Odnosi Austrije i Hrvatske su odlični. Nema nikakvih otvorenih aktualnih problema. Turisti iz Austrije uredno dolaze u Hrvatsku, u kojoj Strabag uredno dobiva poslove. Bilateralna sadašnjost potpuno je neopterećena, tek nedavna prošlost stvara mjestimična nerazumijevanja.
Prošloga su se tjedna, 27. srpnja, na datum koji se u SR Hrvatskoj službeno praznovao kao Dan ustanka naroda Hrvatske, u Beču sastali ministri vanjskih poslova, austrijski Alexander Schallenberg i hrvatski Gordan Grlić Radman. Zaključili su da su bilateralni odnosi odlični, razgovarali su i o aktualnim temama, dakle o energetici, proširenju Europske unije na zapadni Balkan, s posebnim naglaskom na stanje u Bosni i Hercegovini.
Kako nalažu red i novinarski običaji, najviše prostora u javnosti je dobila tema koja nekoga najviše tišti. Austriju, čini se, ne tišti ama baš ništa, a hrvatsku stranu tišti bijelo polje s Blajburškog polja. Požalio se hrvatski inoministar svom austrijskom kolegi na uklanjanje grba sa spomen-obilježja na Bleiburgu. Zna Grlić Radman da je to pitanje savezne zemlje, a ne savezne vlade, i lokalnih vlasti, ali svejedno apelira na saveznu vladu "da pomogne u nastojanjima kako bi se taj grb vratio na način da se pojasni da je to povijesni grb i da ga ne treba dovoditi u vezu s režimom za vrijeme Drugog svjetskog rata".
Vlasti austrijske pokrajine Koruške početkom lipnja, baš uoči Bleiburga koji više i nije pravi Bleiburg jer je preseljen, u mnogo manjem obliku, na ličku Udbinu, sa spomen-obilježja uklonile su i zaplijenile grb u kojem je gornje lijevo polje bijele boje. Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova žurno je reagiralo i zbog toga poslalo prosvjednu notu Austriji. Nedavno je Sabor raspravljao o povjerenju ministru vanjskih poslova, gornje lijevo bijelo polje u Austriji bila je važna tema te rasprave i Grlić Radman je neoprezno najavio da će grb biti vraćen. No ne lezi vraže, Grlić Radman snuje, a austrijski sud suduje i nije prihvatio žalbu Počasnog bleiburškog voda, grb nije vraćen, pa Grliću Radmanu nije preostalo ništa drugo nego da se požali kolegi Schallenbergu.
Hrvatskom je ministru već u vrijeme slanja note prijateljskoj i bilateralno besprijekornoj Austriji iz dijela javnosti prigovoreno da blamira zemlju u inozemstvu traženjem vraćanja ustaškog grba na spomenik koji je spomenik ubijenim ustašama. Grlić Radman uporno tvrdi da nije riječ o ustaškom grbu, a zapravo ispod žita pokušava afirmirati tezu da sve to skupa i nema nikakve veze s ustašama. Nedavno je za Novi list izjavio da grb uklonjen sa spomenika u Austriji nije ustaški i da se nije počeo koristiti u NDH. Dapače, ni partizani nisu 1945. prefarbali gornje lijevo polje grba na krovu crkve Svetog Marka u Zagrebu. Tehnički gledano, grb na Bleiburgu nije istovjetan grbu NDH (koji je dizajnirao Ljubo Babić), a koga zanima povijest bijelog i crvenog polja te raznih životinja u hrvatskoj heraldici, više o tome može doznati pročita li knjigu Dubravke Peić Čaldarović i Nikše Stančića "Povijest hrvatskoga grba". No suštinski gledano, svakome je jasno da sve što je na Bleiburgu ima veze samo i isključivo s ustašama i NDH.
Vratimo se na časak u svibanj (ove, ne 1945. godine) i na prosvjednu notu u kojoj je navedeno da je "sam grb stoljećima bio sastavni dio heraldike Habsburške Monarhije i kao takav često je istican na raznim povijesnim građevinama i u raznim povijesnim spisima, stoga nema i ne može imati protuustavne konotacije". Ostavimo po strani kakvi su grbovi korišteni u Habsburškoj Monarhiji (savjet: prelistati spomenutu knjigu), uočimo tek da osim "dvostrukih konotacija" imamo, odnosno nemamo, i "protuustavne konotacije". U noti je navedeno i da je "proglašenje povijesnog hrvatskog grba fašističkim simbolom nepotrebno naštetilo ugledu Republike Hrvatske". Inače, raznoraznim rabljenjem fašističkih konotacija Hrvatskoj nitko ne šteti toliko koliko ona sama. Valja uočiti i da se ministar silno bori za to da se privatna imovina (uklonjeni grb) vrati udruzi (Počasni bleiburški vod). Osim toga, ako je to povijesni hrvatski grb, zašto nije i sadašnji? Nije valjda da se sramimo vlastite prošlosti i to toliko da se Franjo Tuđman 1990. na koncu ipak odlučio za nepovijesni grb.
Grlić Radman svom je kolegi Schallenbergu kazao da grb "ne treba dovoditi u vezu s režimom za vrijeme Drugog svjetskog rata". Na djelu je režimska konotacija jer kako drugačije protumačiti to da ministar vanjskih i europskih poslova države koja se u ustavnim Izvorišnim osnovama poziva na ZAVNOH (i to nasuprot NDH) ne želi preko usta prevaliti o kojem je to režimu riječ. A o kojem je režimu, ustaškom, riječ i o kakvom je gornjem lijevom polju riječ jasno je svakome. Ali kada bi se to reklo, onda bi nestalo fašističkih konotacija i sve bi bilo ustaški crnodano. Na Bleiburgu su bili ustaše koji su za sobom povukli domobrane i civile, o predaji su s britanskim oficirima pregovarali ustaše i sve što se zbivalo na Bleiburgu u srži je povezano s ustašama. Spomenik je podignut 1987. godine, gornje lijevo polje je bijelo jer je takvo bilo i u NDH (ne zato što je takvo bilo i u Habsburškoj Monarhiji), nikako ne crveno jer je takvo u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.
Kome je bilo podignuto spomen-obilježje jasno je i iz donedavnog natpisa na hrvatskom jeziku "u čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci svibanj 1945". Pod "hrvatska vojska" sigurno se ne misli na partizane koji su ginuli boreći se protiv ustaša i Nijemaca i sedam dana nakon službene kapitulacije Trećeg Reicha. Pa eto, ako već nema bilateralnih problema između Austrije i Hrvatske, zašto ti odnosi ne bi bili začinjeni borbom za lošiju prošlost.
