Odnos društva prema prošlim političkim formacijama otkriva različita lica kolektivnog sjećanja i identiteta, a neka od njih pokazuju se u povijesti recepcije likovnog opusa ekspresionistice Käthe Kollwitz čija se retrospektivna izložba upravo zatvorila u frankfurtskom muzeju Städel. Nazivom "Kollwitz" očito se i njezinim imenom implicira opće mjesto, barem u njemačkom kontekstu – posvećene su joj ulice i trgovi Berlina, Münchena, Leipziga, kao i muzeji u Kölnu i Berlinu te memorijalna kuća u Moritzburgu kod Dresdena. Nakon frankfurtske otvorena je i izložba u njujorškoj MoMA-i.
Međutim, ne može se ne uzeti u obzir da njezin kritički pogled na politiku i društvo nije posve prihvaćen i privlačan pa je i interes za njezino djelo podijeljen od početaka Kollwitzina javnog predstavljanja. U raznim se prilikama nastojalo naglasiti segmente njezinog opusa, društveno-politički, feministički i umjetnički aspekt, no ostaje da djelo ove umjetnice prožimaju utjecaji literature i konteksta u kojem je stvarala, ali i da nikako ne zadovoljava stereotipne obrasce predstavljanja umjetnika. Na brojnim autoportretima u crtežima, grafikama i skulpturama, od kojih su neki izloženi na početku postava ove izložbe, uočava se izravan pogled od mladog do staračkog perioda introvertne ličnosti, bez namještanja koje danas vlada selfie kulturom, jer Kollwitz nije kalkulirala emocijama niti je koketirala s promatračem. Držala je svojom "dužnosti izraziti patnje ljudi". I to je činila, dakako, bez suvišne patetike.
Kollwitzin rad za svoje je vrijeme bio izniman, no to u slučaju "Tkalaca" izloženih na Velikoj berlinskoj umjetničkoj izložbi 1898. nije bilo dovoljno pa joj je Wilhelm II. odbio dodijeliti zlatnu medalju – zato što je žena
Riječ je o autorici tijekom čijeg su se života izmijenili Njemačko Carstvo, Weimarska Republika, nacionalsocijalizam i prva dva svjetska rata. Kollwitz je otpočetka privlačio otpor i prije nego što je na vlastitoj koži iskusila nemilosrdnost rata i gubitak tek punoljetna sina Petera na ratnom bojištu u Flandriji 1914. godine. Zainteresirana je za teme odnosa majke i djeteta, za što joj je Peter pozirao, a pripadnost srednjoj klasi i nešto bolji socijalni status nisu je sprečavali da uoči socijalne nejednakosti i bude otvorena prema teškom životu proletarijata u istočnopruskom Königsbergu, današnjem Kalinjingradu, gdje je odrastala. Upravo je njen privatno-obiteljski milje bio blizak Socijaldemokratskoj stranci, ali je omogućio i kontakte s ljudima u stanovništvom rastućoj sredini, zahvaćenoj pogubnim posljedicama industrijalizacije i ekonomskom krizom, nezaposlenošću, gladi, beskućništvom i alkoholizmom. Reflektiralo se to i kasnije kada je od 1890-ih živjela u Berlinu, gdje je dolazila u dodir sa suprugovim pacijentima.
Osebujne grafičke cikluse nadahnuo je naturalistički roman "Germinal" Émilea Zole o rudarima u Francuskoj 19. stoljeća koji žive i rade u nepodnošljivim uvjetima, kao i realistična drama "Tkalci" Gerharta Hauptmanna, koja stavlja u središte eksploataciju i pobunu radnika u Pruskoj. Koliko je njezin rad za svoje vrijeme bio izniman, govori činjenica da je istican kao "muški", no to u slučaju "Tkalaca" izloženih na Velikoj berlinskoj umjetničkoj izložbi 1898. ipak nije bilo dovoljno pa joj je Wilhelm II. odbio dodijeliti zlatnu medalju – zato što je žena. Kollwitz reagira na krute rodne konvencije koje tematizira i Goetheov "Faust", a osobito joj je inspirativna Gretchen kao žrtva patrijarhalnog društva, nezavidne sudbine neudanih trudnica. Učestao motiv su joj potresni prikazi položaja zlostavljanih žena, majke koja grli gladno ili mrtvo dijete, ali i grupe majki koje tijelom tvore metaforički toranj kojim štite svoju djecu. Isto tako, izbjegavala je karikaturizirati "Slike bijede" proletarijata koje je crtala za satirički časopis Simplicissimus. Interpretirajući ustanke seljaka protiv plemstva u 16. stoljeću identificirala se s personifikacijom otpora, iako će je kasnije iskustvo nemogućnosti promjena razočarati. Kulminacija njezina fokusa ogleda se u upućivanju na žrtve rata, kao u grafičkom ciklusu "Rat" (1921./'23.).
Kollwitzino crtačko umijeće pokazuje brojne varijacije na određenu temu i mogućnosti sažimanja na bitno, a napose talent za eksperimentiranje što ga je pokazivala u mediju grafike te izražajnost antiratnih plakata, poput "Nikad više rata" za Socijalističku radničku omladinu Leipziga. Vrijedi ukazati na to da je riječ o autorici koja svoju vještinu, a naročito sadržaj nije podredila poruci koju je izražavala, zbog čega je uspjela autentično istaknuti ono što ju je poticalo na društveni angažman. Likovno je stasala u školama u Berlinu i Münchenu 1880-ih jer žene nisu pohađale Umjetničke akademije, a premda je počela kao slikarica te formalnu poduku o grafici nije dobila, svjesno je izabrala manje prestižan medij grafike zbog mogućnosti poticanja društvene svijesti koju je nudilo širenje brojnih otisaka. Kao što se često ističe, na taj njezin radikalni izbor utjecao je Max Klinger, a postav izložbe donosi usporedbu njihovih djela i pokazuje bliskost tematskih ishodišta i razlike u tretmanu likovnog prikaza.
List br. 3 iz ciklusa "Rat" (1921./'22.) (Foto: Städel Museum)
Godine 1919. postala je prva žena izabrana za profesoricu Pruske akademije umjetnosti, no 1933. je prisiljena podnijeti ostavku nakon što je nacistička stranka preuzela vlast. Posebnim segmentom "Käthe Kollwitz politički" izložba apostrofira kako se kod nje "umjetnost i praktično-političko djelovanje ne isključuju". Iako jasne političke orijentacije i angažirana – npr. kada je 1932. potpisala proglas za udruživanje njemačkih komunista i socijalista protiv nacionalsocijalista – ističe se činjenica da nije pripadala nijednoj političkoj stranki, ni SPD-u ni Komunističkoj partiji. Kazala je da "najčišće kreacije, međutim, ne proizlaze iz stranke, nego iz ljudskog osjećaja i stoje visoko iznad kratkovidne, strastvene stranačke borbe".
Kollwitz je pacifistkinja koja predstavlja otpor mračnoj strani njemačke i povijesti svih nacionalističkih kolektiva – onoj za koju se doima da se vraća, kako u njemačkom, tako i u širem, pa i našem kontekstu. Zbog otvorena bunta protiv rata, nepravde i propagiranja antifašističkih stavova nacisti su 1937. uvrstili njezin rad u izložbu "degenerirane", ekspresionističke ili nedovoljno "njemačke" umjetnosti, koja je obišla najveće gradove Njemačke, a javni su joj nastupi zabranjeni. No Kollwitzinu grafiku "Kruh" iz ciklusa "Glad" iz 1924. nacisti su aproprirali kao prikaz žrtava komunizma, o čemu je u njezinoj biografiji pisao Otto Nagel. Njezin položaj u Trećem Reichu odrazio se i na recepciju retrospektivne izložbe u proljeće 1936. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu u organizaciji Kluba likovnih umjetnica.
Već po završetku Drugog svjetskog rata, Kollwitzine izložbe održane su u državnim muzejima Istočne Njemačke – Berlinu, Dresdenu, Leipzigu, ali i u zapadnim područjima. Međutim, na ovoj je retrospektivi apostrofirana upravo politizacija tijekom hladnog rata: u Istočnoj Njemačkoj smatrana je pionirkom socrealizma, dok je u Zapadnoj Njemačkoj politički segment njezina djela zapostavljen kako bi se istaknuo humanistički. Predmet spora bila je i uvećana verzija njene skulpture "Pietà", postavljena 1993. kao spomenik svim žrtvama ratova u Neue Wache u Berlinu, u čemu su neki prepoznali namjeru njihovog izjednačavanja. Nazivana je katkad "savješću Njemačke", ali i odbacivana zbog nerazumijevanja i nemogućnosti trpanja u ladice. S distancom i odmakom, u preko stotinu djela, ova retrospektiva referira se na likovne, literarne i neke političke aspekte čitanja Kollwitzinog opusa. Također se osvrće na njen primjer moralno ispravnog stava, zbog čega je bila predmetom neslaganja u suočavanju s prošlošću. Izložba je potvrdila da je djelo Käthe Kollwitz, borkinje za prava potlačenih u vremenu ratova i duboke političke i društvene krize, itekako aktualno.
