U noći sa subote na nedjelju, u ranim jutarnjim satima, nekolicina za sada neidentificiranih muškaraca parkirala je automobile ispred kuća srpskih povratnika u Biljanama Donjim, točnije zaselku Veljani. Kamenjem su gađali kuće, pjevajući pritom pjesme Marka Perkovića Thompsona i uzvikujući: ‘Izađite, četnici!’ Urlanje ispred njihovih kuća i dvorišta probudilo je mještane iz sna, ali nitko nije smio izaći vani. Incident su prijavili policijskoj upravi u Benkovcu narednog jutra.
- Nešto prije četiri sata ujutro su se parkirali tu na putu, izašli ispred dvorišta i počeli lupati u kapiju. Pjevali su glasno Thompsonove pjesme i nešto dovikivali. Nitko od nas nije izlazio van. Stajali su tu neko vrijeme i otišli dalje. Tek sutradan smo čuli da su to ponovili na još dva-tri mjesta. Bacali su kamenje na kuću jednog komšije - prepričava nam Lj. U.
Od naših uplašenih sagovornika, koji redom žele ostati anonimni, saznajemo da su se vratili iz Srbije prije deset godina. U Veljanima se bave stočarstvom i poljoprivredom, sarađuju sa Hrvatima više nego sa Srbima.
- Od države smo dobili dio obnove, ostatak smo sami popravljali. Ovo je kraj poznat po poljoprivredi, pa smo se i mi bavili maslinama, vinogradima, poljoprivrednim kulturama, gajili smo stoku. Trgovci i mesari su nam kući dolazili po janjce, i nitko nam nikada nije pravio neki problem, naprotiv. Ne znam što se ovo desilo sada, ali da nam je svejedno, nije - dodaje naš sagovornik.
Ma koliko strah poljuljao ljude, kažu da iz Veljana ipak ne misle ponovo odlaziti.
- Toga tko je ovo napravio neka policija nađe. Mi ne sumnjamo da hoće, ovih dana su se pokazali jako korektnima. Uzeli su izjave od svih, kažu da smo ih trebali brže zvati, možda bi uspjeli da ih pohvataju. Evo, zadnja tri dana stalno prolaze kroz selo - kažu mještani.
Za vrijeme našeg obilaska Veljana u dva navrata sreli smo policijsku patrolu.
- Moja žena je druge vjere i nacionalnosti, ali se ona zbog svega ovoga najviše potresla i uznemirila. Ona je prva vidjela aute. Ne bojimo se mi za sebe, bojimo se kad nam djeca i unučad dođu da se njima nešto ne desi. Nemam ja koga da se bojim u svojoj kući, ali ko je taj koji smije da dođe u moju avliju, razbija moju imovinu i vrijeđa mene zbog toga što sam to što jesam? - kaže K. Š.
Posluje i on sa ljudima iz okolnih mjesta, od kojih je većina korektna.
- Ima svakakvih ljudi, ima i onih koji znaju provocirati. Ja svoju djecu nisam učio tako, oni ne znaju ni šta je Oluja, ali ovi mulci što su došli gađati moju kuću su drugačije naučeni - zaključuje.
Tišinu pustog sela, u kojem danas živi manje od dvadesetak Srba povratnika, remeti samo zvuk policijskih kola ili kamiona s obližnjeg kamenoloma.
