Talijan Erri De Luca prije mjesec dana dobio je izvan konkurencije Nagradu Predrag Matvejević za, kako je istaknuto, ukupan književni rad i knjigu "Potkožne tetovaže" (Felsina, Zagreb, 2021.) u kojoj je urednik i prevoditelj Tvrtko Klarić objavio izbor njegove poezije nastale između 1997. i 2020. godine. Knjiga je u isto vrijeme objavljena i u Novom Sadu, također s De Lucinim predgovorom koji je, nimalo slučajno, naslovio "U jeziku prijateljstva". Veliki talijanski književnik, kojeg je talijanski dnevni list "Corriere della Sera" proglasio piscem prošlog desetljeća, neraskidivo je vezan uz prostor Mediterana i Balkana. Tokom rata za volanom kamiona vozio je humanitarnu pomoć i lijekove u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, najviše u Mostar i Sarajevo, da bi nakon početka NATO-ovog bombardiranja Srbije 1999. godine otišao u Beograd kao znak protesta protiv tog nasilnog čina. De Luca je, usto, prijateljevao s velikim piscima Predragom Matvejevićem i Izetom Sarajlićem s kojim je objavio zajedničku knjigu "Bratska pisma" (Preporod, Zagreb, 2015.).

Ovaj književnik i inače ima vrlo zanimljiv život. Rodio se u Napulju, koji je napustio u 18. godini. Radio je kao fizički radnik, vozač kamiona, skladištar, volontirao je u Tanzaniji, bio vrlo aktivan član ljevičarskog pokreta Lotta Continua iz kojeg su kasnije nastale Crvene brigade. Zbog političkog angažmana, neraskidivo vezanog uz slabije, drugačije i potlačene, našao se na udaru talijanskog pravosuđa pod optužbom kazne zatvora od pet godina jer se protivio kopanju tunela kroz planinu punu azbesta potrebnog za izgradnju pruge između Francuske i Italije.

Europi je trebalo gotovo pedeset godina da postane zajednica na ruševinama najvećeg svojeg razaranja. Narodima Jugoslavije potrebna je ista mjerna jedinica da prevladaju te ozljede

De Luca je prvu knjigu objavio tek u 40. godini. Nedugo potom fizički rad zamijenio je kulturnim. Praktički svake godine objavi novo djelo. On je i prozaik i pjesnik i dramatičar i esejist i publicist i novinar, ponekad – kako je to napisao u pogovoru "Potkožnim tetovažama" Hrvoje Jurić – sve u isti mah. Uz talijanski jezik, govori i(li) prevodi sa starogrčkog, latinskog, engleskog, francuskog, ruskog, a uz sve to savladao je starohebrejski, jidiš i svahili kako bi za vlastito zadovoljstvo kao nevjernik mogao prevoditi Bibliju bez tuđih tumačenja. Nagradu je primio krajem listopada u Zagrebu, a intervju smo napravili putem e-maila posredstvom Tvrtka Klarića koji ga je i preveo.

Prije nekoliko tjedana za svoj književni rad primili ste u Zagrebu Nagradu Predrag Matvejević. Svojevremeno ste napisali vrlo dirljiv tekst o tom značajnom autoru i svom prijatelju, podsjećajući na zla vremena i rušenje Starog mosta u Mostaru?

Predragovo ime je prijateljstvo koje smo razmjenjivali u godinama njegovog egzila i domovine u rasulu. Književna nagrada je to što sam poznavao tog čovjeka, komad Europe koju je predstavljao u cjelini. Ova lijepa skulptura za mene je priznanje tog prijateljstva.

 

Očaj pokreće rijeke izbjeglica

Za vrijeme rata više od dvadeset puta dolazili ste iz Italije kamionom, često i u ulozi vozača, kako biste dostavili humanitarnu pomoć. "U Bosni sam prepoznao vlastiti narod, kakav je bio", napisali ste. Kako vam ovi postjugoslavenski prostori izgledaju danas, nekoliko decenija nakon rata?

Bio sam u Bosni za ratnih godina, vozio sam kamione u konvojima koje su organizirali talijanski volonteri. Dovozili smo hranu i lijekove, što je zbog embarga bilo zabranjeno, dijeleći ih svim povrijeđenim stranama. Prepoznavao sam u tim tijelima, u licima razorenih gradova, narod poratnoga Napulja. Europi je trebalo gotovo pedeset godina da postane zajednica na ruševinama najvećeg svojeg razaranja. Narodima Jugoslavije potrebna je ista mjerna jedinica da prevladaju te ozljede.

Matvejević nije vaš jedini prijatelj s ovih prostora. Osim prijateljstva, s velikim sarajevskim i svjetskim pjesnikom Izetom Sarajlićem dijelite i knjigu "Bratskih pisama"?

Predrag me upoznao s Izetom Sarajlićem, koji je za nas dvojicu govorio da smo braća Grimm, jer smo u kotlu 20. stoljeća mogli pisati samo bajke. Preko njih dvojice upoznao sam Antu Zemljara. Ta trojica sjajnih muškaraca sjedila su za mojim stolom, a i ja za njihovim, čak smo pjevali zajedno u jednoj sarajevskoj poratnoj gostionici na otvorenom. Ponosan sam što sam bio s njima u zboru 20. stoljeća.

Vaš antiratni stav je nepokolebljiv kao i "onaj urođeni, a tokom života razvijani osjećaj za patnju drugoga i drukčijeg", kako kaže vaš prevoditelj na hrvatski Tvrtko Klarić. Je li to razlog zbog kojeg ste 1999. otišli u Beograd, da budete uz napadnute, kao znak solidarnosti zbog NATO-ovog bombardiranja Srbije, o čemu ste napisali pjesmu "Sirene"?

Sirene za zračnu uzbunu za mene su zvučna kulisa 20. stoljeća. Znam to po pričama moje majke i onima o Napulju, najbombardiranijeg grada u Italiji. Avionska bombardiranja smatram najekstremnijim terorističkim činom, činom čija je svrha da uništava živote nenaoružanih ljudi, pogođenih nasumce dok žive svoje miroljubive živote. Ponovno bombardiranje kuća potaknulo me da pređem na stranu mete, dok su iz moje zemlje, Italije, polijetali bombarderi. Jesam, bio sam u Beogradu s proljeća '99., jer je bio jedino mjesto na kojem sam mogao biti. Stoljeće koje je nastupilo bombardiranjem Londona cepelinima zatvaralo se u Beogradu NATO-ovim bombardiranjem jednog drugog europskog grada. Građanin sam ovog kontinenta i ovog vremena, morao sam biti ondje.

Papa imenom Franjo, netom izabran, krenuo je na svoje prvo službeno putovanje na Lampedusu, u posjet prvom komadu Europe na koji su stigli migranti. Otada je primjer onoga što najbolje sadrži riječ kršćanin

U jednom od pisama Sarajliću kažete ovako: "Vi Mediteranci iz unutrašnjosti išli ste korakom po snijegu, ravno po onima vaših očeva. Mi s obale izlazimo iz tragova i obnavljamo prigode za pokolj. Libanon, Izrael, Alžir: ne smočimo se dvaput u istoj krvi." Vremena su danas drukčija pa iz tih država koje je gazila ili ih još gazi tuđinska čizma dolaze stotine tisuća nesretnika riskirajući živote ne bi li kruh i sreću pronašli u staroj Europi. Ovdje ih ne dočekujemo baš oduševljeno. Na granici BiH s Hrvatskom čeka ih hrvatska policija koja se ne libi koristiti silu kako bi ih tjerala natrag, a postoje i svjedočenja o žigosanju.

Sve najgore što vlade mogu učiniti protiv rijeka izbjeglica jest da ih pokušaju desetkovati, ali ne mogu ih zaustaviti. Na brodu s Liječnicima bez granica u Mediteranu, na libijskoj pučini, gledao sam kako spašavaju od davljenja majku s djecom u naručju. Kad je čak i majka spremna riskirati život svoga djeteta, znači da smo suočeni s očajem, a očaj je pokretačka snaga rijeka izbjeglica. Zato tu rijeku nikakva prepreka ne može zaustaviti.

U više tekstova i pjesama matvejevićevki ističete to mediteransko zajedništvo južnog dijela europskog kontinenta "pretrpanog pričama"?

Taj Mediteran koji je nadahnuo Predragovu kapitalnu knjigu korito je civilizacije. Europa duguje sve kulturno nasljeđe svome jugu, čak i svoje ime. Ali nikad neće nastati Sjedinjene Države Mediterana. Naša raznolikost naroda nije pripojiva, ali je temelj i ustav današnje Europe.

Poznat je i vaš ekološki aktivizam. Zbog protivljenja izgradnji pruge između Lyona i Torina te probijanja tunela kroz planinu punu azbesta kazali ste da projekt treba "sabotirati", a gradilišta uništiti, što vas je koštalo optužbe za "poticanje na kazneno djelo" i potencijalne kazne od pet godina zatvora.

Branio sam pravo na zdravlje, pravo na fizički integritet te velike doline koja je desetljećima jednodušno odbijala iskapanje koje probija planine bogate azbestom i uranovim dioksidom, radioaktivnom tvari. Ne radi se o zaštiti zelenog okoliša, nego izravno života izvrgnutog prijetnji. Proces je zaključen bezuvjetnom oslobađajućom presudom.

 

Politička snaga zamjenice "mi"

Aktivno ste sudjelovali u šezdesetosmaškim demonstracijama kao član ljevičarskog pokreta Lotta Continua. Zašto danas takvi pokreti nisu mogući? Zanimljivo je da u postsocijalističkim državama ljevica jedva da postoji.

Bila je to dnevna zapovijed moje generacije. Pridružio sam se, upoznao sam političku snagu zamjenice "mi". Danas mladi na srcu imaju sudbinu svijeta, ali ne koriste metodu frontalnoga sukoba, što smo mi naslijedili od velikih oslobodilačkih pokreta 20. stoljeća.

Nije prošlo puno vremena otkako su nas uvjeravali da su velike ideologije nestale i da je povijest, pojednostavljeno rečeno, umrla pobjedom kapitalističkog sistema. Za koje se vrijednosti danas valja zalagati?

Ostajem na svjetovnom trojstvu francuske revolucije: slobode obrane ili osvajanja, jednakosti koju treba primjenjivati u svakom društvenom odnosu, bratstva da se ponovno ujedine sve energije zajednice sazdane od ljudi koji se osjećaju izoliranima.

Imali ste buran život, radili različite poslove, niste se bojali ni onih fizičkih pa ste volontirali u Africi, vozili kamione, obavljali zidarske poslove, radili u skladištu... Književnik Miljenko Jergović kaže da ste vi zapravo "fizički radnik bosanskog tipa" i "istinski intelektualni čuvar europskog i čovječanskog zajedništva". Prvu knjigu objavili ste tek u 40. godini. Zašto tako kasno?

Pisao sam, i još uvijek pišem, sebi za društvo. Nisam vjerovao da bi moje priče mogle pobuditi zanimanje. Bliska osoba slučajno je dala na čitanje jedan moj rukopis izdavačkoj kući Feltrinelli, koja ga je objavila. U to doba radio sam šljakerske poslove te nastavio i drugih sedam godina.

Autor ste i biblijskih zapisa, gdje u svom prijevodu razgrćete neke višestoljetne zablude, posebno veličajući ulogu žene. Kakav je vaš odnos prema religiji? U jednom intervjuu papu Franju nazvali ste najvažnijom osobom u svijetu danas?

Nisam vjernik, nisam u stanju božanstvu obraćati se s ti. Isključujem božanstvo iz svog života, ali ne i iz života drugih ljudi. Osoba koja ima vjeru prakticira stanovit odnos, prisnost, spoznaju, što ja nemam. Čitatelj sam Staroga zavjeta na jeziku njegova originala, na drevnom hebrejskom. Preveo sam nekoliko svetih knjiga doslovno, talijanska riječ ispod one na hebrejskom. Papa imenom Franjo, netom izabran, krenuo je na svoje prvo službeno putovanje na Lampedusu, u posjet prvom komadu Europe na koji su stigli migranti. Otada je primjer onoga što najbolje sadrži riječ kršćanin.

Pišete onako kako i živite. Neposredno i nesputano, ako smatrate potrebnim, nije vam problem dodati i fusnotu u kojoj pojasnite kontekst u kojem je nastala pjesma?

Vjerujem da pišem, no to bi za pisca trebala biti mana ili manjak kreativne mašte.

Pandemija koronavirusa promijenila je naše živote. Puno onog što se do jučer podrazumijevalo preko noći postalo je daleko i nedostupno. Drugi čovjek, onaj do nas, postao je potencijalni kliconoša, izvor bolesti i smrti. Zagrljaj je, kako ste napisali u pjesmi "Oglas", postao zločin, a suze kužne. Kako se nosite s novim regulama?

To su mjere javnoga zdravstva s kojima će se morati živjeti dugo. Nije da ih podnosim, nego ih prakticiram, dijelim, cijepim se. Vidim da golema većina Talijana poštuje restriktivne i preventivne mjere, što mi je pokazalo novu stranu karaktera naroda kojem pripadam.