Nakon nedavno održanog ekološkog ustanka, u Srbiji se početkom ovog tjedna dogodio i rudarski ustanak. Nekoliko tisuća rudara Rudarskog basena Kolubara pobunilo se protiv moguće obustave izgradnje termoelektrane Kolubara B. Osim što zahtijevaju da se nastave pripreme za njezinu gradnju, pobunjeni rudari zatražili su i smjenu ministrice energetike i rudarstva Zorane Mihajlović jer je od Elektroprivrede Srbije (EPS) zatražila da zaustavi pripremne radove dok se ne definiraju planovi razvoja energetskog sektora Srbije do 2050.
Pobunjeni rudari, ali i njihovo poslovodstvo koje je izgleda i organiziralo prosvjedni zbor, traže da se gradnja Kolubare B nastavi bez odlaganja jer bi se gradila u blizini novootvorenog ugljenokopa Radljevo pa bi zbog toga bila jedna od najekonomičnijih srpskih termoelektrana. Sindikalni čelnici i direktori kopova tvrde da se ministrica Mihajlović "zalaže za brz prestanak rada termoelektrana u Srbiji, što bi dovelo do otpuštanja oko 16.000 zaposlenih u rudniku i ugrozilo egzistenciju njihovih porodica". Prema njihovim tvrdnjama, Ministarstvo rudarstva i energetike je Nadzornom odboru EPS-a naložilo da prekine realizaciju aktualnih investicijskih planova i planirana sredstva preusmjeri u ulaganja u obnovljive izvore energije. Usto su, navodno, zatražili i da se proizvodnja struje iz uglja u Srbiji ugasi do 2030., a ne do 2050. kako je do sada planirano. S druge strane, rudari inzistiraju da "ugalj bude oslonac u proizvodnji struje u narednih 30 godina" jer ako tako ne bude, "Srbija će biti u mraku", a građane će sve to "koštati po džepu".
Ministrica je brzo reagirala odgovorivši rudarima da "niko ne radi na zatvaranju elektrana, niti će bilo ko ostati bez posla... Ali jednako moramo da razmislimo da li ćemo neke nove kapacitete graditi ili ne. Zelena Srbija ne znači gašenje termoelektrana niti gubitak posla za radnike EPS-a, već znači da zajednički radimo na planu kako ćemo da podignemo kvalitet životne sredine i kako da u globalnom procesu energetske tranzicije osiguramo i da imamo dovoljno energije i da obezbedimo da naše termoelektrane rade uz izgradnju postrojenja za odsumporavanje i sve drugo što je potrebno za zaštitu životne sredine".
Inače, izgradnja termoelektrane Kolubara B stari je projekt. Prva odluka o izgradnji donijeta je još 1984., a radovi su započeli 1988., no prekinuti su tri godine kasnije zbog uvođenja sankcija tadašnjoj SR Jugoslaviji. Izgradnja je ponovno aktivirana 2018., a prošle godine su EPS i kineska kompanija PowerChina potpisali preliminarni sporazum o suradnji na završetku izgradnje Kolubare B u Kaleniću kod Uba. Investicija je teška oko 375 milijuna eura, a Kolubara B proizvodila bi 350 MW struje i zamijenila kapacitete TE Morava i TE Kolubara A. Iz EPS-a tvrde da bi se njezinim puštanjem u pogon osigurala eksploatacija uglja kao najznačajnijeg srpskog energetskog resursa do 2050. godine. Srpski i kineski partneri najavljuju i da će Kolubara B biti izgrađena u skladu sa svim standardima koje propisuje EU. Usprkos tim uvjeravanjima, predstavnici EU-a u Beogradu poručili su srpskim vlastima da "najavljena izgradnja Kolubare B i ulaganje novca u produžetak životnog ciklusa Kolubare A nisu dobar put za Srbiju jer EU pokušava da ne koristi ugalj i fosilna goriva".
Dan poslije rudarskog ustanka Zorana Mihajlović organizirala je sastanak sa Sindikatom radnika EPS-a, ali se na njemu nisu pojavili i pozvani predstavnici rudarskog sindikata. Sindikalni lideri rudara traže sastanak s predsjednikom Vučićem, a od premijerke Ane Brnabić traže da iz svoje vlade izbaci ministricu Mihajlović. Ona pak pomirljivo poručuje da su "Sindikat i radnici EPS-a i Ministarstvo uvek radili zajedno i bili partneri svih prethodnih godina... Mnogo je važnih odluka u energetici koje treba da se donesu, a EPS kao najznačajnije preduzeće u ovom sektoru mora da bude snažno, moderno, finansijski uspešno i profitabilno".
Dio medija i oporbenjaka uvjeren je da se iza pobune rudara krije još jedan sukob unutar vladajućeg SNS-a, odnosno između SNS-ove ministrice Mihajlović i SNS-ovog direktora EPS-a Milorada Grčića. Ako se doista i radi o unutarstranačkom sukobu, on se zasad odvija u kontroliranim uvjetima. Nakon sastanka s EPS-ovim sindikalistima ministrica je naime poručila: "Formiraćemo savet u Vladi koji će raditi na planu rada i termokapaciteta i zamenskih kapaciteta do 2050. godine. U tom savetu će biti predstavnici više ministarstava – rudarstva i energetike, finansija i zaštite životne sredine, EPS-a i sindikat EPS-a. Zajednički interes je da EPS bude snažno preduzeće, i nije glavno pitanje da li će se graditi određeni novi kapaciteti, nego šta je opravdano u ovoj situaciji, da li treba da se angažujemo u revitalizaciji postojećih elektrana i da učinimo sve da na održiv način proizvodimo električnu energiju."
Unatoč rudarskom ustanku, odluku Ministarstva energetike i rudarstva da se zaustavi izgradnja Kolubare B podržali su Centar za ekologiju i održivi razvoj (CEKOR) i Koalicija za održivo rudarstvo u Srbiji (KORS). U zajedničkom saopćenju poručili su: "Smatramo da energetska budućnost Srbije ne leži u uglju lošeg kvaliteta koji se spaljuje u termocentralama niti u MHE, već u velikim i reverzibilnim hidrocentralama te iskorišćenju solara, energije vetra, i biomasi. Podržavamo odluku o prekidu gradnje termocentrale u Kaleniću, jer bi ona značila energetsko ropstvo sa strahovitim ekološkim i klimatskim posledicama, zaduživanje i izlaganje visokim taksama EU na zagađenje i CO2 koje u ovom trenutku iznose 50 EUR po toni CO2. To bi značilo da bi Srbija u ovom trenutku morala da plaća 2 mlrd EUR, te bi se samo zbog CO2 račun za struju morao duplirati, a ukoliko se uzmu u obzir zagađenja vode, zemljišta i vazduha te otvaranje novih kopova koja su u toku, račun za struju svakog građanina mora da poraste za 400 odsto sa trenutnih oko 6 euro centi na 20 do 25 EUR/c." Po CEKOR-u i KORS-u, prijetnja zapravo dolazi iz EU-a i njihovih skupih ekotaksi koje zbog zagađenja zraka naplaćuju državama članicama, pa će tako biti i sa Srbijom kad jednoga dana postane članicom Unije. No već se u pristupnim pregovorima od Srbije traži da svoj energetski sektor usklađuje s europskim ekološkim standardima. Srpske vlasti su najavile da će u ovoj godini ubrzati pristupne pregovore, pa je očito da je i ministrica Mihajlović u svom resoru ubrzala usklađivanje srpske energetske strategije i politike s europskom.
S druge strane, rudari i poslovodstvo EPS-a ne pristaju da se to ubrzanje prelomi preko njihovih leđa. U pravu su utoliko što i EU u svojim zahtjevima koje isporučuje Srbiji nije dosljedna i bez političke računice. Da je Srbija kojim slučajem izgradnju Kolubare B ugovarala s nekom europskom umjesto s kineskom kompanijom, upitno je bi li je iz Bruxellesa upozoravali da "nije na dobrom putu". O tome svjedoči i činjenica da je EU, doduše pod pritiskom SAD-a, sve učinila da spriječi izgradnju plinovoda Južni tok kojim je ruski plin trebao doći na Balkan i u Srbiju kraćim i jeftinijim pravcem. Srbija je zbog toga izgubila nekoliko godina i tek je sada, nakon što je početkom ove godine proradio alternativni Balkanski tok kojim je ruski plin stigao do nje, počela intenzivno plinificirati veći dio zemlje.
Paralelno s održavanjem rudarskog ustanka, Vlada Srbije saopćila je da je odlučila dati jamstva Srbijagasu za podizanje bankarskih kredita vrijednih 170 milijuna eura za izgradnju pet plinovoda kojima će plin stizati u pet regija zapadne, istočne i južne Srbije, gdje ga do sada nije bilo. Osim Vojvodine, ostatak Srbije slabo je ili nikako plinificiran, pa se i danas oko milijun kućanstava grije na drva i ugljen. Čak i u Beogradu još uvijek ima gradskih toplana koje koriste mazut, a brojni su i Beograđani koji koriste drva i ugljen za grijanje svojih domova. I u EU-u već dugo znaju da je zrak u Srbiji jedan od najzagađenijih u svijetu i s pravom traže od srpskih vlasti da drastično smanje emisiju otrovnih čestica u zrak koji udišu njezini građani, ali to ih nije spriječilo da godinama miniraju dolazak više kubika jeftinijeg ruskog plina do srpskih toplana, tvornica i kućanstava. Diverzifikacija dobave plina i smanjivanje ovisnosti Srbije o ruskom plinu Bruxellesu su bili važniji od spaljivanja drva i ugljena u milijun srpskih kućanstava, pa se ne treba čuditi kad srpski rudari danas traže da se struja u Srbiji iz uglja proizvodi barem do sredine ovog stoljeća. Što god o tome mislili u EU-u, njihova je računica egzistencijalna, a tek sada postaje i politička.
