Riječima Roberta Frosta, poezija je kad osjećaj nađe misao, a misao nađe riječi: što je poezija za vas?

Frost je bio pjesnik koji je umio filtrirati osjećaj kroz misao i svoje stihove učiniti intelektualnima i sadržajno i formalno; ja pak imam dojam da mojoj poeziji ta intelektualna dimenzija nedostaje, premda zbog toga nisam uvijek nezadovoljan, više imam samo neku neodređenu želju da postane intelektualnija. Često pišem tako da osjećaj traži riječ zaobilazeći misao, iako ne smatram da je to u mojim pjesmama upadljivo. Ne ostavljaju dojam struje svijesti (‘Botanički vrt’ možda je iznimka), iako znaju biti ispovjedne prirode. Ne mogu na zadovoljavajući način reći što je za mene poezija. Pišem je nekih deset-jedanaest godina i nisam je previše teoretski promišljao. Ono što osjećam je, međutim, da pišući poeziju dodajem životu, točnije iskustvu, krv i boju, umjesto da deskribiram – to mi je barem težnja. Također, poezijom pokušavam ocrtati kartu vlastitoga svijeta, unutarnjeg i vanjskog, definirati prostore u kojima se krećem, fizičke, kao i emotivne ili misaone. Prostornost u svakom smislu tu je prilično važna. Nastojim zabilježiti trenutke za koje smatram da ne smiju proći kao voda (iako bi mogli, i u tome nema ništa loše, naprotiv), moram ih proživjeti i kroz tekst i dati im formu: poezija je često užitak u formi, što nipošto ne znači da ona mora uključivati rimu i pravilan metar, premda i može – mislim više na formu koju podrazumijeva jezik kao jezik. S druge strane, ne smatram se baš ni pjesnikom jezika, ‘lingvističkim pjesnikom’. Nije moj ‘program’ rastezati granice jezika, a ako to, po nečijem mišljenju, i činim, dobro, prihvaćam i to. Poezija je i igra i (auto)identifikacija i pokušaj objašnjavanja stvarnosti, barem za mlađe autore, mislim… Neću baš reći neki klišej tipa ‘poezija je sve’, iako nisam ni daleko od toga…

Mnogo odugovlačim

Jednom ste se opisali kao ‘autor-koji-samo-što-ne-počne-pisati’. Možete li to pojasniti?

Izjava je zapravo bila autoironična i samokritična, mislio sam na činjenicu da kod mene zna dugo potrajati dok napokon ne sjednem i ne napišem nešto što već dugo koncipiram i podsjećam samog sebe da moram napisati. Mnogo odugovlačim. S godinama životnog iskustva možda se uvjerim i da je to ‘odugovlačenje’ zapravo više period sazrijevanja nekog motiva, neke misli koja se, da je stavljena na papir još vruća i neprerađena, ne bi zadovoljavajuće razvila. Možda je to odgađanje nužno. A ponekad, možda, nalazim i užitak u tom držanju pjesme u polusvijesti, u puštanju da se, tako si ja to zamišljam, polako kristalizira u nekom kutku mozga.

U jednoj pjesmi pišete da je za vas povijest ljudi i osjećaja pitanje mjesta i mirisa. Spomenuli ste i da vam je prostornost važna. Uz koja ste to mjesta vezani ili vam nešto predstavljaju?

Rekao sam to u jednoj od starijih pjesama objavljenih u ‘Zarezu’, koja nije dio zbirke ‘Na kraju taj vrt’. Ta mjesta ponekad uopće nisu dio fizičkog prostora ili su to samo djelomično. Ali, ako ćemo geografski, onda su neka od meni vrlo važnih mjesta brdoviti dijelovi Samobora, Tepec i Giznik, polja i šume između toga grada i okolnih sela prema sjeveru i istoku, vrt kuće u kojoj živim s roditeljima i djedom i bakom (taj su vrt, običan vrt, oni oblikovali), čitavi kvartovi Zagreba ili sitni zakutci njegova sjevernog dijela… ima toga još. Uostalom, neka su od tih mjesta izrijekom spomenuta i ključna za pojedine pjesme u spomenutoj zbirci. Vrlo mi je važno i ono što je od tih prostora grad i ono što je ne-grad. Mislim da nijedan toponim u zbirci nije nasumičan. Naravno, ta mi mjesta nisu postala važna sama po sebi, nego su uvijek natopljena asocijacijama na vremena ili osobe uz koje su se formirala kao Mjesta. Zato su Lj/ljudi i M/mjesta nerazdruživi, a osjećaji i mirisi neke su od njihovih manifestacija. Nije takav ustroj književnog svijeta, dabome, ništa novo, sve je to već viđeno kod Prousta i drugdje.

Sjećanje ima ključnu ulogu

Nagrada Goran za mlade pjesnike uključuje i objavljivanje pjesničkog rukopisa ‘Na kraju taj vrt’: o kakvoj je zbirci riječ?

Zbirka je obilježja konceptualne cjeline dobila tek naknadno: velik dio pjesama napisan je prije odluke da se prijavim na natječaj i nisu trebale ući u neku unaprijed smišljenu zbirku. Više ili manje pomnim odabirom i slaganjem tih pjesama, uz dodatak podosta novih, nastala je, smatram, dosta zaokružena knjiga, koja ipak zadržava i određenu sadržajnu i formalnu heterogenost: osim različitosti, ali i uske povezanosti tema, različit je i oblik pjesama – ima ih u slobodnom stihu, u prozi, dvije-tri su i rimovane. Knjiga je podijeljena u pet cjelina koje su međusobno isprepletene, a neke od glavnih tema su, ugrubo: mijena, interakcija homo fabera s prirodom, ljubav, snovi i, posebno bih istaknuo, smrt. To sve sad zvuči sirovije nego što se nadam da je u tekstu. Davor Ivankovac je sve to u obrazloženju nagrade puno bolje i rječitije sročio i na tome mu puno hvala. Mislim da je osnovni provodni motiv zbirke pomirenje, prihvaćanje života-i-smrti kao nedjeljive smjese, pokušaj da se prikaže misaono i emotivno putovanje kroz dvojbe postojanja, onaj (ne)sklad između duboke sreće u radu i ljubavi i nužnosti da se sve to pusti, da se ne prianja, da se nestane. U zbirku sam težio uliti mnogo dionizijskog, nadam se da će bar pokoji od malobrojnih čitatelja to i osjetiti.

U obrazloženju nagrade Ivankovac piše da je vaša poezija ‘poezija pretapanja (Ulazim u rujan, miriše proljeće) i optičkih varki (knjiga kraj glave može izmijeniti kutove prostora,/ time i gledišta snova), daleki prizori viđeni iz autobusa stapaju se s filmskim prizorima ili sjećanjima, na taj način se poopćavaju, računajući s univerzalnim shvaćanjem (i prihvaćanjem)’. Koliko trenutak čini pjesmu?

Kao što sam već natuknuo, trenutak je važan. Najčešće mi ideja za pjesmu dođe iznebuha, pa se potrudim zapisati je da je ne zaboravim (što se često dogodi): u tom prvom mahu sklepam maksimalno jedan ili dva stiha. Međutim, kad napokon sjednem pisati, to više nije samo stvar trenutka nego i refleksije, prisjećanja, razvoja tkiva pjesme putem asociranja, dodavanja i oduzimanja riječi i čitavih sekcija. Sjećanje ima ključnu ulogu i to ne samo u mjeri u kojoj je točno, naprotiv, draga mi je upravo ta njegova tendencija da upamćenom mijenja oblik, pa i smisao. Trenutkom kao bljeskom uvida ili kratkotrajnim raspoloženjem samo se počinje, potom uvijek dolazi predenje mreže poveznica, gradnja i brušenje.

Student ste anglistike i rumunjskog na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kako ste se odlučili za tu kombinaciju i možete li reći nešto o prijevodima kojima se bavite, a uglavnom je to suvremena rumunjska književnost?

Studije nisam birao kao kombinaciju, nego kao dva potpuno odvojena filološka interesa. Engleski mi je drugi jezik, učim ga od vrtićke dobi, pa su mi kultura i književnost na tom jeziku vjerojatno najbliže i najpoznatije (mislim da anglofone književnosti poznajem znatno bolje od hrvatske – aluzija i citata iz njih ima i u mojoj poeziji, i svjesnih i nesvjesnih – iako to nipošto ne znači da sam veliki poznavatelj). Rumunjski me ispočetka zanimao čisto lingvistički, kao vrlo specifičan romanski jezik, a tek je kasnije došao interes za zemlju i književnost. Što se prevođenja tiče, možda više prevodim s hrvatskog na rumunjski nego obratno. S rumunjskog sam, zajedno s Anom Brnardić Oproiu, preveo roman ‘Hotel Universal’ suvremene autorice Simone Sore, koji će uskoro objaviti Edicije Božičević. S rumunjskog na hrvatski, u suradnji s Adrianom Oproiuom, prevodim suvremenu hrvatsku poeziju: ‘Crnu pokrajinu’ Marka Pogačara i antologiju mlađih hrvatskih pjesnika koju sastavlja Branislav Oblučar. Imamo u planu još nekoliko projekata. Nadamo se svi zajedno da ćemo tako uspjeti izgraditi barem mali most između uvelike srodnih kultura koje su se dosad rijetko doticale, a doista imaju što jedna od druge saznati i spoznati.