‘Nama je veliko zadovoljstvo i čast što pozdravom ‘Za dom spremni’ vraćamo ugled i štovanje onom hrvatskom vojniku koji se prije 45 i više godina borio za ono za što se i danas bori hrvatski vojnik – za hrvatsku državu (…) Bez potpune rehabilitacije hrvatskog vojnika iz NDH teško se može zamisliti istinska pomirba unutar hrvatskog naroda.’ Tako je 1992. godine govorio Anto Đapić, tadašnji član predsjedništva Hrvatske stranke prava i zamjenik v.d. načelnika Glavnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), upitan da komentira ustaški pozdrav na znakovlju stranačke postrojbe koju je 1991. osnovala upravo ova pravaška stranka.
hos nosi geslo koje je desetljećima bilo tabu, a danas je drago svakom hrvatskom vojniku. Oni se pozdravljaju ‘Za dom spremni’. To je najljepši pozdrav. Pa neće se pozdravljati sa zdravo! Onda kažu to su ustaše. Pa što i da jesu! – tumačio je devedesetih Dobroslav Paraga
Dvadeset i pet godina nakon izjave u kojoj se jasno i nedvosmisleno navodi da je HSP u znakovlje svoje postrojbe i stranačke simbole uveo ‘Za dom spremni’ u počast Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Đapić je otišao na sastanak s tri ministra hrvatske vlade zbog spomen-ploče u Jasenovcu, kako bi zastupao veterane HOS-a koji od tamo odbijaju skinuti sporni pozdrav, ističući da ih on asocira isključivo na Domovinski rat i da, štoviše, ZDS na njihovim uniformama nema niti je ikada imao veze s ustaštvom. Đapiću se na sastanku pridružio i Marko Skejo, otvoreni ustaša koji je devedesetih od HOS-ovaca tražio lojalnost Anti Paveliću, a u mirnodopskim razdobljima maršira po obljetnicama Oluje pjevajući ustaške pjesme.
Ovim sastankom između HDZ-ovih ministara i osoba koje su dale ciljani teorijsko-terenski doprinos da u HOS i hrvatsku vojsku uvedu zloduh ustaštva, uključujući i ‘Za dom spremni’, okončana je i četvrtstoljetna priča o vjerojatno najotvorenijem i najuspješnijem ustaškom revizionizmu u suvremenoj hrvatskoj povijesti.
Budući da je dobar dio hrvatske javnosti došao u fazu gotovo potpunog negiranja istine, u kojoj se odnedavno dovodi u pitanje i ustaška konotacija pozdrava na grbu HOS-ovih postrojbi, dok predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović iznosi skandalozne izjave o ‘starom hrvatskom pozdravu’, koji je u stvarnosti nastao u NDH, vrijedi se prisjetiti koje su točno bile namjere rodonačelnika usklika u HOS-ovom znakovlju, razasutom po spomenicima od Jasenovca do Dalmacije.
Za takvo što dostatno je prelistati nekoliko službenih publikacija i proglasa HSP-a iz devedesetih godina, u kojima su pravaši mobilizirali buduće pripadnike HOS-a otvorenim ustaškim programom i usputno brutalno vrijeđali ‘jugokomunistički režim’ Franje Tuđmana. Bilo je to razdoblje uoči i nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, kada su HSP-ovci, predvođeni Dobroslavom Paragom i Antom Paradžikom, bili glavni politički problem Franji Tuđmanu, što kao konkurencija, što kao neugodna proustaška smetnja u percepciji međunarodne zajednice. Zahvaljujući snimkama koje se posljednjih godina povremeno pojavljuju u medijima, poznat je bio i Tuđmanov stav prema HOS-u. To su, kazao je Tuđman 1992. godine, mladići koji ‘nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata’, što ‘današnji svijet ne može prihvatiti’. Iako je Tuđmanov režim provodio ozbiljnu represiju prema pravašima, posebno zbog HOS-ovih postrojbi, koje se gledalo i kao prijetnju ustavnom poretku, dok su ih režimski mediji mahom ignorirali ili ocrnjivali zbog ekstremističke ideologije, HSP-ovci su dosljedno ostajali vjerni ustaškom pokretu i Anti Paveliću. I nije to bio eksces marginalnih grupacija unutar HSP-a, kako se danas opetovano tvrdi. Dapače, ustaški projekt bio je isključivi ideološki nukleus samog vrha stranke, što se ponajbolje vidi iz sadržaja ‘Hrvatskog prava’, službenog stranačkog lista koji je izlazio početkom devedesetih.
Milan Ivkošić nije u ‘Hrvatskom pravu’ samo uređivao fašizam, već ga je i osobno branio, ističući da ‘hsp samo dosljedno provodi onaj dio programa stranke na vlasti kojeg se ta stranka odrekla’
U prvom broju iz 1991. godine Paraga obznanjuje da će HSP uskrsnuti NDH od Sutle do Drine, rukovodeći se i naukom Ante Pavelića. Svi članovi predsjedništva, bez iznimke, ispisuju laude ‘poglavniku’ i ustaškom pokretu, nazivajući ga ‘najčišćim hrvatskim nacionalnim pokretom u povijesti’. Pravaši, između ostalog, traže proglašenje 10. travnja, datuma osnutka NDH, hrvatskim državnim blagdanom, organizirajući proslave diljem Hrvatske i dijaspore. Obećavaju u isto vrijeme zabranu Srpske pravoslavne crkve i ‘Tuđmanove fraze o poraženim snagama u Drugom svjetskom ratu’, dok je, sasvim prijemčivo ovdašnjim tržišnim fundamentalistima, pravaška vizija nove ustaške države sparena sa zahtjevom da se sve privatizira, od javnih tvrtki pa do svih, ali baš svih, zdravstvenih ustanova od Istre do Zemuna. Na naslovnicama ‘Hrvatskog prava’ poistovjećuju NDH s HSP-om, štancaju portrete Pavelića i njegovih pobočnika, ispisuju revizionističke pamflete o Drugom svjetskom ratu i ustaškim logorima i u svakom broju posvećuju pjesmice Poglavniku, poput koljačkih umotvorina izvjesnog Damira Majovšeka: ‘Nemojte ubiti i posljednjeg Srba, egzemplar zvjerstva ostati mora, u kavez, uz divlje zvijeri smjestiti ih treba, na kavez opasku: ‘Pozor opasnost vreba’.’
S obzirom na sukob s HDZ-om koji je kulminirao uhićenjem Parage i optužbama HSP-a da je država likvidirala Paradžika, a nakon njega i drugog zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića, poseban oblik prijezira gaje prema Franji Tuđmanu. Nazivaju ga, između ostalog, kukavicom, slabićem, boljševikom i zakletim komunistom koji prodaje zemlju, vodi antihrvatsku politiku i snosi odgovornost za poraze hrvatske vojske od Plitvica do Borova Sela, čineći sve da rasturi HOS-ove postrojbe.
U takvom ambijentu i s takvim simboličkim referencama kreira se ideološka podloga za djelovanje HOS-ovih postrojbi, kojima su njihovi tvorci dali ulogu sljednika ustaškog pokreta, vojnice koja neće stati dok se ne izbori za Veliku Hrvatsku u svojim ‘prirodnim granicama’. ‘Crnu boju HOS je naslijedio od Crne legije. A zašto? 1. Zato jer je HOS osnovan od strane dragovoljaca, kao i Crna legija. 2. Zato jer je Crna legija uzor i čast svakog hrvatskog čovjeka 3. Zato jer je Crna legija postavila, obnovila vjekovnu granicu na Drini’, stoji u ovom glasilu, u kojem HSP navodi ideal kojem treba stremiti hrvatska mladost. ‘To su pripadnici HOS-a, koji junački ginući ZA DOM, nastavljaju upravo svijetle tradicije onog ustaškog pokoljenja što je pred pola stoljeća bilo suočeno s istim neprijateljem!’ ističe rukovodstvo HSP-a, koje na naslovnice stranačkih novina stavlja pripadnike HOS-a sa slovom U na kapi, a njihov grb sparuju sa znakovljem ustaškog pokreta i NDH, nazivajući u isto vrijeme svoje postrojbe po ustaškim ratnim zločincima.
‘HOS nosi geslo koje je desetljećima bilo tabu, a danas je drago svakom hrvatskom vojniku. Oni se pozdravljaju ‘Za dom spremni’. To je najljepši pozdrav. Pa neće se pozdravljati sa zdravo! Onda kažu to su ustaše. Pa što i da jesu! Kao da je to sramota. (…) Danas svaki hrvatski vojnik – ne HOS-ovac, već hrvatski vojnik – pozdravlja sa Za dom spremni, a to je pozdrav koji su 10. travnja 1941. upravo hrvatski vojnici donijeli nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske. A slova U danas se ne stidi nijedan hrvatski vojnik nego ga još i traži, jer mu to daje moral’, poručio je u više navrata Paraga.
Njegove stavove o ideološkoj pozadini HOS-a dijele i drugi predstavnici HSP-a, jasno ih nazivajući sljednicima ustaške vojske. ‘Ovaj rat za Hrvate je nastavak rata od 1945. godine. Mi smo izgubili bitku, ali ćemo sada dobiti rat (…) U srcima većine tih mladih ljudi živ je duh desetotravanjske revolucije i njegovih tvoraca, Poglavnika, Francetića i Bobana’, piše u ‘Hrvatskom pravu’, čudnovatom fašističkom listu prepunom zaboravljenih kurioziteta. Tako se, primjerice, u jednom od brojnih tekstova koji ukazuju na Tuđmanovu represiju nad pravašima, navodi da je ‘ispred Pravnog fakulteta u Zagrebu 1. srpnja usred bijela dana od nepoznatih ZNA SE terorista pretučen dopredsjednik Pravaške mladeži Velimir Bujanec, dakako, uz obligatno psovanje ustaške majke’.
Sve to vrijeme HSP-ovi dužnosnici u javnim su nastupima otvoreno ustaštvo na HOS-ovim uniformama lišavali neugodnih fašističkih pridjeva. ‘Kada govorimo o ustaštvu i hrvatskom vojniku iz Drugog svjetskog rata, valja reći: ako ustaša znači biti fašist i nacist, onda mi nismo ustaše, ali ako ustaša znači biti hrvatski vojnik i borac za Nezavisnu Državu Hrvatsku, tada smo mi pravaši svi ustaše i time se ponosimo’, izjavio je za stranačko glasilo ustaša Anto Đapić, proglasivši tako ustaškim – a ne fašističkim! – cijeli HSP i sve pripadnike HOS-a.
Takav narativ trajat će sve do kraja devedesetih godina, bez obzira na nekoliko stranačkih pučeva i paralelno disidentsko osnivanje brojnih patuljastih pravaških strančica. HOS-ovi crnokošuljaši pod budnim okom HSP-a marširat će od Rijeke do Vinkovaca, a njihovi vođe, poput Đapića, slikat će se po lokacijama kao što je otvorenje spomenika Juri Francetiću i slaviti 10. travnja.
Od početka dvijetisućitih, međutim, paralelno s ozakonjenjem ustaškog pozdrava u simbolima HOS-ovih veteranskih udruga, doći će do postepenog umivanja HSP-a od ustaštva. Đapić će tako promovirati novo ‘demokršćansko’ lice HSP-a po Izraelu, pod budnim vodstvom spin doktora Mate Granića i revizionističkog redikula Jakova Sedlara, zamijenivši ustašku kapu izraelskom jarmulkom. U ‘Nacionalu’ su ga tada pitali zašto se nije išao ispričati u Jasenovac umjesto u Izrael. Đapić će odgovoriti da mediji neće određivati njegove postupke. I doista, otišao je u studenome 2016. godine, ali ne da se pokloni žrtvama ustaša, već da simbolički vrati ustašku crnu kapu na tikvu: u ambijentu reustašizacije hrvatske desnice Đapić će, zajedno s drugim HOS-ovcima koji su svjesno promovirali ustaški kontekst u HOS-ov grb, držati govor na otkrivanju ploče s ustaškom insignijom, istim onim pojedincima s kojima je nedavno otišao na sastanak s Plenkovićevim ministrima.
Tako je HOS-ovo znakovlje doživjelo sudbinu tipičnu za ovdašnje revizioniste: idejni pokretači uvođenja ZDS-a u postrojbe HOS-a veličali su ustaše, lišavajući ih fašističke konotacije, dok danas brane ZDS od ustaštva, pridajući mu isključivo atribute Domovinskog rata. Svjedočimo tako završetku dvadesetpetogodišnje epopeje, u kojoj svojevoljno sudjeluje izvršna politika i dobar dio desnog intelektualnog, medijskog i političkog mainstreama, pa tako i zakleti sljednici Franje Tuđmana, čijem su autokratskom režimu HOS i HSP bili predmet istinskog prijezira.
Nije stoga ni čudno da se u takvom ambijentu odašilju prijetnje smrću, spaljuju novine ili posvećuju kolumne sa srbočetničkim uvredama svima koji ukažu na istinu o ustaškom pozdravu u grbu HOS-a, kao što to često radi kolumnist ‘Večernjeg lista’ Milan Ivkošić, koji je, uzgredno, bio glavni urednik ‘Hrvatskog prava’ upravo kada je Paraga tamo obznanio ustaške ideološke konture za postrojbe HOS-a. Štoviše, Ivkošić nije samo uređivao fašizam, već ga je i osobno branio, ističući da ‘HSP samo dosljedno provodi onaj dio programa stranke na vlasti kojeg se ta stranka odrekla’.
Iako dakle reprezentanti HOS-ovih veterana tvrde da njihov ZDS nema veze s ustaštvom, istina u ovoj priči jest da su ustaše iz HSP-a osnovali HOS iz ustaških pobuda, dali su im ustaške insignije s ciljem da se poistovjete s Pavelićevim ustašama i da ostvare njegove ustaške programe o Velikoj Hrvatskoj. Ustaša je, nadalje, i njihov medijski kanalizator Velimir Bujanec, kao što je iz ustaške pozicije Zlatko Hasanbegović snatrio o Hrvatskoj do Drine i ustašama kao herojima, mučenicima i šehidima, a danas ta ista uvjerenja revizionistički licemjerno podvaljuje isključivo u kontekst Domovinskog rata. Što se tiče HOS-ovih običnih veterana, koji napadaju pojedince što javno govore o ustaškom pozdravu u njihovom grbu, za početak bi možda trebali razmisliti o činjenici da ih ustaše predstavljaju u pregovorima s hrvatskom vladom.
