Leonardo Kovačević – filozof, prevoditelj i kulturni radnik – umro je u utorak, 14. studenog 2023. godine.
Kovačević je rođen 1975. u Novoj Gradiški, filozofiju je diplomirao na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, a najveći dio radnog vijeka proveo je kao urednik emisija posvećenim filozofskim temama na Hrvatskom radiju. Kovačevićevo javno djelovanje u posljednjih je dvadesetak godina bitno oblikovalo naš kulturni život: bio je osoba podjednako aktivna na institucionalnoj i neinstitucionalnoj kulturnoj sceni, svojim je radom uvelike zadužio obje i neumorno je funkcionirao kao jedna od rijetkih spona između njih.
Njegov rad u institucionalnoj kulturi bio je vezan prvenstveno za Treći program Hrvatskog radija. U toj intelektualnoj oazi, Kovačević je uređivao emisije "Svjetovi i nazori", "Mikrokozmi" te "Ogledi i rasprave". "Svjetovi i nazori" pod Kovačevićevim je vodstvom postala emisija snažnog uredničkog potpisa: godinama je donosila autorske tekstove i intervjue cijenjenih filozofa, teoretičara i pisaca koji su u njima otkrivali povijest i morfologiju svojih životnih uvjerenja. "Mikrokozmi", emisija posvećena književnom i esejističkom istraživanju različitih topografija u različitim žanrovima, također je bila profilirana tako da su se, ispod tuđih riječi, lako mogle nazrijeti Kovačevićeva prepoznatljiva znatiželja i flanerističke sklonosti. Neki od tekstova koje je priredio za te emisije objavljeni su u raznim brojevima Zbornika trećeg programa.
Kovačevićevo djelovanje u kontekstu neinstitucionalne kulture bilo je golemo u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. Tijekom dvaju desetljeća on je, između ostalog, osmislio i vodio razne projekte Multimedijalnog instituta, odnosnog kulturnog kluba MAMA, sudjelovao u programskom odboru Subversive Foruma te bio član uredničkog kolegija gradskog nakladnika AGM-a. Mnoge od tih funkcija podrazumijevale su odabir filozofskih naslova relevantnih u kontekstu pojedinih tema te njihovo prevođenje, u čemu je Kovačević briljirao. Njegov temeljni interes bila je reprezentacija u najširem smislu te su ga stoga ponajviše privlačile umjetnost i francuska politička filozofija. I umjetnost i politička filozofija, prema Kovačevićevom shvaćanju, bave se pitanjem reprezentacije – to su društvene prakse koje se opiru postojećoj predodžbi stvarnosti, odbijaju nalog da tu stvarnost nastave reproducirati te aktivno rade na stvaranju novih predodžbi koje je moguće ostvariti. Na fonu interesa za reprezentaciju, Kovačević je preveo knjige niza ključnih figura suvremene filozofije – Jeana Baudrillarda ("Singularni objekti – arhitektura i filozofija"; "Inteligencija zla ili pakt lucidnosti"), Etiennea Balibara ("Spinoza i politika") i, prije i povrh svih, Jacquesa Rancièrea ("Učitelj neznalica"; "Mržnja demokracije"; "Nesuglasnost"). On nije bio samo Rancièreov prevoditelj, već i blizak prijatelj, te su njihovi živi razgovori, diskusije i komentari uvijek nadilazili pragmatične okvire prevedenih tekstova.
U knjizi "Utopije: politike i strategije ne-mjesta", zborniku tekstova koji je nedavno uredio s Ozrenom Pupovcem, Kovačević piše o utopijskom impulsu kao o anticipaciji budućeg u sadašnjem, prozaičnom i svakodnevnom, kao otvorenosti i mogućnosti onoga još-ne-postalog, onoga što svaku pozitivnu postalost, svaku dovršenost i činjeničnost uvijek suočava s razornom snagom negativiteta mogućeg. Kovačevića je pogonio taj utopijski impuls: svojim radom neumorno je propitivao sadašnjost, pokušavao je ono što prethodno nije bilo vidljivo svima učiniti vidljivim i nastojao je artikulirati mogućnosti tamo gdje su ranije bile dijagnosticirane samo nemogućnosti. Ustrajno nam je pokazivao da stvarnost može biti drugačija, da mi možemo biti drugačiji – i bolji.
