeva, koji kaže da je ovo iznimno važan korak ka realizaciji prava LGBTIQ populacije, naglašavajući da je to tek početak odlučnije borbe za prava ove zajednice.
- Pitanje je da li je ovo sloboda ili tek naša želja za slobodom. Da se razumijemo, sigurnost nije kad mene čuva policija dok se zalažem za svoja prava. Razumijem okolnosti u kojima živimo, ali budući da ovdje govorimo o slobodi, podrazumijevamo slobodu govora koju neće morati garantirati kordon specijalaca - kaže Halilčević.
Pored svega, ne može sakriti uzbuđenje.
- Preplavljen sam emocijama. Bitno je da se ljudi vežu, upoznaju, da razmjenjuju mišljenja, da postoji dijalog, i to na nivou običnih ljudskih sudbina. Kad se sve te politike identiteta razbistre, ostajemo samo mi, obični ljudi – a tu ubrajam i kontraprosvjednike – upućeni jedni na druge, jer smo svi mi crveni ispod kože i jednako ranjivi. Nadam se da će ova povorka biti povod za početak jedne ozbiljne rasprave i javnog dijaloga. Sada je važno da smo iz Sarajeva u svijet poslali jednu divnu sliku običnih ljudi i jednog ozbiljnog političkog protesta, kao osnove za budući dijalog - govori Halilčević.
Dan uoči povorke, centralnom saobraćajnicom u Sarajevu od Vječne vatre do državnog parlamenta prošetali su simpatizeri nevladine udruge Svjetlo, pod sloganom ‘Dan tradicionalne obitelji’. Cilj šetnje je bio, kako su naveli organizatori, ukazivanje na ‘prirodnost’ tradicionalne porodice s aspekta nauke i religije, ‘historijsku ukorijenjenost tradicionalne porodice u bosanskohercegovačkom društvu’ te ‘vrijednosti porodice kao osnovne ćelije i stuba društva’.
Šetnja, koja je okupila dvije-tri stotine prosvjednica i prosvjednika, protekla je mirno, i nisu zabilježeni neprimjereni tonovi ili provokacije. Organizatori su danima prije okupljanja pozivali svoje pristaše da ne izvikuju parole i da ne koriste transparente, osim onih koje će odobriti organizator. Na tim transparentima je, doduše, bilo svega: od citata poznatih o obiteljskim vrijednostima pa do stupidnih i uvredljivih konstrukcija tipa: ‘Zna se što je ključ, a što brava’. Ovo potonje je, neposredno pred Povorku ponosa, izvalio poznati televizijski novinar i agilni distributer teorija zavjere, Mladen Marić, koji je prilično kasno, ali zato efikasno uskočio na homofobni vlak. Na taj isti vlak je uskočio i popularni sarajevski imam Muhamed ef. Velić, koji je za učesnike Povorke ponosa rekao kako su došli ‘čak iz Grčke, Albanije i cijele regije da bi ovdje zaprljali ono što je šehidska krv očistila’.
Kontraprosvjed je podržalo i nekoliko marginalnih javnih ličnosti, uključujući autora novokomponovanih narodnjaka Nazifa Gljivu i vođu sindikata prosvjetnih radnika Kantona Sarajevo Saudina Sivru, koji se u ime svih prosvjetnih radnika Sarajeva obratio okupljenima. Pred skupom je govorio i Mujo Aganović, predsjednik Saveza ratnih vojnih invalida paraplegičara Federacije Bosne i Hercegovine, koji je zbog svog sramotnog govora, u kojem je dovodio u vezu Povorku ponosa sa kupanjem u krvi bošnjačkih žrtava i latentno prijetio američkom veleposlaniku u BiH, naposljetku saslušavan u policiji.
Druga jedna grupacija, okupljena oko Udruženja Inicijativa iskorak, održala je prosvjednu šetnju na sam dan povorke, u nedjelju, okupivši također par stotina prosvjednika. Jake policijske snage su toga dana rano blokirale sve sporedne ulice koje vode ka Titovoj, ne ostavljajući ni teoretsku šansu miješanju dviju povorki.
Udruge primarno islamskog karaktera organizirale su dva kontraprosvjeda, no njihove akcije nisu dobile podršku same Islamske zajednice u BiH: iako je ona homoseksualnost odbacila kao nešto što se kosi sa islamskom dogmom, istodobno je upozorila da je nasilje prema slabijima strogo zabranjeno
Iako su protivnici povorke u medijskim istupima i pozivima na društvenim mrežama djelovali agresivno i prijeteće, objektivna podrška Sarajlija je izostala. Oba kontraprosvjeda organizirale su udruge primarno islamskog karaktera, no treba napomenuti da njihove akcije nisu dobile podršku same Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, koja je dva dana prije Povorke ponosa izdala saopćenje u kojem je homoseksualnost odbacila kao nešto što se kosi sa islamskom dogmom, istodobno upozoravajući da je nasilje prema slabijima strogo zabranjeno. To je saopćenje prošloga petka pročitano u svim džamijama.
Prva sarajevska Povorka ponosa najavljena je pet mjeseci ranije, kako bi vlasti imale vremena da se pripreme. Iskustvo prvog Sarajevo Queer festivala 2008., kao i ‘krvave’ Merlinke 2014., nalagalo je da se organizaciji prve bh. povorke pristupi krajnje ozbiljno. Trebalo je da prođe više od deset godina i da se desničarska koalicija, predvođena SDA-om, makne sa čela sarajevskog kantona kako bi se uopće stekli uvjeti da se diskriminaciji, šovinizmu i drugim -izmima mirnim prosvjednim maršem odlučno kaže – ne!
Povorka ponosa je jedan od najvažnijih i najutjecajnijih aktivističkih događaja, koji je kroz istoriju održavanja u regiji i svijetu pokazao da donosi pozitivne promjene i doprinosi kvalitetnijem životu LGBTIQ osoba. Ljubljana je prva na Balkanu ugostila Povorku ponosa, još 2001. godine. Globalno gledano, Bosna i Hercegovina u tom smislu kasni još i više, jer će iduće godine, 28. juna, prva svjetska Povorka ponosa, održana u New Yorku, proslaviti pedesetu obljetnicu. Danas su Povorke ponosa diljem razvijenog svijeta masovni događaji, festivali i karnevali, koji okupljaju stotine hiljada učesnica i učesnika, i koji nerijetko znaju trajati i po više sedmica.
Jedna učesnica sarajevske povorke, koju ćemo za potrebe ovog teksta zvati Fatima, reče da ne zamjera kontraprosvjednicima zbog njihovih okupljanja jer, kako kaže, i oni imaju pravo iskazati svoje mišljenje.
- Poručila bih im da krive sistem koji im nije pružio dovoljno edukacije te da se i oni, kao i mi koji se borimo za vlastitu slobodu, sutra moraju izboriti za svoju slobodu, čemu ću se, ako treba, i ja rado priključiti. Voljela bih samo da im kažem da ne zaborave da smo svi mi – i oni koji danas šetaju, i oni koji se ovoj šetnji protive, kao i oni koji su prema svemu ovome indiferentni – žrtve ovog političkog sistema, i da smo jedino u tome trenutno jednaki i ravnopravni. Protiv toga se trebamo i moramo boriti - ističe Fatima.
Prva Povorka ponosa izniman je događaj, od historijskog značaja za Sarajevo. Stoga nije teško razumjeti euforiju i oduševljenje jednog dijela bosanskohercegovačke javnosti zbog same činjenice da je skup, ocijenjen kao događaj visokog rizika, protekao bez i najmanjeg incidenta, iako je to goli minimum ispod kojeg se ne bi smjelo ići. Sarajevskom povorkom otvoren je put ka slobodi i jednakosti, ali to je tek prvi korak na putu od sedam milja.
