Od listopada 1992. do 2000. godine, svakih šest mjeseci, Smiljan Reljić i Ivan Jarnjak potpisivali su rješenja o tajnoj kontroli telefonskih razgovora (TKTR), ne samo mojih nego i članova moje obitelji i svih onih s kojima sam u tih osam godina razgovarao telefonom. U shematiziranim rješenjima šturo su navođeni razlozi tajnog praćenja, tek članci zakona za čije sam kršenje osumnjičen; vrteći se uglavnom u krug, navode se i različite zakonske odredbe kojima se sankcioniraju državni neprijatelji. Bilo je tu svega: špijunaže, ugrožavanja ustavnog poretka i nacionalne sigurnosti, odavanja državnih tajni, gotovo svih najtežih kaznenih djela za koja su zapriječene visoke zatvorske kazne. Ni u tragovima, međutim, nema konkretnih postupaka i aktivnosti radi kojih sam osumnjičen kao državni neprijatelj kojeg tajne službe moraju kontinuirano držati na oku, ne bi li me spriječile u zločinačkim namjerama, izvele pred sud i strpale u zatvor…

Prije petnaestak godina, pošto je Račanova vlada omogućila novinarima uvid u dosjee koje je o njima vodio SZUP, Smiljan Reljić je, dokazujući da su zakonito i uslijed opravdanih razloga tajno kontrolirali stotinjak novinara i čitave pojedine redakcije, naveo i moj primjer: tvrdio je da sam tekstovima o terorističkoj organizaciji al-Gama’a al-Islamiyya ugrozio nacionalnu sigurnost, navukavši time njihov bijes na Hrvatsku, zbog čega su i pokušali samoubilačkim napadom razoriti policijsku stanicu u Rijeci. Premda u životu nisam napisao nijednu riječ o spomenutoj organizaciji, to Reljića nije spriječilo da me javno prokaže kao opasnog tipa koji svojim tekstovima provocira bjelosvjetske teroriste da bombama i eksplozivom napadaju Hrvatsku. Na Reljićevu budalaštinu i laž tada nisam reagirao, jer mi je bilo besmisleno dokazivati da je tekstove na koje se bolesni tajnopolicijski um poziva pisao redakcijski kolega i da oni, uostalom, ne mogu biti i nisu bili povod terorističkom napadu u Rijeci, nego su, eto, poslužili samo kao navodno opravdan razlog za progon novinara.

Osam su godina Smiljan Reljić i Ivan Jarnjak potpisivali rješenja o tajnoj kontroli mojih telefonskih razgovora, iz kojekakvih razloga: bilo je tu špijunaže, ugrožavanja ustavnog poretka i nacionalne sigurnosti, odavanja državnih tajni, gotovo svih najtežih kaznenih djela…

Prošloga je tjedna Smiljan Reljić opet ispuzao ispod svog kamena i u intervjuu ‘Večernjem listu’, po tko zna koji put, nastavio lažima i manipulacijama dokazivati kako SZUP u njegovo vrijeme nije masovno progonio novinare, nego je nadzirao i kontrolirao tek njih šestoricu i to s opravdanim razlozima i radi zaštite ustavnog poretka. Među njih me i ovaj put uvrstio: ‘Ja sam potpisao nalog da se radi vašeg kolegu Daskalovića koji je bio u analitičkoj grupi u CK-u, zajedno sa Slavkom Malobabićem i Radenkom Radojčićem, i to ću obrazložiti svakome tko me bude pitao. Njima je čovjek koji stoji iza podmetanja Karamarku u to vrijeme nosio originalne snimke ozvučenja s Kaptola. Zato je lustracija bila potrebna. Ljudi koji su proganjali katoličko svećenstvo danas upiru prstom u Karamarka. Sjećam se još Davora Butkovića, Jasne Babić, a drugih se ne mogu sjetiti.’

Reljić opet laže: nikada nisam zajedno s Malobabićem i Radojčićem bio član analitičke grupe u CK-u kojoj je ‘čovjek koji stoji iza podmetanja Karamarku u to vrijeme nosio originalne snimke ozvučenja s Kaptola’. U CK SKH-u radio sam do 1988., kad sam dao otkaz i zaposlio se kao novinar suradnik u ‘Vjesniku’. Od tada do danas bio sam samo novinar – ništa više ni manje od toga. O tome, uostalom, zorno svjedoči i dosje koji je o meni osam godina tkao SZUP po Reljićevim i Jarnjakovim nalozima. Već u prvoj godini tajnog praćenja, SZUP-ov analitičar, u jednoj od bilješki uloženoj u moj dosje, konstatirao je da nema nijednog dokaza da radim bilo što od onoga zbog čega su određene mjere mojeg tajnog praćenja i kontrole. Unatoč tome, još punih sedam godina službeno sam praćen i prisluškivan, a da me nitko nikada nije nizašto optužio i procesuirao, priveo ili pozvao na formalni ili neformalni razgovor. Samo me izdaleka pratila podzemna kuloarska priča da sam opasan tip, državni neprijatelj, a bilo je i onih koji su me sumnjičili da surađujem s tajnim službama jer, eto, iako sam osumnjičen kao državni neprijatelj, ne hapse me i ne sude mi, pa razlog jedino može biti suradnja s tajnim službama.

I moju maloljetnu djecu su pratili i obrađivali. U svom sam dosjeu pronašao razgovor svoje kćeri sa školskim prijateljem o tome tko je na maturalnom putovanju pušio marihuanu, a tko nije… To je SZUP-u moglo poslužiti jedino za ucjenu i šikaniranje mene i moje obitelji

Puno je razloga zašto sam dao otkaz u CK-u i počeo se baviti novinarstvom, ali to je neka druga priča. No jedan od razloga bio je i taj što sam se zajedno s tadašnjim svojim neposrednim šefom, sekretarom Predsjedništva CK SKH Dragom Dimitrovićem, našao na udaru paraobavještajnog podzemlja. U anonimnom pismu, poslanom tadašnjem predsjedniku Predsjedništva CK SKH Stanku Stojčeviću, Dimitrović je optužen da je šef ruskih špijuna u Hrvatskoj, a ja da sam njegov kurir preko bugarske obavještajne službe, vjerojatno stoga što sam obavljao i poslove šefa njegova kabineta, ali i zbog etničkog porijekla moje majke. Priča se dodatno zakotrljala kad je tadašnji predsjednik omladine Nikica Gabrić, u svađi s dijelom svojih suradnika na Predsjedništvu SSOH-a, u njihove grijehe uvrstio i komuniciranje sa mnom, iako sam, eto, špijun, a on to zna jer mu je to povjerio CK-ov arhivar Radenko Radojčić. Kako smo Dimitrović i ja paralelno počeli dobivati čudne telefonske pozive iz inozemstva – Sonja iz Milana, Desar iz Ankare… – zatražio sam u dogovoru s njim od predsjednika Stojčevića da se ispita o čemu je tu riječ. Bilješku koju sam o svemu tome svojeručno sastavio Stojčević je predao Zdravku Mustaču, ali povratnu informaciju o rezultatima istrage nikada nisam dobio, osim što mi je Stojčević neformalno prenio da je u internoj istrazi u CK-u utvrđeno da je priču o Dimitrovićevoj i mojoj špijunskoj raboti Radojčić navodno čuo u tadašnjem Ministarstvu kulture i prenio je Gabriću. U taj ‘nalaz’ ni Dimitrović ni ja nismo povjerovali, ali kako sam već bio na odlasku u ‘Vjesnik’, više se na to nisam osvrtao. Koliko znam, ni Dimitrović se nije time zamarao, bila je to tek kap u moru briga i problema s kojima se morao hrvati i nositi do prvih višestranačkih izbora, a i kasnije, sve do svoje prerane smrti.

O tome što su Malobabić i Radojčić u to vrijeme i kasnije radili u CK-u ništa ne znam, a nekmoli to da sam s njima bio član nekakvog analitičkog tima kojemu su dostavljani tajni snimci s Kaptola. Odnosno, znam samo ono što su o njima pisali hrvatski mediji, u kojima je objavljen i Radojčićev iskaz dan u istrazi koja se vodila protiv njega, a u kojem tvrdi ne samo da sam bio član toga famoznog analitičkog tima, nego i – zajedno s Dimitrovićem i povećim brojem drugih ljudi – član nekakve tajne revolucionarne projugoslavenske armije.

Smiljan Reljić sve to zna ili bi barem morao znati, pogotovo ako javno prokazuje i optužuje bilo koga, pa i mene. I o mom novinarskom radu, od njegova početka pa do danas (ili barem do 2000., dokad su me njegovi agenti tajno pratili i obrađivali), Reljić bi trebao puno toga znati, ne samo iz novinskih arhiva nego i iz uradaka SZUP-ovih agenata koji su se njime bavili, prateći me od prikupljanja informacija za tekstove pa sve do njihova objavljivanja. Silno su se pritom trudili, bilježili su i saborske zastupnike s kojima sam najčešće komunicirao (i to ne samo telefonom nego i u zgradi Sabora), a pratili su primjerice i s kim ću i kad krenuti put Gospića, kad ću onamo stići, s kim ću se naći i razgovarati… Da bi, na koncu, fotokopirali tekstove koje sam napisao i objavio, s manje-više istim podacima i informacijama koje su ih zanimale dok su me prisluškivali i pratili.

I moju maloljetnu djecu su pratili i obrađivali. U svom sam dosjeu pronašao i razgovor svoje kćeri sa školskim prijateljem o tome tko je na maturalnom putovanju pušio marihuanu, a tko nije… To je SZUP-u moglo poslužiti jedino za ucjenu i šikaniranje i mene i moje obitelji, drugoga razloga za ulaganje tog razgovora u moj dosje nisu imali. Ima u njemu i razgovora mojih redakcijskih kolega o meni, valjda stoga da eventualne nesporazume i sukobe unutar redakcije iskoriste za njezino potkopavanje i rasturanje. Kad Reljić tvrdi da novinare nisu tajno pratili i obrađivali zato što su novinari nego zato što su neki od njih ugrožavali ustavni poredak i nacionalnu sigurnost, trebao bi objasniti zašto je u mom dosjeu i zbirna tajnopolicijska analiza gotovo čitave redakcije ‘Ferala’, u kojoj su poimence obrađeni njezini članovi: tko su i što su, što i kako rade, kakvi su im stavovi i opredjeljenja, a ima i informacija o privatnom životu. Najmanje je tu sigurnosno zanimljivih informacija, a i one su ponajprije usmjerene na otkrivanje izvora informacija pojedinih novinara. U slučaju redakcije ‘Ferala’ to je bio jalov posao jer, osim u Sabor, nitko od nas nije mogao prići blizu drugim državnim institucijama, a pogotovo ne onima sigurnosno osjetljivima.

Antiferalovsku paranoju na svojoj je koži osjetio i Tomislav Karamarko. Poslije trećesiječanjskih izbora požalio se novinarima ‘Ferala’ da je zbog telefonskog razgovora s odvjetnikom koji je zastupao jednog ‘Feralovog’ novinara kao Jarnjakov pomoćnik osumnjičen da je tajni informator tjednika

Antiferalovsku paranoju u institucijama vlasti koje su štitili Reljić i SZUP na svojoj je koži osjetio i Tomislav Karamarko. Poslije trećesiječanjskih izbora požalio se novinarima ‘Ferala’ da je zbog telefonskog razgovora s odvjetnikom koji je zastupao jednog ‘Feralovog’ novinara kao Jarnjakov pomoćnik osumnjičen da je tajni informator tjednika. Nismo mogli ni prići tijelima i institucijama vlasti, a svaki, pa i najbenigniji kontakti s ljudima koji su u njima radili očito su pomno praćeni i nadzirani, kao da smo doista bili teroristi i državni neprijatelji spremni da i zločinima rušimo tadašnji režim i ustavni poredak.

Što god Smiljan Reljić danas tvrdio busajući se u kontraobavještajna prsa, on je bio šef tajne političke policije koja se po njegovim nalozima ponajprije bavila novinarima, oporbenim političarima i otkrivanjem trulih jabuka u HDZ-u i institucijama vlasti. To što su svoje političke mete prethodno obilježili kao špijune, potencijalne teroriste, rušitelje ustavnog poretka, sigurnosno opasne tipove i slične neprijatelje države, samo je bio formalni razlog da im godinama mogu prevrtati crijeva, pratiti ih i prisluškivati, ucjenjivati ih i prijetiti im. I od toga ne odustaju, jer u Hrvatskoj je i danas moguće iz obavještajnog podzemlja nekažnjeno pucati po ljudima i njihovim životima.

Čitavo desetljeće Reljić je, gotovo bez ikakvog nadzora, sudskog naloga i sličnih tričarija kojima se nadziru i zauzdavaju tajne službe, bez polaganja računa o rezultatima tajnopolicijskog obrađivanja konkretnih ljudi, bez dokazivanja njihove krivnje ili nevinosti pred sudovima, nekažnjeno progonio te javno i potajice optuživao tko zna koliko hrvatskih građana. Toga je bio svjestan i Tomislav Karamarko kad je preuzeo čelnu funkciju u Uredu za nacionalnu sigurnost. Najavljivao je da će radikalno reformirati tajne službe i uspostaviti demokratski nadzor nad njihovim radom, a na upite kako se u te promjene uklapa zadržavanje Smiljana Reljića u njihovim vrhovima, odgovarao je da je bolje držati ga na oku u svojoj blizini, nego ga potjerati na ulicu da se priključi obavještajnom podzemlju.

Ni onda, a čini se ni danas, Karamarko nije razumio da se obavještajno podzemlje ne valja samo po ulicama hrvatskih gradova nego i u samim tajnim službama, sve dok je u njima moguće bez ikakvih dokaza osumnjičiti i optužiti ljude, tajno ih pratiti i nadzirati, javno i kuloarski blatiti, a da nikada radi te rabote ne moraju položiti račune pred kontrolnim parlamentarnim i sudskim tijelima. Kad bi Smiljan Reljić morao odgovarati zbog toga što je mene i moju obitelj osam godina maltretirao, trošeći silna proračunska sredstva a ne podnoseći nijednu prijavu ili pokrećući pravosudni proces, ni u snu mu ne bi palo na pamet da mene i druge svoje žrtve i danas lažno optužuje da smo državni neprijatelji protiv kojih je trajno otvorena sezona lova, u kojoj tajnopolicijski lovočuvari, ali i lovokradice, mogu nekažnjeno pucati po nama kad god im se prohtije.