Jedna od najznačajnijih ličnosti iz svijeta kulture u Hrvatskoj, akademik Tonko Maroević, umro je jučer u 79. godini u svojoj kući u Starom Gradu na Hvaru. Maroević je zahvaljujući svojim svestranim interesima bio jedan od najistaknutijih hrvatskih historičara umjetnosti, književnik i prevodilac za kojim ostaje bogati opus - brojne knjige i studije, stvarane više od pola vijeka.
Rođen u Splitu 22. oktobra 1941. godine, Maroević je studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tamo je 1976. doktorirao temom ‘Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas’ što je 2007. objavljeno kao knjiga ‘Napisane slike’, a od 1965. do 1970. godine bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti.
Od 1970. do penzije 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, od 1990. bio je suradnik, a od 2002. redoviti član HAZU. Od 2011. bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2015. i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću, kao i talijanističkom problematikom. Njegovi eseji, kritike i prikazi skupljeni su u knjigama ‘Dike ter hvaljenja’ iz 1986. ‘Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga’ iz 1989., ‘Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva’ iz
1998., a iste godina nastala je i ‘Pohvala pokudi’. ‘Družba da mi je: domaći književni portreti’ nastala je 2008., a ‘Skladište mješte sklada’ 2010. godine.
Autor je više antologija hrvatskog pjesništva, kao i antologija katalonskog pjesništva. Istraživao je suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, pisao predgovore katalozima i grafičkim mapama, prevodio s nekoliko jezika, a izabrane pjesme objavio je 2009. u knjizi ‘Drvlje i kamenje’. Dobitnik je Nagrade ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo 2013. te nagrade ‘Goranov vijenac’ za pjesnički opus 2018.
Iako penzioner, akademik Maroević do smrti je neumorno učestvovao u brojnim književnim događanjima, pa je dan uoči smrti predstavljao knjigu u Starom Gradu, a imao je predviđen i plan daljnjih promocija na otoku.
Ostaje manje poznato da je akademik Maroević surađivao i u projektima vezanim uz svojevrsnu rehabilitaciju Vojina Bakića koji je od 1990. tako reći zabranjen, a njegovi spomenici, remek djela i u svjetskim razmjerima uništavani. Bio je uključen u akcije obnove i ponovnog postavljanja Bakićevih spomenika, između ostalog u Bjelovaru, a prije dva mjeseca kao Bakićev prijatelj govorio je na ponovnom postavljanju spomen ploče u čast četvorici Bakićeve braće koju su ustaše pobile 1941. godine. Ta ploča na njihovoj rodnoj kući bila je uklonjena 90-ih, ali je na inicijativu SNV-a, gradskog i županijskog VSNM-a, te Udruge antifašista vraćena na mjesto.
Tom prilikom Maroević je rekao da osjeća potrebu da govori u ime svih ljudi koji su neravnodušni na ustaške zločine, kao i u ime žrtava kojima se mora odati počast.
- S Vojinom sam izbjegavao razgovarati o obiteljskoj traumi, živio je do kraja s tim teretom, ali znam da je svoju braću ovjekovječio kroz umjetnost: njihovu mladost, ljubav i sportski duh, kao svog najmlađeg brata Slobodana u spomeniku ‘Bjelovarac’. Vojin je bio čovjek vedrog duha, no sa sjetom i sjenom koju mu je dala obiteljska tragedija. Ti mladi ljudi su imali svoje mladenačke ideale, imali su i naivnost koja ih je koštala povjerenja u druge ljude - istaknuo je Maroević.
Maroević je imao istaknut doprinos i u već tradicionalnim Desničinim susretima, obnovljenim 2005. godine; to je na lanjskom skupu naglasio i osnivač i organizator profesor Drago Roksandić.
Govoreći tom prilikom o Desnici, Maroević je naglasio da odnos njega i Zagreba, iako plodan, nije bio bez konflikta.
- Desničin položaj u Zagrebu obilježile su brojne društveno-političke kontroverze i često neprilične kritičke reakcije uz nemogućnost objavljivanja njegovih polemika, ali i značajan utjecaj na redakciju lista Krugovi i pisce liberalnijih shvaćanja - rekao je Maroević, ističući da je djelo ‘Zimsko ljetovanje’ važno za književnost jer tretira ratnu temu mimo ideologije.
