Ma nemam ja ništa protiv pederluka, nemoj me pogrešno shvatiti. Nek' svako intimno radi što hoće. Al' ode to sve predaleko, još malo pa će ispasti da si staromodan ako si strejt...; Čekaj, čekaj, ne možeš o tome tako pričati. Fino se kaže, riječ je o pravima gejeva, lezbijki i transrodnih osoba... Razglabala su otprilike tim riječima dvojica muškaraca za susjednim stolom na terasi birca u jednom zagrebačkom kvartu. Iz slučajnog audio voajerstva pravim ad hoc premisu da su se prijepori oko diskursa političke korektnosti očito prelili do razine same društvene baze.
Nakon nekoliko desetljeća akademskih teorijskih rasprava, stotina objavljenih knjiga i javno kritički intoniranih polemika, tema političke korektnosti – ne da bi nužno bila shvaćena u takvom konceptualnom kapacitetu – sada rumori društvenim mikroprostorima. Što je i kada primjereno reći o tom i tom "manjinskom" identitetu, kako s uvažavanjem imenovati tu i tu praksu "s margine", kojim ćemo tipom leksika prevenirati svaku mogućnost da se netko osjeti uvrijeđenim, isključenim, poniženim... već je godinama prestalo biti predmetom ideal tipski zamišljene, uljuđene društvene komunikacije i preraslo je u svojevrsnu tiraniju pseudokorektnosti. Problem je postao opće mjesto zapadne kulture. Kada i holivudska industrija već dugo vremena izbacuje filmove sa sadržajima poput slučaja sveučilišnog profesora koji je nedužno, ali očito nepromišljeno, upotrijebio škakljivu metaforu ili ispričao neumjestan vic, pa ga je to koštalo akademske karijere, tada znamo da je vrag odnio šalu.
No pravi problem s modelom političke korektnosti leži negdje drugdje. Mali broj motiva zapadnjačke liberalne demokracije tako zorno prokazuje svo licemjerje i svu hipokriziju u samom središtu tog modela, kao što to čini matrica političke korektnosti. Sav taj ulickani diskurs koji ima za cilj proizvodnju s višestrukim učinkom. Po jednoj strani samodopadljivo ojačava ego zapadnjačkom subjektu, čini ga još boljim i tolerantnijim u vlastitim očima, kao i u očima drugih. Ali, na drugoj strani i još puno problematičnije, efektno proizvodi realno postojeće društvene okolnosti u kojima taj "drugi", adresat jezika političke korektnosti, najčešće i dalje ostaje ekonomski depriviran i socijalno-klasno marginaliziran dok ga se tetoši lijepim riječima i diskursom uvažavanja. Shvatili su to na kraju krajeva i sami "drugi", pa neki među njima i primjereno preveli u praksu stvarne društvene politizacije i aktivizma, gestom reaproprijacije jezika.
To su recimo povijesne situacije kada djeca iz druge ili treće generacije nekadašnjih bosanskih ili srpskih radnika u Sloveniji preuzmu isključujući pojam "čefur" i oko njega izgrade vlastiti (sub)kulturni identitet. Ili kada brojni stanovnici Bronxa i Brooklyna odbace termin "Afroamerikanci" i na njegovo mjesto ustoliče slogan: ponosim se biti crnčuga.
