U Grčkoj su 20. septembra održani peti parlamentarni izbori u prošlih šest godina; računamo li nedavni referendum o mjerama štednje, birači su samo ove godine čak tri puta punili glasačke kutije. I to samo zato, pokazalo se, da bi glasački proces ispraznili od bilo kakvog značenja. Svjedočili smo dakle svojevrsnoj hipertrofiji demokratskog odlučivanja tamo gdje se demokratskim putem više ne odlučuje skoro ni o čemu: većina pitanja presudnih za život grčkih građana, među kojima skoro trećina živi ispod službene granice siromaštva, riješena je kapitulacijom Sirize u pregovorima s evropskim kreditorima, pa surovi uvjeti otplate novog zaduženja ionako svode bilo koju političku vlast tek na egzekuciju neminovnog.
Stoga, ako bismo situaciju čitali u simboličkom registru, gotovo da se čini pravednim što su rezultati ovih izbora manje-više preslikali ishod prethodnih, januarskih: dobili smo neku vrstu cinične aritmetičke potvrde kako će i nakon novog osluškivanja narodne volje opet sve ostati po starom. Siriza je iznova dobila nešto više od 35 posto glasova pa će – zahvaljujući sustavu koji pobjednika honorira bonusom od čak pedeset zastupničkih mjesta, u parlamentu koji ih ima tristo – ponovno voditi vladu. Po svemu sudeći, opet u koaliciji s Nezavisnim Grcima: oni su također prošli nešto lošije nego početkom godine, osvojivši manje od četiri posto. Konzervativnoj opoziciji iz Nove demokracije pripalo je 28 posto glasova, naspram januarskih tridesetak. Ni ostali rezultati nisu ozbiljnije poremetili osnovne odnose snaga: nacisti iz Zlatne zore očekivano su i blago narasli na trećem mjestu (oko sedam posto glasova), dok je radikalnije krilo Sirize, izdvojeno nakon Ciprasovog pregovaračkog poraza u stranku Narodno jedinstvo, zapelo ispod izbornog praga sa zanemarivom podrškom tri posto birača… Zapravo, samo jedan podatak odražava pomake političke dinamike: oštar pad izlaznosti s januarskih 63 posto na rekordno niskih 55 posto sažima defetizam birača čiju su volju izigrale evropske institucije i domaća vlada.
Ako postoje lekcije koje vrijedi naučiti iz Sirizina poraza, jedna od važnijih se odnosi na njene nedovoljno demokratske interne prakse. Uzaludno je lamentirati nad demokratskim deficitima današnje Evrope ako prethodno niste vlastitim primjerom pokazali kako bi demokracija mogla i trebala izgledati
Ukoliko su ovi izbori uistinu održani kako se ništa značajno ne bi promijenilo, onda vrijedi barem još jednom rekonstruirati procese koji su Grčku doveli u takvu situaciju, pretvorivši usput Sirizu iz stranačke avangarde evropskih progresivnih politika u politički deponij iznevjerenih nada, malicioznih komentara i balasta naknadne pameti. Konstruktivniji prigovori onih njenih kritičara koji i dalje ne odustaju od otpora evropskom režimu kapitala mogu se, dojam je, ugrubo razvrstati u dvije temeljne linije: jedna cilja Sirizine poteze u borbi protiv institucija Trojke, dok druga preispituje njene postupke na ‘domaćem terenu’, tamo gdje pritisak kreditora nije imao veću ulogu. Prvi set kritika svodi se pritom, poznato je, na strateški promašaj odluke da se bespogovorno prihvati okvir evrozone: umjesto da, paralelno s pregovorima, razvija plan grexita i povratka na drahmu, stranka je vjerovala kako će MMF, Evropska središnja banka i Evropska komisija poštovati demokratsku volju grčkog naroda. Činjenica da je propast takve strategije razobličila razmjere evropskog demokratskog deficita ne znači puno: Siriza je bila prisiljena pristati na doktrinu prema kojoj ‘nema alternative’ velikim dijelom i zato što alternativu nije pokušala proizvesti sama. Očekivani odgovor, naravno, pravdat će je jer se našla u demokratskom škripcu dvostrukog naloga birača, koji su nedvosmisleno tražili obustavljanje mjera štednje, ali i podjednako jasno insistirali na ostanku u evrozoni: većinu Sirizina glasačkog tijela, naime, čine razočarani pobornici nekada moćnog socijaldemokratskog PASOK-a, izrazito neskloni riskantnijim rješenjima.
Taj nas odgovor, međutim, izravno usmjerava prema drugoj liniji kritika: osnovno obećanje koje je koalicija radikalne ljevice propustila ispuniti, a da pritom nije imala alibi pritiska Trojke, sastoji se u glasno najavljivanoj demokratizaciji stranke, pa onda, nakon što ta stranka preuzme vlast, konzekventnoj demokratizaciji državnog aparata. Na tom je obećanju, sjetimo se, bio podignut posljednji od četiri stupa tzv. Programa iz Tesalonikija, Sirizine prošlogodišnje predizborne platforme. I dok je prvi stup, sanaciju humanitarne katastrofe prouzrokovane mjerama štednje, koliko-toliko ispoštovala, da bi sljedeća dva – ponovno pokretanje ekonomije i povećanje zaposlenosti – morala srušiti nakon pregovora s kreditorima, odustajanje od četvrtoga ipak spada u neoprostive propuste. Udaljivši se od pokreta iz kojih je nastala, više nije mogla transformirati državni aparat nakon što je preuzela mandat. A upravo je demokratizacija države glavni nalog lijevoj opciji koja strateški bira da svoje ciljeve ostvaruje preuzimanjem parlamentarne vlasti; upravo je borba za demokraciju ono što lijevu politiku razlikuje kako od desničarskih pokreta koji populizam kanaliziraju prema autoritarizmu, tako i od liberalnih projekata, defoltno elitističkih i vječito sumnjičavih prema ‘neobrazovanim masama’ kojima bi htjeli vladati.
Zato, ako postoje lekcije koje vrijedi naučiti iz Sirizina poraza, jedna od važnijih se odnosi na njene nedovoljno demokratske interne prakse. Uzaludno je, naime, lamentirati nad demokratskim deficitima današnje Evrope, uzaludno je prokazivati politike bez alternative i izbore bez pravog izbora, ako prethodno niste vlastitim primjerom pokazali kako bi demokracija zapravo mogla i trebala izgledati.
