Dva puta sam se u životu osjećala posramljeno. Prvi put kad su nas, lokalne stanovnike, strani volonteri pitali zašto u vlastitom gradu zaobilazimo ruševine umjesto da ih očistimo, a drugi put kad su rekli: "Zar mislite da majke s one druge, srpske strane koje su također izgubile djecu manje pate od hrvatskih?" I to mi je otvorilo oči - prisjeća se Mirjana Bilopavlović, koordinatorica Centra za podršku i razvoj civilnog društva "Delfin", svojih aktivističkih početaka, vezanih uz Volonterski projekt Pakrac (VPP).

Kroz tu inicijativu, proisteklu iz rada Antiratne kampanje (ARK), od 1. srpnja 1993. pa do 28. veljače 1997., kad je formalno ugašena, prošlo je oko 300 volontera iz više od 20 zemalja svijeta. Izmjenjivali su se na radu u ratom razrušenom i podijeljenom Pakracu, a kako smo pisali lani, kad je okupljanjem nekadašnjih volontera u planinarskom domu Omanovac obilježena 30. godišnjica osnutka VPP-a, za te četiri godine, u suradnji s lokalnim stanovništvom, obnovili su krovove ukupne površine veće od 30 nogometnih igrališta. Njihove aktivnosti su pored fizičke pomoći u raščišćavanju ruševina i obnovi objekata podrazumijevale i direktnu komunikaciju s ljudima na terenu, prenošenje informacija među zaraćenom hrvatskom i srpskom stranom, pa i spajanje razdvojenih obitelji. Provodili su i aktivnosti za žene i djecu, pokrenuli tečajeve engleskog i informatike, sa sobom donijeli kompjutere i internetsku vezu, što je pojedincima i pojedinkama poput Mirjane omogućilo da pošalju svoje prve mailove.

- U početku je među lokalcima bilo dosta nepovjerenja prema mladim volonterima. Ljudima nije bilo jasno zašto bi itko želio doći u Pakrac i Lipik koji su bili razrušeni, u kojima nije bilo ni struje ni vode i gdje se po kruh moralo odlaziti u Kutinu. I onda su malo po malo, djelujući uz radne brigade koje su tada postojale u gotovo svakom ratom zahvaćenom gradu, uspjeli pridobiti naše simpatije. I to prije svega preko djece za koju su organizirali igraonice, nabavljali im igračke i učili ih strane jezika - kaže Mirjana Bilopavlović i dodaje kako su imali sreću što je u to vrijeme ravnatelj pakračke srednje škole bio Dragan Marin, kasnije SDP-ov vijećnik u gradskom vijeću, koji im je za te aktivnosti ustupio školske prostorije.

Volonteri na djelu (Foto: Keith Michael Holmes) 

- Izuzetno je važno što je dosta klinaca iz Pakraca i Lipika preko međunarodnih volontera dobilo priliku da nastave svoje školovanje dalje, u Velikoj Britaniji, SAD-u i drugim zemljama. Da se razumijemo, među volonterima je bilo i avanturista. No na prvu vidite tko je došao samo da bi doma mogao poslati fotografiju iz ratom pogođenog područja. A onima kojima je stalo, njima nije bilo važno ni radno vrijeme, na pomoći i podršci bili su angažirani 24 sata - priča Mirjana.

S grupom volontera i volonterki krajem srpnja 1994. u Pakrac je, u organizaciji GSoA, mirovnjačke Grupe za Švicarsku bez vojske, stigao i Urs Weber, 25-godišnji student teologije, koji će zauvijek ostati upisan u povijest tog zapadnoslavonskog grada. Budući da je u rodnom Davosu bio aktivan u katoličkoj zajednici, prisjeća se mirovna aktivistkinja Vesna Teršelič, Urs je od mladih dana sudjelovao u humanitarnim akcijama, koje su uključivale i pomoć oboljelima od AIDS-a.

- U kasnim 1980-ima zainteresirala ga je velika kampanja za ukidanje vojske u Švicarskoj. Snaga tadašnjeg mirovnog pokreta vidljiva je iz rezultata referenduma održanog u studenom 1989. godine, kad je za gašenje vojske glasalo čak 1.052.218, što je 35,6 od 68,6 posto građana i građanki s pravom glasa. Urs je od 1991. s puno brige pratio ratna zbivanja u tadašnjoj Jugoslaviji i uključivao se u akcije pomoći stradalima u Hrvatskoj, a kasnije i BiH. Zbog toga se i javio na poziv GSoA - govori Teršelič.

Tako je, dodaje Goran Božičević, koji je uz Vanju Nikolić, Wama Kata te podršku Vesne Teršelič, Ognjena Tusa i ostatka ARK-a bio jedan od osnivača VPP-a, velika grupa okupljena oko GSoA htjela pokazati švicarskoj javnosti da osim slanja humanitarne pomoći ima i drugih načina da se doprinese postizanju mira.

Urs Weber

- Prošli su pripreme u Švicarskoj i Zagrebu. U Pakracu sam ih kratko sreo, pozdravio i rekao, u što ne mogu ni sam vjerovati, kako nam je glavni cilj – da se svi vrate živi i zdravi doma - veli Božičević i dodaje da je u to doba, uz njega i Vanju Nikolić, koji su bili voditelji VPP-a, uloga co-leaderica grupe volontera pripadala Marini Škrabalo i Lynn McKinty, danas angažiranima u ljudskopravaškom, odnosno sindikalnom pokretu.

Božičević kaže da je ljeto 1994. u Pakracu bilo vruće klimatski, a pogotovo društveno-politički. Tada su, tumači on, u toku bile blokade UNPROFOR-ovih kontrolnih točki prema RSK-u od strane Zajednice prognanika. Budući da je primila spomenutu grupu od 30-ak švicarskih aktivista, na tzv. hrvatskoj strani grada najednom se našlo preko 40 volontera, što je bilo mnogo s obzirom na oko 2.000 lokalnih stanovnika.

- Plan je bio da švicarski volonteri rade na RSK strani, možda blizu Okučana, no zbog blokade se od toga odustalo iako se, pretpostavljam, to moglo ostvariti na "silu", tj. posredstvom UN-a. No to nije bio naš način djelovanja - priča Božičević.

Suosnivač VPP-a, a kasnije i MIRamiDA, prvih treninga izgradnje mira u postjugoslavenskim zemljama, kaže da je te 1994. primirje trajalo već dvije do tri godine, ali da je napetost ostala uz samo granicu s RSK-om. Bio je to, dodaje, daleko od normalnog, mirnog života.

- Tokom srpnja 1994. u gradu s hrvatske strane, i to u vrlo kratkom periodu od možda tjedan, desila su se četiri samoubojstva. Jedno, koliko se sjećam, u kafiću. To je mnogo za svaku zajednicu, pa smo u VPP-u odlučili nešto poduzeti. Putem osobnih kontakata smo uspjeli postići da dođe stručna, zajednička ekipa Ministarstva obrane i MUP-a. A onda se nakon svega desio Ursov tragični pad - govori Božičević.

Volonteri na djelu (Foto: Keith Michael Holmes) 

Toga ponedjeljka, 27. srpnja, dok je u prijepodnevnim satima s lokalcima radio na raščišćavanju ruševina Malog dvora Janković, a u kojem se danas nalazi Muzej grada Pakraca, Urs Weber je, vozeći kolica, propao kroz rupu u podu. Udario je glavom i više se nije probudio iz kome. Božičević kaže da je Ursu pružena prva pomoć u obližnjoj hitnoj, nakon čega su ga odvezli u kutinsku bolnicu. Liječenje je potom nastavljeno u Zagrebu.

- Urs je bio nešto bolje baš na dan kada su njegovi roditelji, Nelly i Peter, došli u Pakrac posjetiti volontere, no nakon toga se opet sve pogoršalo. Bolnica u Dubravi je ponudila da se Ursa držati na aparatima koliko treba, ali su roditelji to otklonili uz komentar da aparati trebaju drugim bolesnicima. Nelly i Peter su na kraju htjeli platiti bolnički trošak, ali im je rečeno da je to najmanje što RH može napraviti - ističe Goran Božičević.

Zbog nemilog događaja potreseni aktivisti okupljeni oko VPP-a do kasne jeseni 1994. nisu primali nove volontere, a Ursov rad su, govori nam Vesna Teršelič, svojom velikodušnom podrškom nastavili Peter i Nelly. Kroz inicijativu "Mir Za Pakrac" koju su osnovali u Davosu, ti divni, skromni ljudi s integritetom, kako ih opisuje Božičević, vraćali su se u Pakrac te pomogli u osnivanju posudionice alata, praonice i u obuci lokalaca da pomažu nemoćnima i siromašnima.

U ljeto 2014., kada je Nelly već bila preminula, Peteru Weberu uručeno je priznanje Grada Pakraca s imenom njegova sina. Četiri godine kasnije, na inicijativu spomenutog Dragana Marina, u čast Ursa podignuta je i spomen-ploča u dvorištu kurije Janković. U povodu nedavne 30. godišnjice tragične pogibije švicarskog volontera, na ploču je grupa Pakračana i Pakračanki, među kojima su bili Bilopavlović i Marin, postavila bijele ruže. I to sve uz poruku da je sjećanje na Ursa Webera zalog za budućnost nadolazećih generacija.