Prošlog tjedna u Ljubljani je došlo do nasilnih prosvjeda tijekom kojih je ozlijeđeno pet policajaca i jedan novinar. Organizatori nedavno obustavljenog biciklističkog prosvjeda jasno su se ogradili od ovog skupa koji je navodno organizirala udruga Pokret osviještenih stanovnika Slovenije na čelu s bivšim vojnim časnikom Ladislavom Trohom. Koji je njihov politički cilj i kome su lojalni?
Mislim da neću pretjerati ako kažem da je Ladislav Troha na slovenskoj nevladinoj ili političkoj sceni ono što se na dalmatinskom dijalektu naziva redikulom, što znači da osim u nekom svom vrlo uskom eteričnom i od realnosti dosta otkačenom krugu sljedbenika nema baš nikakvu relevantnost. U široj javnosti izaziva više-manje podsmijeh i nešto sažaljenja. Na prosvjedima prošlog četvrtka njemu i njegovim sljedbenicima očito su se pridružile neke huliganske grupe, vrlo vjerojatno se radi o navijačkim skupinama. Može se reći da ti huligan nisu ni sposobni ni željni artikulirati ikakav politički stav, jedino što su te večeri željeli bilo je ispustiti višak frustracija i emocija vezanih uz restrikcije koje im nameću epidemija i vlada, a koje ih, kao pripadnike nižeg socijalnog staleža, pogađaju nesrazmjerno jače nego druge, privilegiranije članove društva. Vlada im je suprotstavila policijske specijalce u punoj bojnoj opremi – i rokenrol na ulicama je mogao početi. Što se mene tiče, nije ni bitno je li taj dio prosvjeda izrežirala vlast koja se, takva kakva je, baš nešto specijalno ne ustručava od takvih postupaka. Bitno je konstatirati da je Janšina vlada bila i više nego spremna, još u tijeku samih uličnih sukoba, započeti beskompromisnu bitku za interpretaciju tih nereda kao nečega za što su krivi opozicija, relevantne nevladine udruge i svi relevantni mediji, koji su tobože, u želji da diskreditiraju Janšinu vladu, spremni čak i pogoršati epidemiološku sliku u zemlji te time ugroziti živote najranjivijih članova zajednice. Taj prozirni pokušaj reinterpretacije nije mi ništa manje problematičan od mogućnosti da je same izgrede režirala slovenska vlada.
Politike mržnje i netolerancije prema migrantima i drugim ranjivim skupinama u Sloveniji ne dolaze samo od desničarskih stranaka i neonacističkih grupa?
Mržnju i negativan odnos prema migrantima prije svega hrani mainstream evropska politika potpunog zatvaranja granica. Tim se činom Evropu postavlja u ulogu tvrđave koju treba braniti, a migrante u ulogu barbara pod njenim zidinama. I onda ih kao takve, necivilizirane i opasne, počinju vidjeti i evropski građani, pogotovu oni iz perifernih država, koje su stavljene u ulogu nekakve vojne krajine, odnosno prve i zadnje linije obrane evropskog carstva. U takvim državama, u kakvu se, nažalost, pretvara i Slovenija, taj se resantiman kod specifične grupe ljudi miješa s iznova otkrivenim nacionalističkim i vjerskim identitetom kojim kompenziraju činjenicu da su ekonomski gubitnici neoliberalnog poretka. On na njih djeluje i ideologijom unutar koje im je onemogućen klasni identitet. Naravno, treba kritizirati te politike potpunog onemogućavanja migracija, odricanja prava na azil te takozvane push-backove. Istodobno, pošteno je reći i da je politika open borders nerealna te da su migracije u naše doba, a pogotovo će to biti u nadolazećoj klimatskoj krizi, jedan od najtežih izazova na koje nema lakih odgovora.
Iz svih država svijeta ovih dana pristižu čestitke Joeu Bidenu na izbornoj pobjedi. Samo Janša brani Trumpa na Twitteru i svađa se sa stranim dužnosnicima. Gubi li on potporu vlastitih birača?
Taj, sada već proslavljeni Janšin tvit, vjerojatno je rezultat neke osobne patologije i utjecaja koji ta društvena mreža ima na nju, u vidu radikalizacije pojedinca i njegove odvojenosti od realnosti. Moguće je već vidjeti scenarij po kojem bi ga na kraju taj tvit mogao stajati opstanka na vlasti. To je na neki način ipak simptomatično za male narode, upitnog stupnja samopoštovanja: mogu svom vladaru oprostiti da ih gazi, vrijeđa, krade i ponižava, samo da ih ne obruka pred svijetom. E, tu povlačimo crtu. Janša zasad ne gubi potporu svojih birača, ona je stabilna i ustvari je jednaka i kad je u opoziciji i kad je na vlasti, jer on uvijek i dolazi na vlast potporom drugih stranaka. Tako i ovaj put neće izgubiti vlast zato što su mu birači uskratili podršku – ona bi u narednim tjednima i mjesecima čak mogla nešto narasti – nego stoga što će mu podršku uskratiti koalicijske stranke.
Vlada Janeza Janše i on sam već mjesecima iskazuju otvorenu mržnju prema nevladinom sektoru: vrijeđa ih se i naziva pogrdnim imenima. Zašto slovenski premijer i njegovi aparatčici tako zdušno napadaju nevladin sektor?
Nevladin sektor, pogotovu na području kulture, bio je na udaru vladinih politika smanjivanja budžeta i prije dolaska Janše na vlast. Do drastičnog zakidanja, ugrožavanja djelovanja i opstanka nekih najpoznatijih nevladinih udruga koje djeluju na području kulture te posljedičnog konflikta došlo je i 2017. i 2018. godine, za vrijeme vlade Mire Cerara. Iako se radilo o centrističkoj vladi "lijepog lica i lijepe duše", ona je također bila neoliberalne provenijencije kao i ova Janšina. Tada smo podigli tužbe pred Upravnim, sudom, pozivajući se na ustavne odredbe pozitivne dužnosti države, odnosno da financiranjem omogućava slobodu umjetničkog stvaranja i izražaja. Upravni sud je stao na stranu nevladinog sektora i svojim presudama prisilio vladu da poveća sredstava iz državnog budžeta namijenjena financiranju nevladinih organizacija. Janšina vlada nastavlja taj neoliberalni trend ubijanja nevladinog sektora. Pored zakidanja financiranja, dodao je i elemente neskrivene mržnje i animoziteta.
Smatram da je takozvana borba protiv korupcije u stvari najjači saveznik neoliberalnog sustava, jer u sebi nosi neodrživo uvjerenje da je sustav kao takav, izuzmemo li iz njega koruptivne pojedince, dobar i održiv
Možemo li povući paralelu između ovogodišnjih biciklističkih prosvjeda i onih koji su se u Sloveniji događali 2011. i 2012. godine, a koji su bili jasno akcentirani kao protukapitalistički?
Paralela je, naravno, Janez Janša koji je i tada bio na vlasti. Iako su se u širi kontekst tih prosvjeda ubrajali vrhunac financijske krize iz 2008. i mjere štednje, okidač su ponovno bili njegov lik i djelo. Čim dođe na vlast, Janša svojom nacionalističkom i isključujućom retorikom pobuđuje bunt većinskog dijela slovenske javnosti, odnosno liberalnog centra i ljevice. Takvi protesti su antikapitalistički intonirani iako njihov glavni cilj nije promjena sistema nego vladara. Onda je neoliberalni nacionalizam Janeza Janše bio zamijenjen s neoliberalnim centrizmom Mire Cerara. Ti protesti prestanu i nestanu, sve dok na vlast ponovno ne dođe Janša. Ipak, treba reći da je zahvaljujući prosvjedima iz 2011. i 2012. u parlament ušla nova, progresivna ljevica, što nije zanemariv uspjeh.
Na snazi je policijski sat, a slovensku ekonomiju u skoroj budućnosti također iščekuje recesija. Kakva klima trenutno vlada u slovenskom društvu?
Kako ova epidemija odmiče i ne vidi joj se kraja, a njene socijalne i ekonomske posljedice sve su prezentnije, u društvu jača osjećaj tjeskobe i nesigurnosti. Broj ljudi čija je egzistencija ozbiljno ugrožena povećava se brže od broja novozaraženih. Iako kažu da virus ne bira, ekonomske i socijalne posljedice epidemije nesrazmjerno su utjecale na društvo. To opasno jača tenzije između ljudi, koje se onda ispoljavaju i kroz konflikte između onih koji podržavaju mjere za suzbijanje epidemije i onih koji im se protive. Meni je lako reći da ljudi koji se protive mjerama imaju problema s pameću i inteligencijom, ali ako želim biti intelektualno pošten, moram reći da je nekima lakše poštivati mjere i da onima kojima je epidemija ugrozila ekonomsku sigurnost opasnost od zaraze više nije najveća briga. Zato bi sad, više no ikad, trebali imati vlast koja je kompetentna i spremna na neljudski radni napor te kojoj bi u fokusu bila isključivo briga za opće dobro. Ona bi pored strogih mjera za zaustavljanje širenja zaraze trebala uvesti mjere koje podrazumijevaju redistribuciju i brigu za one najjače pogođene epidemijom. Tako bi zaustavila povećavanje nejednakosti i spriječila socijalne konflikte koji se naziru i kroz divljanje na prosvjedima od prošlog tjedna. Janšinoj vladi se fućka za opće dobro, pa je situacija složenija.
Jesu li spomenuti biciklistički prosvjedi dovoljno jasno adresirali izvore nejednakosti u slovenskom društvu? Čini se da su ipak bili najviše koncentrirani oko nezadovoljstva građana vladavinom Janše i Slovenske demokratske stranke.
Sudionici tih prosvjeda bili su jako raznoliki i među njima je bilo onih, pogotovo mlađe generacije, koji jasno i iskreno adresiraju izvore nejednakosti i koji artikuliraju kritiku vladajuće neoliberalne ideologije i kapitalističkog sistema. Ali da bi se čulo njihov glas, treba baš, da se izrazim figurativno, ući u tu masu i pronaći ih. Ako ostaneš na distanci, čuješ samo antijanšijanski i protukorupcijski huk, koji je za moj ukus ipak nedovoljan. Smatram da je takozvana borba protiv korupcije u stvari najjači saveznik neoliberalnog sustava, jer u sebi nosi neodrživo uvjerenje da je sustav kao takav, izuzmemo li iz njega koruptivne pojedince, dobar i održiv.
Tko na idućim parlamentarnim izborima u Sloveniji može ponuditi opipljivu i sistemsku alternativu političkom establišmentu?
Nama se u Sloveniji Možemo! već dogodio kad je 2014. u parlament ušla nova ljevica, odnosno Levica. Od te stranke se još uvijek očekuje da ponudi alternativu establišmentu. Problem je što je već neko vrijeme sama Levica dio tog establišmenta. Bude li se uspjela ponovno odmaknuti od lijevo-liberalnog centra, s kojim u ovoj antijanšijanskoj borbi već izmjenjuje molekule i počinje mu sličiti, te potraži li svoju novu mladost u aktualnim civilnim i antisistemskim pokretima, onda će njena uloga ostati progresivna. Ako to ne učini, samo će zauzimati mjesto nečemu novom i progresivnom te time postati štetna i nepotrebna.
Slovensko Ministarstvo kulture nedavno je odlučilo izbaciti 23 nezavisne kulturne organizacije koje imaju prostore u Autonomnom kulturnom centru Metelkova mesto. Takva odluka pravda se nužnom sanacijom, no ne nudi im se zamjenski prostor za rad. Budući da kao odvjetnik zastupate dio ovih organizacija, kako ćete osporavati nakane Ministarstva?
Radi se o prozirnom manevru Ministarstva kulture kojim ono pokušava kazniti te organizacije zbog kritika na račun vlasti. Ali sve te organizacije imaju pravno valjani ugovor o najmu koji se ne može tako naprasno prekinuti, nego jedino putem tužbe u sudskom postupku. Za to aktualni ministar nema ni valjanih razloga ni dovoljno vremena jer bi sudski postupak trajao više godina. Čini mi se čak da je domet njegova pokušaja više bio ugoditi zahtjevima svog biračkog tijela, nego što je rezultat stvarne promišljene želje za izbacivanjem tih udruga s njihove adrese.
