Tenkovi, dva helikoptera s oznakama JNA u niskom letu, vojni kamioni, profesionalni vojnici s teškim naoružanjem, četnici s kokardama i bradama, upali su prvih martovskih dana u zapadnoslavonsko selo Gređane, uz odjeke detonacija i pratnju tenkovskih borbi. Iako je sve ličilo na iznenadnu okupaciju, bilo je to samo snimanje filma ‘General’, o liku i djelu hrvatskog generala Ante Gotovine, čiji je režiser Antun Vrdoljak. Iznenadni upad u selo Gređane je šokirao malobrojne srpske povratnike, uglavnom staračke dobi, koji su slušali odjeke detonacija za najavljeni filmski megaspetakl sakriveni u svojim domovima.
Nakon ulaska Hrvatske vojske 6. septembra 1991. godine naše je selo kroz tri dana devastirano, popaljeno i ubijeno je 12 mještana, uglavnom žena i staraca, kaže Stojan Skopljak
- Jesenas je do nas došao Ante Gašpar, direktor za lokacije ‘Generala’, i rekao da će ovdje snimati scene za film, te da obavijestimo mještane da ne bi bilo gužve kada oni ulete s vojskom. Međutim, nisu rekli kada bi točno došli. Kao odgovor na pitanje ‘zašto baš mi?’, rečeno nam je da naše selo odgovara zbog dobre lokacije: prometno smo izolirani, pa će biti najjednostavnije blokirati cestu, a pritom neće biti većih problema i šteta zbog snimanja. Selo je stvarno bilo blokirano dva dana, posebno njegov srednji dio, dok se tri sata baš nikako nije moglo proći, a zatim su povremeno propuštali prolaznike u etapama. Na polju se odvijala borba tenkova, uz topovske udare. Čulo se gruvanje. Kružio je i helikopter koji je na sebi imao petokraku i jugoslavensku zastavu - priča Stojan Skopljak, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine općine Stara Gradiška i dodaje da su mještani Gređana snimanje filma ‘General’ doživjeli kao još jedno poniženje.
- Vjerujemo da ćemo mi kao Srbi biti ocrnjeni u tom filmu. Naši mještani osjećaju se uvrijeđeno. Zbivanja 1991. u našem selu ne odgovaraju prizorima koje je Vrdoljak ovdje snimao. Ono što su snimali to je nečija fikcija, nikako ne naša realnost. Nismo nosili šubare, ni kokarde, ni brade. Mi, stanovnici sela, nismo bili naoružani. Nismo išli u ničije tuđe selo ratovati, samo smo čuvali svoje kuće, djecu, stoku. Radnja koju je ovdje snimao Vrdoljak navodno se dogodila u Kričkama i Gornjim Rajićima. Tamo su bile neke druge igre. Ali mi to ovdje ne znamo - navodi Skopljak.
Iako je po knjizi Nenada Ivankovića ‘Ratnik, pustolov i general’, na osnovu koje se snima film, Hrvatska vojska tih jesenskih dana 1991. godine ličila tek na malo bolje izvježbano lovačko društvo, ona je iza sebe u Gređanima ostavila 12 ubijenih civila.
Najgore što su sve blokirali. Nismo imali kruha. Dva dana trgovca i pekara nisu pustili u donji dio sela. Naša patnja ništa ne vrijedi, kaže Milka Mlinarević
- Naša istina je da je nakon ulaska Hrvatske vojske 6. septembra 1991., kroz tri dana naše selo devastirano, popaljeno i da je ubijeno 12 mještana, uglavnom žena i staraca. Među njima je najstariji imao 86 godina i ubijen je u krevetu. Stradala su i dva bolesna, stopostotna invalida. Navodno se za ta ubojstva raspitivala i neka inspekcija, ali ništa dalje nije poduzeto. Nakon 12 dana u selo je ušla srpska vojska pod čijom su kontrolom Gređani bili do Bljeska. To je naša istina, naš film koji nikoga ne zanima i koji nikada neće biti snimljen - kaže Skopljak.
Igrani film i televizijska serija o životnom putu Ante Gotovine produkcijska kuća Kiklop ostvaruje zajedno s Hrvatskom radio televizijom s kojom je potpisan ugovor prije šest mjeseci, za vrijeme vršitelja dužnosti glavnog ravnatelje Siniše Kovačića. Njemu je to bio iznimno važan projekt pa je za kratko vrijeme na ovoj dužnosti, požurio staviti svoj potpis. HRT gotovo svake večeri u Dnevniku donosi reportaže o snimanju filma, koje su toliko česte i obojene patriotskim patosom, da bi ovaj uradak publici mogao dosaditi i prije prikazivanja. HRT kao javni servis možda bi trebala zanimati i druga strana priče, ili barem onih 12 imena poginulih Gređana početkom septembra 1991. Život u Gređanima u zadnjih sedamdesetak godina određuje još jedna fatalna povijesna činjenica.
- U Gređanima je skoro iz 90 posto kuća netko završio u Jasenovcu ili Staroj Gradišci. Jasenovac je nama prostorno i emotivno jako blizu. Samo u jednom danu, 1943. godine, ustaše su izvršili masakr nad 120 naših mještana. I te 1991. bio je velik broj onih koji su se jako dobro sjećali odvođenja svojih najmilijh u logor tokom Drugog svjetskog rata. Strahovali smo da se historija ne ponovi. Mi smo odgojeni u jauku Jasenovca - reći će kratko Miodrag Kosić.
- Ne smijem puno pričati da mi se ne obije od glavu. Nikakvu pravdu ne gonim. Živim običnim životom. Svatko ima pravo na svoj film. Vidio sam sve što je bilo, znam da istinu pišu pobjednici. Ali ne mogu onda biti u isto vrijeme i žrtve i pobjednici. Obično žrtve nisu pobjednici. O našim stradanjima u filmu naravno neće biti riječi. Svatko piše svoju historiju, svatko ima svoj film, svoju istinu. Kako će se znati istina o ratu devedesetih kada još uvijek nismo utvrdili istinu o Jasenovcu - zaključuje Kosić.
Da film u kojem glume Goran Višnjić (Gotovina), Nataša Janjić (Vesna Karuza), Tarik Filipović (Domazet Lošo) i Goran Navojec (vojnik HV-a), posljednje stanovnike Gređana uopće ne interesira, ali je zato njegovo snimanje s upadom tenkova, topova i vojnih kamiona vratilo ružna sjećanja, svjedoči i Milka Mlinarević.
- Nisam bila ravnodušna. Nisam imala uopće snage da izađem iz kuće jer znam kroz što sam prošla i nisam se htjela vraćati u prošlost. Narod se bojao. Najgore što su sve blokirali. Nismo imali kruha. Trgovca i pekara nisu pustili u donji dio sela. Naša patnja ništa ne vrijedi, samo lomi živce, lomi zdravlje. Žrtva bi trebala biti žrtva, i da se prikaže bar detalj te patnje. Nažalost, kako vrijeme ide, mladi ne znaju ništa od ratnih događaja. Znaju samo jednu priču. Naši životi u pustim, devastiranim i zaboravljenim selima nikoga ne zanimaju. Svatko od nas mogao bi ispričati svoj film. Naša se istina ne piše, a ono što se nije zabilježilo, nije se ni dogodilo. Mi kada umremo, gotovo je. Nema istine o stradanju naših običnih ljudi. I naši mještani su dali živote za ovu današnju antifašističku Hrvatsku, ali o njima ne snimaju filmove. Poslije onog rata ljudi su se okrenuli radu, a kuda sad da se okreneš, gdje god da pogledaš: stalno vraćanje u prošlost, obnavljanje mržnje i kopanje tamo gdje nije dobro - potresena, već na rubu plača, reći će Milka.
Rijetki mještani koji su uspjeli prići blizu filmskog seta kažu da su se snimanja odvijala na tri lokacije: u samom središtu sela, ispred spomenika i srušene škole gdje je bio smješten ‘generalov šator’ te stari kombi oko kojeg se pucalo. Tu se pojavio i autobus pun vojske u četničkim uniformama. Na polju se snimala tenkovska borba, a u dvorištu jedne kuće spuštanje helikoptera.
Iako se prizori zapostavljenosti i nebrige države u Gređanima teško mogu dočarati bilo kakvom scenografijom, autorski tim ‘Generala’ to nije previše zanimalo. Po ostacima života reklo bi se da je u Gređanima rat jučer završio. O protoku vremena od četvrt stoljeća dokaz je jedino izraslo drveće i šipražje, tamo gdje više ljudska noga ne kroči. U spaljenoj školskoj zgradi već 26 godina umjesto učenika rastu šipražje, korov i zmije. Visoko drveće pustilo je duboko korijenje iz spaljenih kuća. Stabla su prerasla seoske bandere, jedine tragove civilizacije u selu. Devastirana Srpska pravoslavna crkva i pusta ulica kroz sredinu nekad najbogatijeg zapadnoslavonskog sela, djeluju sablasno, kao izvrstan primjer za horore, a ne samo ratne filmove.
Dok se snimanje očekivanog hvalospjeva o ratnom putu Ante Gotovine predstavlja kao najskuplji filmski projekt na području bivše Jugoslavije u posljednjih 30 godina, mještani Gređana žive na ivici egzistencije. Kažu, poslije Bljeska vratili su se pojedinci, ali život nikada. Od negdašnjih 900 stanovnika, ovo veliko selo spalo je na njih stotinjak. Ne pomažu im ni plodna zemlja, ni blizina autoputa i Lonjskog polja. Nekada je svako domaćinstvo imalo najmanje četiri krave, a danas ih toliko nema u čitavom selu. U Gređanima je danas samo šestero djece. Koliko nezadovoljstvo vlada među mještanima, svjedoče i riječi jedne mještanke hrvatske nacionalnosti, koja je u Gređane doselila u drugoj polovini devedesetih. Iako ne želi da se navodi njeno ime, ističe ono što i većina preostalog stanovništva misli.
- Nije lijepo i nije ugodno ni Srbima, ni Hrvatima. Nas male ljude nitko ništa ne pita. Treba se okrenuti životu, a oni nas uvijek vraćaju u tešku prošlost. Gređana nema, mi smo posljednji - reći će ova Hrvatica porijeklom iz Bosanske Posavine.
U vrijeme radnje Vrdoljakovog filma 1991. Milan Vuković imao je samo tri godine. Tragičnih događaja koji su obilježili sudbinu sela do današnjih dana se ne sjeća, ali posljedice jako dobro osjeća. Danas je jedan od najmlađih stanovnika. Od 1998. godine otkako se vratio, čeka da netko dođe i pomogne pokrenuti njegovo plodno selo iz besperspektivnosti. Dočekao je tek dolazak Vrdoljakovog filmskog karavana.
- Naš život danas ovdje bi mogao da bude idealna umjetnička inspiracija za film. Sadašnjost je jadna, a budućnost je gašenje sela. Odavde put vodi samo na groblje. Onda će se moći mirno snimati što hoće, nećemo nikome smetati - reći će mladi Vuković s kojim se slaže i Dušan Nogić, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Brodsko-posavske županije.
- Hrvatska je vojnim akcijama oslobodila ovaj prostor od domicilnog srpskog stanovništva. On je sada napušten, prazan, zarastao. Vidimo sada kakvo je stanje bilo planirano i zamišljeno, možda i te 1991. Postavljam jedno pitanje: ako na jednom prostoru ne žive ljudi, čemu služi taj prostor, kolika je njegova vrijednost? Po meni je nema. Bogatstvo jednog prostora čine ljudi. Odavde su jedni pobjegli, protjerani, a drugi se nisu snašli - ističe Nogić.
Detonacije s poprišta snimanja ovog filma, ovih dana čuju se i u srpskim selima Dalmacije; Kašiću i Islamu Grčkom. U životu koji je ispunjen strahovima, svakodnevnim govorom mržnje, netrpeljivošću i borbom za golo preživljavanje ljudi nerado govore o osjetljivim temama. No uspjeli smo saznati da je tjedan-dva dana trajalo snimanje scena u Kašiću, na lokaciji pored crkve. Iako su autori filma zatražili da se scene snimaju unutar same crkve i groblja, to od SPC-a nije bilo odobreno.
Filmska karavana Antuna Vrdoljaka boravila je i na prostoru livanjske općine u Bosni i Hercegovini, gdje je od lokalne sredine dočekana širokih ruku i s oduševljenjem, ali i uz lavinu negativnih reakcija predstavnika Srba bez čijeg su znanja državne vlasti posudile tenkove, topove i kamione Oružanih snaga BiH. Srpski mediji su isticali da je posuđivanje vojne opreme za potrebe snimanja filma o veličanju čovjeka koji je
prvostupanjskom presudom Haškog suda bio osuđen zbog zločina počinjenih u Oluji, a u drugom stupnju ipak oslobođen, predstavlja nezapamćeni skandal. Zamjenik ministra odbrane Boris Jerinić zapitao se da li bi takav vid pomoći Bosna i Hercegovina pružila da Srbija snima film o nekom srpskom generalu. No negativne reakcije u susjednoj državi ne diraju autorski tim ‘Generala’ čiji producent Andrija Vrdoljak samo poručuje da ekipa ‘radi svoj posao’.
