Dva dana prije pada okupiranog Vukovara, u noći 16. studenog 1991. godine, naoružani čovjek izveo je Milicu i Dragoljuba Vračarića iz skloništa u vukovarskoj četvrti Borovo naselje. Bračni par srpskog porijekla u kasnim šezdesetim godinama odveden je na strijeljanje. Milica je odmah preminula, ali je njen suprug Dragoljub preživio uz teške ozljede. Od 1991. do 2006. godine nekoliko je puta na hrvatskim i srpskim sudovima svjedočio da je u suprugu i njega pucao Nikola Ćibarić, pripadnik Hrvatske vojske i njihov sumještanin iz Borova naselja.

‘Ja sam se okrenuo i u tome trenutku vidio da je Ćibarić napravio dva koraka unazad i repetirao – napunio oružje i istog trena rafalnom paljbom sa leva u desno pokosio mene i suprugu… Kada sam se uvjerio da je ubojica otišao, ja sam ustao, pogledao suprugu, kontrolišući puls ustanovio da je mrtva’, izjavio je Dragoljub Vračarić pred vojnim istražiteljima u Beogradu 20. prosinca 1991. godine, mjesec dana nakon događaja. Vračarić je umro 2008. u domu za starije osobe nedaleko od Vukovara, dok Ćibarić danas živi u Varaždinskim Toplicama, gradiću na sjeverozapadu Hrvatske. Povremeno se pojavljuje u hrvatskim medijima na godišnjicu pada Vukovara, kao utjelovljenje žrtve koju je hrvatski narod podnio u gradu koji je razoren tromjesečnom opsadom vojne sile kontrolirane iz Beograda.

U svom priznanju vojnom istražnom sucu u Beogradu 15. siječnja 1992. Ćibarić je naveo točnu lokaciju ubojstva, iznijevši pritom detalje kojih se nije sjetio ni Miličin suprug Dragoljub

Prilikom ofenzive JNA 14. rujna 1991. godine, srpske snage ubile su mu brata, a majku i oca istog dana odvele u nepoznatom pravcu, nakon čega su i oni ubijeni. Ćibarić je devet mjeseci proveo u srpskom zarobljeništvu, gdje je bio podvrgnut užasnoj torturi. Osuđen je pred Vojnim sudom u Beogradu nakon što je priznao ubojstvo pet civila iz Borova naselja, među kojima je bila i Milica Vračarić. U kolovozu 1992. razmijenjen je za srpske zarobljenike.

Budući da Hrvatska ne priznaje odluke jugoslavenskih vojnih sudova, odgovorni za ubojstvo Milice Vračarić nikada nisu procesuirani. Ovo BIRN-ovo istraživanje pokazuje da u Hrvatskoj nije provedena nezavisna istraga ovog slučaja, iako su u zadnjih deset godina najviše državne institucije više puta na njega upozorene. U telefonskom intervjuu za BIRN, Ćibarić je u potpunosti negirao odgovornost za zločine, ističući da je njegovo priznanje pet ubojstava prije 27 godina iznuđeno mučenjem.

- Kad te netko tuče svakih 15 minuta i traži da priznaš, onda se u nekom trenutku slomiš i kažeš sve što žele čuti, iako nisi kriv - tvrdi Ćibarić.

Ne postoje direktni očevici u slučaju preostala četiri ubojstva civila iz Borovog naselja, ali zahvaljujući iskazima Dragoljuba Vračarića i drugih svjedoka tijekom sudskog postupka moguće je detaljno rekonstruirati okolnosti u kojima je ubijena Milica Vračarić. Dan prije njenog ubojstva, 15. studenog 1991. godine, Vračarići su došli u veliko sklonište ‘Obućara’ koje su hrvatske vlasti uspostavile u kompleksu tvornice obuće Borovo. Nakon tromjesečne opsade Vukovara od strane postrojbi Jugoslovenske narodne armije, lokalnih pobunjenih Srba i dobrovoljaca iz Srbije, Vukovar je bio u ruševinama. Grad je bio pred padom kad je susjed pozvao Dragoljuba Vračarića da se upute u ‘Obućaru’. Susjed, inače Hrvat s kojim su Vračarići bili u dobrim odnosima, nadao se sigurnijem utočištu u skloništu u kojem se nalazilo najmanje dvije tisuće civila, uglavnom Hrvata. Većina Srba je dotad napustila Vukovar.

Vračarićima je 16. studenog oko 16 sati prišao Martin Sablić. Dragoljub i Milica ga nisu poznavali, ali su od susjeda čuli da je on jedan od glavnih u skloništu. Njihovom susjedu hrvatske nacionalnosti Sablić je vratio osobnu iskaznicu, dok je supružnicima srpske nacionalnosti rekao da se upute u prostoriju za objed. Tamo su ih po Sablićevoj naredbi pretresli njegovi zamjenici, Nikola Ćibarić i Bartol Domazet. Uzeli su im 52 tisuće jugoslovenskih dinara, 100 njemačkih maraka i Miličine lijekove za dijabetes. Prema Dragoljubovom iskazu istražiteljima u Beogradu, istu večer Ćibarić im je naredio da pokupe stvari i da ga prate, jer ih, kako je rekao, vodi u drugo sklonište. Nakon petstotinjak metara vožnje automobilom, vozač je na Ćibarićev zahtjev stao preko puta željezničke stanice u Borovu naselju. Prugu su prešli pješke, a Ćibarić ih je zaustavio na obližnjoj autobusnoj stanici i pucao im u leđa.

Došavši svijesti, teško ranjeni Dragoljub uvjerio se da mu je supruga preminula. Krenuo je prema kući i usput naišao na vojnike JNA koji su mu pružili prvu pomoć. Prebačen je u bolnicu u Somboru u Srbiji gdje je imao dvije operacije. Liječnički karton pokazuje da mu je jedan metak prošao kroz vilicu i desno oko, dok su dva ostala u tijelu. Poslije jednomjesečnog oporavka, u Beogradu je dao navedeni iskaz. Iako su desetljećima Nikola Ćibarić i on živjeli u Borovu naselju, čovjeka kojeg je optužio da ga je teško ranio i ubio njegovu suprugu nije osobno poznavao. Kao ubojicu ga je prepoznao na videosnimci tijekom svjedočenja.

Ćibarić je zarobljen u noći 18. studenog, dva dana nakon ubojstva Milice Vračarić. S nekoliko stotina branitelja Vukovara odveden je u logor Begejci u Srbiji, odakle je prebačen u logor u Sremskoj Mitrovici. Predali su se i zapovjednik skloništa i pripadnik 204. brigade Hrvatske vojske Martin Sablić, kao i njegov zamjenik i pripadnik 3. gardijske brigade Bartol Domazet koji je s Ćibarićem pretresao Vračariće. Ante Vranjković, čovjek koji je prema vlastitom priznanju odvezao Ćibarića i Vračariće do željezničke stanice, također je bio u srpskom zarobljeništvu. Pripadnici Hrvatske vojske koji nisu završili u Srbiji odvedeni su na Ovčaru, poljoprivredni kombinat udaljen pet kilometara od Vukovara. Od 20. do 21. studenog 1991. godine, pripadnici JNA i srpskih paravojnih formacija u kojima su bili i lokalni Srbi iz Vukovara, tamo su ubili između 200 i 270 razoružanih i ranjenih vojnika i civila, većinom Hrvata.

Kad te netko tuče svakih 15 minuta i traži da priznaš, onda se u nekom trenutku slomiš i kažeš sve što žele čuti, iako nisi kriv – kazao nam je Ćibarić ustvrdivši da su optužbe protiv njega ‘sto posto neistina’

U iskazu jugoslavenskim vojnim istražiteljima 15. siječnja 1992. godine, Ćibarić je detaljno opisao događaje koji su doveli do ubojstva Milice Vračarić. Od ljeta 1991. po Vukovaru je tražio oca i majku, građane hrvatske nacionalnosti. Sedamdesetogodišnji Mika i 62-godišnja Cecilija Ćibarić nestali su 14. rujna za vrijeme ofenzive JNA i srpskih postrojbi. Istog dana u Borovu naselju u sukobima je ubijen njegov brat, hrvatski vojnik Antun Ćibarić. Naknadna istraga je pokazala da su mu lokalni Srbi zatočili i ubili oca i majku. Ćibarić se potom pridružio Hrvatskoj vojsci u listopadu 1991. Svoje prvo oružje, kalašnjikov, zadužio je 16. studenog, na dan ubojstva Milice Vračarić.

Iskazi Ćibarića i ostalih hrvatskih vojnika pokazuju da su Milica i Dragoljub postali ‘sumnjivi’ za vrijeme pretresa u skloništu ‘Obućara’. Uz novac, u Dragoljubovoj futroli za naočale pronađen je natpis na ćirilici. Ćibarić je vojnim istražiteljima rekao da su pronašli slogan s četiri slova ‘S’, koji se smatrao simbolom srpskog nacionalizma. Vračarić im je pokušao objasniti da na futroli zapravo piše SSSR na ruskoj ćirilici, i da se radi o poklonu koji mu je sin Živojin, bivši odbojkaški reprezentativac, donio iz Rusije. Drugi predmet koji je zapao vojnicima za oko bila je Živojinova fotografija u očevom novčaniku. Na slici je imao bradu koja se poistovjećivala s četnicima.

U svom priznanju vojnom istražnom sucu u Beogradu 15. siječnja 1992. Ćibarić je naveo točnu lokaciju ubojstva, iznijevši pritom detalje kojih se nije sjetio ni Dragoljub Vračarić. Prije nego što je u njih ispalio šest do sedam metaka, Milica ga je pitala: ‘Sine, nećeš nas valjda ubiti?’ Ćibarić joj je odgovorio: ‘Gospođo, moram vas ubiti.’

Iako je priznao zločin, Ćibarić je od prvog iskaza do kraja suđenja tvrdio da je to bila direktna naredba zapovjednika skloništa, Martina Sablića. ‘Njih sam ubio jer sam se plašio da ako odbijem da izvršim taj zadatak da će mene strijeljati’, rekao je Ćibarić vojnom sucu u Beogradu. Sablić je negirao Ćibarićeve optužbe, ističući da je Ćibarić civile ubijao iz osvete zbog smrti članova svoje obitelji. Bartol Domazet i vozač Ante Vranjković svjedočili su da im je Ćibarić rekao za likvidaciju bračnog para Vračarić, ali da oni nisu sudjelovali u tome. Danas Nikola Ćibarić negira ubojstvo. Priznaje samo da je sudjelovao u pretresu Vračarića. Kaže da je to bila sigurnosna procedura koju su svi morali proći u skloništu ‘Obućara’, ali se ne sjeća nikakvih ćiriličnih natpisa i kutije za naočale.

- Vračarići su iz ‘Obućare’ otišli u obližnje sklonište koje smo zvali ‘bijela kuća’. Ne znam što im se nakon toga desilo. Znam samo da iz ‘Obućare’ nikog nismo odvodili na strijeljanje - rekao je Ćibarić.

U svjedočenju 1992. godine tvrdio je da se nakon ubojstva Vračarića vratio u sklonište, odakle je iste večeri morao sklanjati ljude u ‘jednu bijelu kuću’. Jedan hrvatski vojnik koji je bio u ‘bijeloj kući’ ispričao je na suđenju da je čuo kako je Ćibarić izveo nekoliko ljudi iz skloništa ‘Obućara’, a ‘koji se više nikada nisu vratili’.

Martin Sablić, koji je preminuo u međuvremenu, potvrdio je u svjedočenju 14. siječnja 1992. da ih je Ćibarić odveo i da se u skloništu pričalo da je ‘taj bračni par likvidiran’. Tijekom istog postupka, Vranjković je 30. siječnja 1992. rekao vojnim istražiteljima da je vozio ‘dvoje starijih ljudi, muškarca i ženu’ i da mu se Ćibarić kasnije povjerio da ih je ubio. Na pitanje o drugim svjedočenjima i detaljima u vlastitim iskazima, poput točne lokacije ubojstva, Ćibarić nam je odgovorio da je sve to ‘sto posto neistina’, ponavljajući da je priznavao ubojstva nakon mučenja. Dodao je i da ne zna za optužbe preživjelog Dragoljuba Vračarića.

- Koliko se sjećam, optuživali su (nadzornika skloništa, op. a.) Sablića, a ne mene - kaže, iako je na suđenju bio pročitan Vračarićev iskaz u kojem je upravo on naveden kao neposredni počinitelj.

U lipnju 1992. godine, Vojni sud u Beogradu osudio je Ćibarića i Sablića na smrtne kazne, a ostale na dugogodišnje kazne zatvora. Prema presudi, Sablić je naredio ubojstva. Svi su osuđeni i zbog oružane pobune protiv Jugoslavije. Amnesty International je prosvjedovao protiv smrtne kazne, izražavajući i sumnju da su određena priznanja iznuđena nasiljem. Tijekom žalbenog postupka, pojedini zatvorenici povlačili su priznanja, ističući da su ona izrečena pod prisilom. Svi osim Ćibarića negirali su umiješanost u ubojstva.

Dva mjeseca nakon presude, Hrvatska i Srbija dogovorile su razmjenu zarobljenika. Ćibarić i ostali vraćeni su u Hrvatsku 14. kolovoza 1992. Ćibarić je kasnije u medijima pričao o smrti svojih roditelja i brata, kao i o strašnoj torturi koju je doživio nakon zarobljavanja. Budući da Hrvatska ne priznaje presude jugoslavenskih vojnih sudova, žrtve zločina su zaboravljene.

Dragoljub Vračarić ponovio je svoje svjedočenje 2006. godine pred hrvatskim Općinskim sudom u Vukovaru, povodom parničnog postupka koji je obitelj ubijene Ane Lukić, Hrvatice udane za Srbina, pokrenula protiv Republike Hrvatske. Ćibarić je 1992. priznao i njeno ubojstvo uz navođenje točne lokacije zločina. Anino tijelo pronađeno je tridesetak metara od mrtve Milice Vračarić. Sudeći prema iskazu iz 1992. godine, glavni motiv za likvidaciju bile su vojne knjižice supruga i sinova koje su kod Ane Lukić pronađene za vrijeme pretresa u skloništu. Na suđenju 2006. svjedočila je i Anina kolegica s posla Olga Gedošević, koja je vidjela kako Ćibarić odvodi Anu Lukić iz skloništa. Anin suprug Bogdan Lukić, koji je poznavao Ćibarića od prije rata, sjeća se da ga je 1992. godine u beogradskoj sudnici pitao zašto mu je ubio suprugu.

- Odgovorio je da nije znao da mi je supruga. Onda je rekao da ju je morao ubiti jer mu je tako naređeno. Kazao je da bi u protivnom ubili njega - rekao je Lukić u izjavi za BIRN.

Ćibarić je, pak, izjavio BIRN-u da se ne sjeća takve komunikacije i da nema nikakve veze s ubojstvom Ane Lukić. Pravna osnova za tužbu koju su Lukići podnijeli protiv Republike Hrvatske 2006. bila je zakonska odredba prema kojoj obitelji žrtava mogu tražiti odštetu ako su počinitelji pripadnici Hrvatske vojske. Lukići su izgubili spor s obrazloženjem da je prošao rok za traženje financijske odštete. Iako se na suđenju nije razmatrala krivica neposrednog izvršitelja, sud je konstatirao da vjeruje iskazima Dragoljuba Vračarića i Olge Gedošević u kojima se spominje Ćibarić.

Na pitanje zašto nije pokrenuo krivični postupak protiv počinitelja prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske, Bogdan Lukić kaže da su njihovi odvjetnici smatrali da mogu dobiti postupak i bez osude neposrednog izvršitelja. Drugi razlog je bio što Dragoljub Vračarić nije želio sudjelovati u podizanju prijave.

- Bojao se da će mu se kao Srbinu nešto dogoditi u Hrvatskoj, njemu i drugim članovima obitelji. Sjećam se da sam mu oko 1999. predložio da zajedno podnesemo prijavu, ali nije htio. Želio je ostatak života živjeti u miru - prisjeća se Lukić, koji je često posjećivao Dragoljuba.

Dragoljubov sin Živojin dao je sličan odgovor.

- Nakon rata otac je živio u Vukovaru i nije želio probleme. Nismo o tome puno pričali, ali mi je rekao da je Ćibarić ubio mamu. Samo je tražio da mu obećam da neću ništa poduzimati dok je on živ - rekao je BIRN-u Živojin, koji je sedam dana nakon ubojstva pronašao i pokopao tijelo svoje majke.

Dragoljub Vračarić preminuo je 2008. Dvije godine nakon njegove smrti, predstavnici političkog vrha Hrvatske i Srbije čuli su priču o ubojstvu Milice Vračarić. Živojin Vračarić je bio u grupi članova obitelji civilnih žrtava rata koji su se 2010. godine u Vukovaru sastali s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor, predsjednicima Hrvatske i Srbije Ivom Josipovićem i Borisom Tadićem i njihovim savjetnicima. Od kraja rata bila je to najozbiljnija inicijativa dvije države da razmijene informacije o ubijenima i nestalima, kao i o potencijalnim počiniteljima zločina.

- Kad je došao red na mene, rekao sam im da je moja priča najjednostavnija - prepričao nam je Vračarić sadržaj razgovora.

- Kazao sam im da je za razliku od iskaza drugih predstavnika žrtava, u ovom slučaju poznat počinitelj. Onda sam im rekao Ćibarićevo ime - rekao je Živojin, koji je još najmanje tri puta na sličnim sastancima predstavnicima hrvatskih vlasti otvoreno govorio o ubojstvu svoje majke.

- Predsjednik Ivo Josipović pozvao nas je na sastanak u svoj ured. Tamo sam mu predao svjedočenje svoga oca i rekao da se nadam da će nešto poduzeti - dodaje Živojin.

Bivši hrvatski predsjednik Josipović u izjavi za BIRN kaže da se ne sjeća pojedinih slučajeva zbog značajnog proteka vremena.

- Ako je gospodin Vračarić na susretu sa mnom iznio konkretne podatke o zločinu, u što nemam razloga sumnjati, onda je bilješka rutinski poslana Državnom odvjetništvu. Isto tako, ako je tko dao i kakve dokaze, i oni su proslijeđeni - ističe Josipović.

Bogdan Lukić je na sličnim sastancima dva puta u zadnjih pet godina razgovarao s predstavnicima hrvatske vlade zaduženima za nestale osobe. Posljednji puta, prošle godine, i on je imenovao Ćibarića.

- Gospodin iz hrvatske vlade je samo odgovorio da su i njemu Srbi ubili roditelje u Vukovaru - rekao je Lukić, dodajući da se ništa nije desilo nakon toga.

Godine 2011. Ćibarić se našao na popisu državljana Hrvatske osumnjičenih za ratne zločine za kojima je Srbija raspisala tjeralicu. Hrvatska strana odbila je suradnju. ‘Nikad hrvatski vojnik nije ubijao civile i nemoćne starce. Čak smo pomagali neprijateljskim vojnicima koji su bili ranjeni’, napisao je Nikola Ćibarić u izjavi koju je 2011. pokazao novinarima, nakon najave pokretanja istrage u Srbiji. Prije tri godine, Srbija je obavijestila Hrvatsku da vodi istrage protiv 44 njena državljana, među kojima se ponovno našao Ćibarić.

Ćibarić je rekao BIRN-u da je 2016. godine u Osijeku razgovarao s ‘istražiteljima iz Beograda’, ali da mu se od tada nitko nije javljao. U srpskom Tužilaštvu za ratne zločine nismo mogli dobiti odgovor na pitanje da li se vodi istraga protiv Ćibarića, pod obrazloženjem da su takvi podaci tajni. BIRN je 18. listopada pitao hrvatsko Državno odvjetništvo je li protiv Ćibarića u Hrvatskoj ikada vođena istraga i da li su istraživani ratni zločini počinjeni nad Milicom Vračarić i Anom Lukić. Do zaključenja teksta BIRN nije dobio odgovor.

Ovaj članak je nastao u okviru BIRN-ovog programa ‘Balkanska tranziciona pravda’ koji je podržan od strane Europske komisije.