Desničarski kolumnist i voditelj emisije "Press klub" na Z1 televiziji Tihomir Dujmović, koji zadnja tri desetljeća skoro svaki tjedan ispisuje i izgovara usklične rečenice o jugoslavenskim ugrozama u društvu, titoistima koji rade na trećoj Jugoslaviji i bivšim komunistima koje do danas definira njihova prethrvatska stranačka iskaznica, bio je član Saveza komunista Jugoslavije. Upisao se u Partiju 1982. godine, dok je služio vojsku u Mariboru, uz lijep set pohvala nadređenog sekretara. U pisamcu kojim je molio prijem Dujmović je, između ostalog, napisao da je kao mladić i član Saveza socijalističke omladine Jugoslavije "učestvovao u mnogim lokalnim radnim akcijama i bio aktivan član SSOJ-a". "Želja mi je bila odavno da budem primljen u članstvo Saveza komunista Jugoslavije, a posebno bi mi bila čast da za vrijeme služenja vojnog roka budem primljen u članstvo SKJ. Nadam se da ću opravdati dato mi povjerenje", poručio je u molbi koja nosi datum 1. srpnja 1982. godine. Tada je imao 19 godina. Pet dana poslije jednoglasno je primljen u Savez komunista, u sklopu vojne jedinice 8164/17. Sekretar Dragiša Baba-Stojanovski napisao je da je "drug Dujmović" "primerenog ponašanja, dobrih moralnih kvaliteta i jedan od najaktivnijih članova našeg kolektiviteta", te da je "idejno-politički osposobljen i ličnim primerom, delom i rečju afirmiše moralne norme našeg socijalističkog samoupravnog društva". Iz vojne podružnice Partije otpravljen je kasnije u rodni Ogulin potpisom predsjednika komiteta Stojana Filipovića.
Dujmovićev partijski karton pronašli smo u Hrvatskom državnom arhivu. Za znatiželjne mazohiste, radi se o fondu 1220, Općinski komitet Centar u Zagrebu, organizacija Pravni fakultet, kutija 79, dosje 353. Razloga za čeprkanje po prošlosti naizgled beznačajne persone je nekoliko. Za početak, Dujmović u stilu subraće s desnog komentatorskog ćoška zadnjih tjedana koristi rat u Ukrajini da bi usmjeravao srdžbu javnosti na predstavnike srpske manjine u Hrvatskoj i nevladine organizacije te da bi u više navrata predložio preusmjeravanje financija iz Novosti prema vojnom budžetu. Drugi je što od uspostave Hrvatske članstvo u komunističkoj partiji nameće kao dijagnozu bazično svima koji svjetonazorski ne tavore u primozgu voditelja na Z1 televiziji. Treći je zato što je Dujmović svojevremeno napisao da se "ne možete kleti Titu i Partiji, Zvezdi i Partizanu i danas tvrditi da to nije ništa značilo. Još nismo tako senilni..."
Faksimil Dujmovićeve rukom pisane molbe za prijem u SKJ
Nismo išli toliko duboko u istraživanju da provjerimo navijačko-nogometne afinitete gospodina Dujmovića, ali da se kleo Titu i Partiji – da je "afirmisao moralne norme socijalističkog samoupravnog društva" – to je sada izvan svake senilne sumnje. Čovjek se ipak priključio komunistima dvije godine nakon Titove smrti, valjda da bi očuvao plamen njegove besmrtnosti. O kakvim vremenima pričamo? "Titova vremena, to su zatvori puni političkih zatvorenika, Titova vremena, to su izbori bez stranaka, Titova vremena su započela s Bleiburgom, nastavila se s Golim otokom, Titova vremena, to je rušenje Hrvatskog proljeća", napisao je Dujmović u neovisnoj Hrvatskoj o povijesnom razdoblju zbog kojeg je u onoj molbi komunistima otkrio da mu je "želja bila odavno" da bude primljen u članstvo SKJ, ali je morao sačekati armiju. Lokacija učlanjenja posebno je inspirativna zato što je prije nepune dvije godine predbacio Zoranu Milanoviću to što je "u Partiju primljen ni manje ni više nego u JNA" i činjenicu da je uopće "zatajio" svoje članstvo.
Posljednji razlog za otkrivanje komunističke prošlosti Tihomira Dujmovića statističke je naravi: znamo li da istu prošlost baštine likovi poput Josipa Jovića, Joška Čelana, Hloverke Novak-Srzić i mnogih drugih, sada je još skučeniji javni prostor od krajnje desnih persona koje nisu odoljele sirenskom zovu titoizma. Parafrazom Dujmovićeve knjige, Hrvatska je od devedesetih doista u raljama djece kolumnizma.
Drug je Dujmović, dakle, tipičan izdanak ovdašnjeg nacionalističkog opinion makinga, ali je s ovim našim informacijskim dodatkom priča postala nekako zaokruženija: ponešto je jasnije zašto od borbenih tekstova u Kutlinoj Slobodnoj Dalmaciji do danas progoni "jugoslavenske isilovce", "narkomane jugoslavenstva" ili antihrvatske vještice: on to vlastite biografske frustracije projicira na druge suficitom uskličnika i deficitom razboritosti. Dujmoviću, na primjer, aktualna koalicija SDSS-a i HDZ-a nije problematična zato što jedan od partnera predstavlja etničke Srbe. Ne, rezolutno je nedavno konstatirao, ta koalicija je Bakarićeva Hrvatska, odnosno nova Jugoslavija! Slično rezonira i kad priča o lijevo-liberalnim političarima ili nevladinim organizacijama. "Regija kao treća Jugoslavija" naziv je knjige koju je objavio 2019. godine.
Faksimil odluke o primanju u SKJ
Zapravo, cjelokupni Dujmovićev opus stane u besjedu koju je prije tri mjeseca imao sa Željkom Markić. Potonja je optužila "Pupovčeve Novosti" za sabotažu albuma reperskog dvojca Tram 11, zbog teksta u kojem smo problematizirali njihove šovinističke verse. "Duh neokomunizma je buknuo s ovim slučajem!" rekao je zabrinuti Dujmović pa nastavio: "Napisao sam jedanput: da je danas 1945. godina, oni bi nas strijeljali. Da je 1971. godina, oni bi nas hapsili." "A da je 1982. godina, oni bi me učlanili!" vjerojatno bi dometnuo da emisija nije bila ograničenog trajanja od 60 minuta. Ovako je jedva stigao konspirativno izustiti: "Ta svijest je ostala ne samo živa, nego prevladava, nažalost, u brojnim krugovima. To je jedna od ogromnih manjkavosti nelustracije. Ta svijest niti je prokazana, niti je moralno kažnjena."
Referirajući se na Jugoslaviju, Željka Markić se složila i prisnažila da "mi svi nosimo taj teret tog totalitarnog i crno-bijelog bez finesa, gdje si se borio samo zadržati integritet, sliku o sebi, istinu, ostati sebi vjeran". "Golu glavu spasiti!" brzinski je opet uzviknuo nelustrirani Dujmović, dok mu je u glavi, bit će, odzvanjalo da ju je u Jugoslaviji uspio sačuvati na ramenima, sve s obrazom i sjekutićima, tako što je mudro podrivao sistem iznutra: praveći se da je "idejno-politički osposobljen", uz to "primerenog ponašanja, dobrih moralnih kvaliteta i jedan od najaktivnijih članova našeg kolektiviteta", bez problema je završio Pravni fakultet u Zagrebu, pišući potom neometano u Poletu, Studentskom listu i izvještavajući u informativnom (!) program Omladinskog radija. Dujmović zna često cmizdriti da je u suvremenoj Hrvatskoj dobio 14 otkaza. Jedino je, čini se, u Jugoslaviji pisao i drobio bez reperkusija. Govori li to više o Hrvatskoj ili bivšoj državi?
To govori samo o novinaru i drugu Tihomiru Dujmoviću, koji se učlanio u SKJ desetak godina nakon hrvatskog proljeća, da bi nedavno reizdao nekakvu knjigu prema kojoj je (njegova) Partija počistila hrvatski osviještene novinare nakon 1971. godine. O čovjeku koji se u komuniste upisao dok je osoba iz naslova njegove predstave "Tko je ubio Zvonka Bušića?" (odgovor: Zvonko Bušić, op. a.) robijao za hrvatsku stvar. Koji od jedne do druge jezične rezolucije proganja jugo-leksičare, a u prijavnici za Partiju koristi riječi poput "januar" ili "oktobar". Koji je, uostalom, prije dva mjeseca najavio drugi dio knjige "Hrvatska u raljama djece komunizma". Budući da je drug u zamolbi za primanje u partijsko članstvo napomenuo da mu je i majka u Savez komunista ušla 1958. godine, može biti da se, suprotno očekivanjima, ne radi o novom neprobavljivom huškačkom napoju, nego o pitkoj obiteljskoj biografiji.
