Tamo gdje nema alternative, nužno se množe paradoksi: doktrina TINA (There is no alternative), koju je u inauguracijskim godinama neoliberalnog kapitalizma lapidarno formulirala Margaret Thatcher, potvrđena je lančanim nizom kontradikcija aktualne grčke krize. Prvo je umjerena, socijaldemokratsko-kejnzijanska politika kakvu zastupa vladajuća Siriza medijski izokrenuta u neodgovorni, radikalni ideološki eksces sa samoga ruba razuma; na kraju se čak i Janis Varufakis, proponent najopreznije Sirizine unutarstranačke struje, morao žrtvovati i napustiti funkciju ministra financija kako bi udobrovoljio evropske kreditore. U međuvremenu, nizale su se podjednako apsurdne epizode: Ciprasova je stranka, znamo, raspisala referendum o prijedlogu koji je zapravo već bio povučen s pregovaračkog stola, a ticao se programa tzv. pomoći koji je, opet, upravo bio istekao. Zatim je, neposredno uoči glasanja, izišla s neočekivano snishodljivom ponudom predstavnicima Trojke (MMF-a, Evropske centralne banke i Evropske komisije); nakon što je narod golemom većinom glasao protiv mjera štednje, pristala je na još defanzivniju, gotovo ponižavajuću opciju, prihvativši hitnu i rigoroznu reformu mirovinskog sustava, nastavak privatizacija, rasprodaju državne imovine, ukidanje subvencija poljoprivrednicima, skromnije povećanje poreza na korporativnu dobit i niz sličnih mjera koje, u osnovi, znače prebacivanje tereta uštede na siromašnije, kako bi se zauzvrat kroz iduće tri godine dobio financijski paket od oko 86 milijardi eura.
Ako je iza Sirizine borbe nešto ipak ostalo, to su tragovi dalekosežnih diskurzivnih pomaka. Koncepti koji su, naime, donedavno pripadali repertoaru složno ridikulizirane lijeve margine – poput otpisa javnog duga – sada su sasvim legitimna tema mainstream rasprava
U završnom činu političkog teatra apsurda, netom nakon što je Varufakis napustio scenu, kreditori su, međutim, dugo i sumnjičavo procjenjivali čak i tu ponudu. Ponuđeno obrazloženje – prema kojem su pregovarači ‘izgubili povjerenje’ u grčku vladu – čini se pritom sasvim primjerenim: ako je referendum, kao što su brojni analitičari s pravom protumačili, zapravo bio raspisan radi izglasavanja (ne)povjerenja grčkoj vladi, ako joj je povjerenje demokratski potvrđeno a ona ga odmah potom prokockala, ima nekog sistema u ludilu kojim joj potom nepovjerenje iskazuju institucije bez ikakva demokratskog legitimiteta, koje nije birao nitko niti bilo kome odgovaraju. One, s druge strane, ionako ne skrivaju kontradiktorne premise vlastitih odluka: dok Grčku prisiljavaju na nove mjere štednje i nova, još obilnija i nepovoljnija zaduživanja, u javnost rutinski plasiraju MMF-ove studije i izvještaje prema kojima je grčki javni dug zapravo neodrživ, a nastavak kreditiranja ne donosi rješenje i vodi zemlju u izvjesnu propast. Ali ništa neobično: tamo gdje nema alternative, ustvrdili smo, nužno se množe paradoksi. Oni, samo naizgled paradoksalno, uglavnom služe tome da nam iznova dokažu kako alternative nema.
Paradoks Trojke – koja jedno govori u svojim izvještajima, drugo radi na pregovorima, a ne misli, izgleda, ništa – postoji samo dok pristajemo da nam ideologemi poput ‘paketa pomoći’ ili ‘života u skladu s vlastitim mogućnostima’ postavljaju interpretacijski okvir stvarnosti. U praksi, financijska ‘pomoć’ Grčkoj svodila se svih ovih godina najvećim dijelom na transferiranje novca u privatne (uglavnom njemačke i francuske) banke kroz povrat glavnica i visokih kamata, po cijenu nesreće milijuna ljudi. U praksi, zrcalni odraz navodnog grčkog ‘života iznad svojih mogućnosti’ gledali smo u dugogodišnjem životu ispod mogućnosti radničke klase evropskoga centra: zamrzavanje plaća u Njemačkoj još početkom stoljeća bilo je tako ključni preduvjet recentne faze tamošnjega ‘gospodarskog čuda’, baš kao što je hipertrofirani plasman kreditnih linija na periferiju pritom omogućavao da ono što potplaćeni njemački radnici proizvedu na kraju netko i kupi. U praksi, ukratko, paradoks Trojke nestaje kada njenu politiku reduciramo na klasnu borbu u arenama Unije i eurozone, institucionalno konstruiranima tako da unaprijed favoriziraju vladajuću klasu.
Dvadeset i pet godina nakon što je ljevica poražena na globalnoj razini, nakon što je ruinirana i diskreditirana, klasna analiza, međutim, nema skoro nikakav mobilizacijski potencijal. U skromnom manevarskom prostoru koji joj je preostao, dojam je, Siriza je ipak morala pokušati više; u zadanim okolnostima koje ne poznaju alternativu, trebala je alternativu osmisliti sama barem načelnim nacrtom grexita, makar ovlašno skiciranim rezervnim planom. Ovako, pogledu sa sigurne distance naknadne pameti može se činiti da je bitku izgubila ranije nego što je mogla. Njen poraz, proslavljen sladostrasnim cinizmom većine evropskih medija, nedvosmislena je lekcija ljevici koja je tek počela iznova rasti na periferiji kontinenta: vaš je domet, poručili su joj kreditori, nekoliko mjeseci žestoke borbe koja završava poniznom kapitulacijom.
Ako je iza borbe nešto ipak ostalo, to su tragovi dalekosežnih diskurzivnih pomaka. Koncepti koji su, naime, prije samo nekoliko godina pripadali repertoaru složno ridikulizirane lijeve margine – poput otpisa javnog duga, obrtanja procesa štednje ili obustavljanja privatizacije – sada su sasvim legitimna tema mainstream rasprava; iracionalnost politike evropskih institucija postala je utoliko znatno vidljivija. Možda se u ovome sastoji i posljednji Sirizin paradoks: stranka koja je preuzela vlast na platformi oštrog ekonomsko-političkog zaokreta i konkretnih materijalnih mjera, jedini je obrat naposljetku ostvarila u sukobu ideja.
