Kada je sa svojim Baselom onomad igrao protiv Wisle u Krakovu, "izvukao" se iz hotela i požurio fotografirati ispod kipa velikog pjesnika poljskog romantizma Adama Mickiewicza. Premda je njegova nogometna karijera obećavala, istovremeno je razvijao – još odmalena –umjetnički poriv za poezijom. Ali, iako je treća zbirka poezije Ivana Ergića već u tisku, i dalje se ne izjašnjava – pjesnikom. O tome poslije, nakon što na visokoj zagrebačkoj terasi, gdje se krovovi lijeno rastežu jedni preko drugih, završimo dijalog o francuskim nadrealistima i Ujeviću, potom Branku Miljkoviću, jednom od, kako kaže, najvećih europskih pjesnika. Dotičemo se i pjesničkih crtica "bandita" Radeta Drainca, ali i pripadajuće boemštine spomenutih pjesnika, koja je – ulazimo načas u kožu čitatelja – očito dobra dok se (ipak) događa nekome drugome. Ergićeve pjesničke preokupacije dotiču se iskustva rata i izbjeglištva, djetinjstva, uz pripadajuću filozofsku nit egzistencijalizma: ništa ne idealizira, ali ni ne prepušta zaboravu. I još kao uvod: ispočetka se dugo trsio pronaći izdavača. Činilo mu se da bi lakše bilo zaigrati za madridski Real. "Moraš u toj priči biti dio ekipe, što podrazumeva i neslužbene ručkove, susrete po kafanama, ali tako je drugde", konstatira. Dogodilo se ipak da je njegovu poeziju, među brojnim rukopisima i na preporuku dobronamjernih ljudi, zapazio beogradski izdavač Kontrast i objavio mu, nakon prvog samizdata "Bajronovski junak", zbirku "Priručnik za čekanje". Ivan Ergić rođen je 1981. u Šibeniku. Početkom rata 1991. s obitelji je izbjegao prvo u Srbiju, potom se odselio u Australiju. Njegove je vještine ubrzo honorirao torinski Juventus. Igrao je u Baselu i turskom Bursasporu. Kao reprezentativac Srbije i Crne Gore 2006. godine sudjelovao je na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj.
Sve više navraćam u Gaćeleze
Kako, dakle, osobno doživljavate imenicu pjesnik? Jesu li ispočetka postojali stereotipi u smislu – on je nogometaš, što će on pisati poeziju?
Meni to zvuči pretenciozno. Mora da se drži do integriteta tog imena, prvenstveno jer na ovim prostorima imamo zavidnu pjesničku kulturu, panteon poezije na evropskom nivou. I kad objaviš prvu zbirku, da li si već pjesnik? Ne bih rekao. Da li si pjesnik kada si prihvaćen od publike i kritike: od koje tačke možeš sebe da zoveš pjesnikom? Instagram pjesnici sebe također zovu pjesnicima. Kao, ja sam pjesnik i Branko Miljković isto. Nije to isto, treba napraviti kvalitativnu razliku. Upravo zbog te jake pjesničke tradicije na nekadašnjim zajedničkim prostorima, moraš biti oprezan u nazivanju sebe pjesnikom. Bilo je tih spomenutih stereotipova. Ali nikad nisam želeo koristiti kulturni kapital relativne poznatosti da bih izgurao vlastito pjesništvo. Naravno, ako ideš iz ničega, to je daleko teži put. Ipak, pomoglo mi je i to što sam već prije pisao tekstove i eseje za različite novine u regiji i ne samo o zavisnosti sporta, društva, filozofije, pa su valjda uvideli da nije reč o nekom površnom fudbaleru koji je eto počeo pisati poeziju iz hira ili šminkanja u javnosti.
Zbog jake pjesničke tradicije na zajedničkim prostorima, moraš biti oprezan u nazivanju sebe pjesnikom. Bilo je tih stereotipova, ali nikad nisam želeo koristiti kapital relativne poznatosti da bih izgurao vlastito pjesništvo
Što je relevantno za vas u poeziji uopće?
Na početku sam se navukao na poljske autore, premda su hermetični, dakle: Mickiewicz, Tadeusz Różewicz, Wyzslava Syzmborska, Czesław Miłosz, Zbigniew Herbert. Svi ti pjesnici bili su i dramaturzi, prozni pisci, prevoditelji, dakle celoviti autori, ako poredimo s našom današnjom generacijom. Zbog enigmatičnosti kakvu ima Poljska po sebi, ti pjesnici su utoliko privlačniji; velika je to kultura, još kad znamo da su tu zemlju historijski nekoliko puta cepali... Iz toga mora da proizađe poseban senzibilitet. Spomenuo bih i čitavu posleratnu avangardu, ali i neke naše poete koji su bili intelektualno, pjesnički također u rangu s francuskim nadrealistima: Dušan Matić, Marko Ristić, Oskar Davičo, Milan Dedinac, pa čak i Crnjanski i Krleža kao pjesnici. Tu su ljudi koji su, neki kao uticajni pisci, a neki na odlučujućim mestima kulturne politike, nakon razlaza sa Staljinom, spasili našu kulturu i umetnost ždanovizma. Na taj način i građanski pisci su bili kooptirani.
U zadnje je vrijeme, kad već spominjete bivšu zajedničku kulturu, film o Tomi Zdravkoviću, tom, uopćeno pjesniku kafane, proizveo određeni val jugonostalgije. Kako osobno poimate taj pojam?
Posedujem taj deo jugonostalgije, ne možeš da se izlečiš od toga iako sam svega deset godina živeo u toj zemlji. No jugonostalgija je također i infantilna. Želim reći da, ako Jugoslaviju svedeš samo na neku emociju, u smislu kako je ranije sve bilo bolje i kako su ljudi bili bolji, kako smo letovali po odmaralištima, onda je banalizuješ i prazniš od političkog sadržaja. I tako s tom sintagmom "nekad je sve bilo bolje" novim generacijama namećeš osećaj nedostatnosti. A bilo je bolje jer si bio mlad, svakako.
Koliko često se vraćate u zavičajne Gaćeleze, selo nadomak Šibenika, u kojem ste živjeli do 1991. godine. Kakav je danas, nakon tri desetljeća, vaš odnos prema rodnom kraju, obitelji, naposljetku odlasku?
Prvi put sam se vratio u vrijeme prvog "Fališa" u Šibeniku 2013. godine, kao jedan od učesnika tog festivala. Nisam tada imao neka intenzivna osećanja prema selu iako je najveći deo mog detinjstva bio vezan uz Gaćeleze. Pamtim jasno slike odlaska na trening u Šibenik i povratka u selo radničkim autobusom, pošten vonj znoja radnika u autobusu koji se vraćaju s posla. Moj otac je, na primer, voleo slušati Arsena Dedića i zapravo me on uveo u tu vrstu poetike koja me izvukla od folklorističko-seoske tradicije u kojoj odzvanjaju ojkače. Iako naravno poštujem taj deo folklornog nasleđa, muzikološki se ne mogu s tim poistovetiti. Ali danas sve više navraćam u selo. Početkom 1990-ih nisam razumeo rat, jer odrastao sam u jugoslavenskom duhu. Ali bio sam svestan da započinje, da postoje dve suprotstavljene strane. No moja izbeglička priča nije ništa drugačija od mnogih sličnih. Izbegli smo isprva u Srbiju, boravili u njoj šest godina. Trenirao sam fudbal, dakako, potom odlazim u Australiju. Najviše sam nepravedan ispao prema Australiji. Oni su me primili, dali stipendiju u Canberri, dakle uložili u mene, čitavu familiju su primili. Ipak, moj klub Perth Glory je dosta zaradio od mog transfera u Juventus. Kasnije, 2010. u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo u Južnoj Africi, gledajući spisak igrača, shvatio sam da imam više prijatelja u australijskoj nego srpskoj reprezentaciji. I ako me pitate da li Srbija, Hrvatska ili Australija, pošto postoji priča da sport ujedinjuje, kazat ću da samo u ratu i sportu moraš da biraš strane i nužno igraš protiv druge strane. To je ono što je Orwell rekao: da je sport rat minus pucanje. I doista, sport ima tu dimenziju.
Fudbaleri nemaju šta politički da kažu
Vaš sportski put obilježila je prvo povreda, potom i borba s depresijom. Već tada ste kritizirali surovi svijet profesionalnog sporta, uočivši izbliza njegove mračne strane?
Svega je tu bilo. Pritisak oko velikog transfera, vrlo mogućeg povratka u Juventus, nakon što sam odigrao odličnu Ligu šampiona s Baselom u kojoj smo izbacili Liverpool i Celtic, zatim autoritativan trener, usamljenost u Švajcarskoj, dok su moji ostali u Australiji, povreda, kako ste već kazali. Imao sam operaciju prepona koja nije dobro prošla. Onda, uvideo sam kakvi su to ljudi u Juventusu. Sve se završilo u poznatoj aferi "Calciopoli" 2006. u kojoj su se nameštale utakmice i ugovori, od mnogih timova koji su sudelovali Juventus je prednjačio. Javno sam govorio o tome. Intimno sam tada spoznao da ne pripadam toj vrsti posla, sveta i tog nehumanog odnosa prema igračima, korupciji... Razvijao sam otpor prema tom svetu. Kad sam se, međutim, razboleo, Basel je bio taj koji me je podržao. Ali i navijači. Sve to mi je dalo snagu kad sam pao, bio na lečenju na psihijatriji i dve godine nisam igrao. Moj psihijatar Nemac više je voleo, a to ima u jednoj od mojih pesama, fudbal nego Goethea, i dok sam ja gotovo odustao od fudbala, ma čak i od života, bio je taj koji me je ubedio da moram da se vratim zato što, kako je govorio, ako sad pokleknem, ispast će da me je ta fudbalska industrija samlela, a moj povratak je upravo čin otpora.
Početkom 1990-ih nisam razumeo rat. Moja izbeglička priča nije ništa drugačija od mnogih sličnih. Izbegli smo isprva u Srbiju, boravili u njoj šest godina. Trenirao sam fudbal, dakako, potom odlazim u Australiju
O tom iskustvu u pjesmi "Her Kajzer" pišete: "A ja sam na lečenju dobio pseudonim Kajzer / car, na nemačkom / očigledno, treba dobro da patiš / da bi dobio moćan nadimak." Što je još bio okidač za vašu bolest? To što ste bili u pravom smislu enfant terrible nogometnog svijeta?
Dakle, kao što rekoh, osim fudbala, svakako iskustvo rata, selidbe, neimaštine, patrijarhalan obrazac vaspitanja, samoća, sve to. U osetljivim životnim godinama težak je bio period emancipacije od roditelja, ali i pritisak od vlastitih očekivanja, pritisak na nekog tko je kao Juventusov igrač došao u Basel koji je tada bio u stasavanju da bude neki relevantan europski klub; konflikt s trenerom koji je i na meni hteo da se dokaže, taj pater familias, čega sam se želeo osloboditi kao osetljiv i plah momak, sve je to bio okidač. Iskustvo na psihijatriji je stoga najbolje životno iskustvo koje mi se desilo.
U kojem smislu najbolje?
Najbolje je to što je totalno promenilo moje obrasce ponašanja i razmišljanja. Profesor doktor me je toliko ohrabrio, što pokazuje socijalnu dimenziju hrabrosti. Ipak, dakle, trebaju ti drugi, sama reč ohrabriti ukazuje na to. Jer hrabrost nije nešto što je urođeno, ona se uči. Nakon toga nisam imao problem da kažem da je Juventus korumpiran klub, da ne želim da idem u javnu kuću s kolegama fudbalerima, jer to nije deo mog karaktera. Taj novi Ivan je učio hrabrost. Hrabrost je ništa drugo do stid pred kukavičlukom. Onda moraš da napraviš taj iskorak. Bolest me naučila hrabrosti. Tada mi se relativizirao odnos prema karijeri, novcu i popularnosti. Ostao sam u klubu koji me je podržao za bolesti i više nisam pregovarao oko ugovora, dali su mi to što su mi dali. A oni su me nagradili; postao sam kapiten u Baselu. Čak me i taj grad i sve ostalo odredilo u iskustvu onoga što Karl Jaspers, koji je i sam živeo u Baselu, bukvalno na sto metara od mog stana, što je možda kuriozitet, naziva "granične situacije". To je iskustvo koje te prodrma, ono je to što te veže mnogo više za neko mesto, ljude, vreme, nego neka druga, površna iskustva.
Karijeru ste prije deset godina završili u Turskoj?
Imao sam, kako su neki napisali, imidž fudbalskog disidenta. Ne bih tako rekao: sportski disidenti su postojali 1960-ih i 1970-ih godina, oni, primerice, koji su istupali protiv hunte ili imali druge političke probleme i boravili u dugotrajnim zatvorima, poput jednog turskog intelektualca kojeg sam upoznao i koji je kao politički disident u zatvoru proveo čak 28 godina. Dakle, ne možemo se na taj način uspoređivati. Verovatno sam, da sam držao jezik za zubima, mogao imati mnogo bolju karijeru. Fudbal više nije političan u tom užem već u širem društvenom smislu. Fudbaleri upravo nemaju šta politički da kažu, zato ih se dade eksploatisati, bukvalno za bilo koju političku ili ekonomsku propagandnu poruku, koje ni sami nisu svesni. Zadnje dvije-tri decenije u tom smislu ne postoje više pravi pobunjenici. Igrač se pobuni iz sujete ako je u nemilosti trenera, a ne jer je video neko nepočinstvo.
Recimo da sam kao nogometaš bio neka radnička aristokratija, to je pojam koji sam pomalo i osobno uveo u upotrebu jer ti kao takav, visoko plaćeni radnik, stvaraš višak vrednosti za poslodavca
Zašto su nogometaši plaćeni hiljadu puta više od običnog radnika, zanatlije, intelektualca, liječnika, pilota? Premda u nogometnoj industriji ima i korupcije i nepotizma, utaje poreza (bilo je u toj priči i hrvatskih igrača) i druge vrste kriminala, fanovi te igre olako prelaze preko svega toga. Stvaraju se lažni idoli, višestruko preplaćeni nogometaši i njihove mecene?
Slažem se. Idol je proizvod masovne kulture, a uzor je proizvod humanističkog nasleđa. Ne želim da ekskulpiram kolege, ali znam kako to izgleda. Nogometaše zastupaju čitave agencije; u njima imaš menadžera za sponzore, potom za financijsko planiranje i mnoge druge. I ne radi se tu samo o novcu: prestiž igra još već ulogu. Recimo ako Ronaldo ima 20 miliona godišnje, Messi će da traži 21 milion, ne zato šta mu treba nego zato što hoće više od ovoga, kao prestiž. To znači da mu taj financijski savetnik i sufler dođe i kaže: vidi taj i taj je sklonio novac negde of šor, zašto bi ti bio glup... I onda se pojavi u nekakvim "papers" aferama. Vidim da su tu i Messi, i Ronaldo, i Mourinho, i Modrić, zato kažem, sistem nije mogao da nađe idealniju figuru za manipulaciju. I to sve prolazi, njihov imidž i imidž fudbala ne opada, jer je i prevara deo spektakla. Fudbleri nisu svesni svega toga, i kao takvi su intelektualno nevini. Međutim, postavlja se pitanje koliko ti je dosta.
Čuli smo da su vam čak i mural napravili u Baselu?
Preterana mi je ta vrsta idolopoklonstva, jer uvek sam se trudio da budem antiidol, da budem blizak ljudima, ali verovatno to baš moje specifično iskustvo autori murala očigledno su znali da uvaže. I danas u tom gradu imam neki svoj mali život, imamo tu zajedničku povezanost, osim sportske i kulturnu poveznicu preko nemačkog jezika s kojim sam stigao do, recimo, Marxa, Frankfurtske škole, nemačke klasične filozofije.
(Foto: Nika Petković)
Ja nisam radnička klasa
Odavno ste zainteresirani za marksističku filozofiju. Kako je to zanimanje krenulo?
Odgovor je, opet – od oca, premda sam u vreme odrastanja bio lišen bilo kakvog kulturnog kapitala, u smislu knjiga i literature, odnosno u smislu u kojem su urbana deca, u smislu Badiouovog kulturnog kapitala, imala više od nas, jer kod nas je jedina knjiga u kući bila bakin crkveni kalendar. Ali otac je bio politički osvešćen. Sećam se kako je kazao da je Marx pre stotinu godina prorekao da će kapitalizam da uništi svet. Bila je to službena ideologija u Jugoslaviji, ali marksizam je, kao i sve što postane službena ideologija, okoštao. Premda je marksistička literatura kao prva krenula s mojom punoletnošću, intenzivirala se u vreme kada sam tražio političke orijentire u životu. Možda sam se više poistovećivao s mladim Marxom. Takva literatura bila mi je bliska po senzibilitetu i njegovom prometejskom entuzijazmu i teoriji otuđenja. I onoga što je Sartre govorio: "Dok god imamo ovakve odnose u društvu, marksizam će biti aktualan". Zato Sartrea, od svih egzistencijalista, držim za najvitalnijeg, jer je uspeo da sve sintetiše u progresivnu ideju. Jer egzistencijalizam kao takav, koji se oseti u mom iskustvu i u pisanju, zna imati turoban štimung i turobnu sliku čoveka.
Smatrate li se u tom smislu ljevičarom? Posebno u okolnostima u kojima ljevica već dugo koketira s desnicom, u kojima su izdana mnoga načela socijaldemokracije koju je ta ista ljevica, posebno na ovim našim prostorima morala braniti i obraniti, ali, avaj?
Iako me svrstaju u kategoriju levice, ponovno ću se vratiti na ono što sam već kazao za pjesnike: hajde da očuvamo integritet i dostojanstvo tog pojma, dakle levice u ovom slučaju. Kad se sve kači na levicu, sve, dakle, ono što je klasičan liberalni spektar, sve što je malo levije od krajnje desnice i sve što ne dotiče na prvom mestu pitanje političke ekonomije, bojim se da to ne može biti levica. Upravo je to dovelo do njenog kompromitovanja. Tako da u odnosu na moj životni put, u smislu posla kojim sam se bavio i koliko sam zarađivao, ne mogu da budem deo te levice. Mogu samo da budem simpatizer. Šta je levica? Ja nisam radnička klasa. Recimo da sam kao nogometaš bio neka radnička aristokratija, to je pojam koji sam pomalo i osobno uveo u upotrebu jer ti kao takav, visoko plaćeni radnik, stvaraš višak vrednosti za svog poslodavca. Ustvari, sve je jako perverzno.
Spomenuli ste mi i dramske aspiracije: možemo li ih ovdje učiniti javno dostupima?
Osećam da imam afinitet prema dramskim komadima. Napisao sam komediju čija su tema nogometaši; njeno dramsko tkivo su anegdote koje sam kao igrač doživljavao u svlačionicama. To je mesto gde se sve čuje i sve zna, sve ono o čemu gledatelj utakmice ništa ne zna. Rekao bih da je svlačionica jedno felinijevsko mesto: barem po tim karikaturalnim likovima koje sam upoznavao i spoznavao, a koji su, premda su nogometaši površni, dovoljno ipak inspirativni za dramatski tok i napetost. Radnja je smeštena u treću nemačku ligu gdje igraju Srbin, Hrvat i Bosanac, ali oni su umišljeni i misle da trebaju da igraju za Barselonu. To je već satira po sebi. Fenomen nogometa je toliko masovan i neverovatno je da ne postoji filmska ili serijska obrada, komedija ili drama tog fenomena, a da ne zapadne u puku romantizaciju. No i tu sam tek na početku. Također, napisao sam i dva filozofska komada: u jednom, alegoriji savremenog društva, spajaju se savremenici – Dostojevski i Marx. I dok sat otkucava, redaju se njihovi filozofski dijalozi.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
