'Da, toliko, tisuću tri stotine i šesnaest Šibenčana sudjelovalo je u ključnoj bitci Drugog svjetskog rata na području nekadašnje Jugoslavije – onoj na Sutjesci, u bosanskim vrletima, gdje su se Josip Broz Tito i Vrhovni štab jedva izvukli iz neprijateljskog, fašističkog okruženja. Pet stotina trideset i pet boraca, partizana iz Šibenika, nije preživjelo borbu čiji je ishod mogao, na sreću nije, promijeniti kraj rata i u Hrvatskoj i njenu budućnost. Ako bi Hrvatske kakvu danas znamo i u kojoj živimo uopće bilo.
Tisuću tri stotine i šesnaest – jedan je od najznačajnijih brojeva u cjelokupnoj povijesti Šibenika, a on, znamo, nije nastao baš tako skoro i nije da nije imao velikih ljudi i trenutaka. Ipak, njih 1316, zajedno s drugim suborcima, pomoglo je civilizaciji da i ovdje preživi i pobijedi.
Vi, naravno, znate da Šibenik tada, četrdesetih godina prošloga stoljeća, nije bio najveći grad u Dalmaciji, Hrvatskoj i bilo kojoj od Jugoslavija. Ipak, niti jedan drugi nije imao toliko boraca u onome što su nacisti zvali Operacija Schwarz, a ovdašnja povijest upamtila kao Petu neprijateljsku ofenzivu. E, naših 1316, uz ostale, malobrojnije, napalo je 127.000 (da, stotinu dvadeset i sedam tisuća) vojnika i 300 (tri stotine, nije greška) aviona. Partizana je bilo oko 18.000. Trećina je poginula.
„Proučavajući tablicu iz knjige 'Borci Sutjeske', došlo mi, sasvim rijetko i nesvakidašnje, drago da sam Hrvat. Inače se gnušam slinavih 'proud to beCroat' trenutaka, kojekakvi gadovi i budale su mi ih omrznuli, ali ovdje sam slobodno i bez kajanja pustio da me nacionalizam preplavi. Pa, i zašto ne bih? I oni Dalmatinci čije su kosti ostale u travi na proplancima Zelengore bili su bez ostatka ponosni Hrvati. Zašili su crvene zvijezde na kape s vrlo nacionalističkim motivom, ljuti da njihova djeca sriču slova iz talijanskih početnica. Utekli su u šumu strastveno žudeći pobacati fašistička govna u more, a samo su im partizani nudili tu mogućnost. Partizani su bili njihov rodoljubni izbor. Nesiguran i težak, ali jedini pošten“, napisao je povodom Dana pobjede nad fašizmom, devetog svibnja dakle, književnik Ante Tomić.
Tko mu ne vjeruje, neka zamisli drugačiji ishod Drugog svjetskog rata. Uopće nije teško: ovaj bi se grad službeno zvao nešto drugačije, a ako i ne bi, granica s Italijom bila bi u boljem slučaju kod Zadra, u gorem tamo gdje počinje Kvarner.
Hrvatska je, međutim, sedam desetljeća od pobjede nad fašizmom poprilično ignorirala, ako ćemo biti blagi. U godini, dakle, kada se navršilo cijelih sedam desetljeća od veličanstvenog trijumfa, Josip Broz Tito je postao persona nongrata i u predsjedničkim dvorima i na trgovima i u povijesti jedne male zemlje s velikom, pobjedničkom ulogom u najvećem od svih svjetskih ratova.
Zato smo, eto, treći Festival alternative i ljevice posvetili sedamdesetogodišnjici kraja Drugog svjetskog rata, ali i buđenju neprijatelja s kojim se – zvao se on danas ISIL, Jobik ili Zlatna zora, imao srpski ili hrvatski prefiks, rehabilitirao Dražu Mihailovića ili pjevao o Jasenovcu i Gradiški Staroj – baš kao i s teroristima, ne pregovara.
Ni naši stari, njih 1316, za razliku od velikih korporacija i banaka iz prvih dekada dvadesetog stoljeća, nisu pregovarali na Sutjesci, gdje su, sa crvenim zvijezdama kućne izrade na kapama, upravo ovakvim kakve su na našim plakatima, otvorili vrata pobjede antifašizma i u Hrvatskoj. Neka im je vječna slava i hvala. Zaslužuju oboje. Bili su, je li, Hrvati, Dalmatinci, Srbi, Romi, Židovi, komunisti, anarhisti, liberali, vjernici, ateisti, što god, ali su prvo bili pošteni. Pošteni antifašisti. Inače, ako netko ne zna, antifašizam je pitanje kućnog odgoja, a ne ideološki ili već neki drugi izbor, a njegov znak prije 70 godina ili nešto ranije, 1943. na Sutjesci, bila je zvijezda, petokraka, crvena kao krv proletera iz Pete neprijateljske ofenzive i svih drugih bitaka za slobodu', navodi se u najavi festivala. Program možete pogledati na sljedećem linku.
